Uvodno pitanje: Je li školski udžbenik roba za tržište ili državno dobro/vrijednost? U ovom tekstu ćemo pokušati ispričati skicu „kratke“ priče o udžbeniku iz matematike u hrvatskom školstvu.

Slične se priče mogu ispričati za ostale školske predmete.

A] Prvi školski udžbenici iz matematike

Preda mnom je udžbenik „Geometrija za više razrede srednjih škola“ iz 1898. godine koju je napisao David Segen i koja ima 344 stranice malog formata i koji je tvrdog uveza. Uz nju su 1899. godine izdane „Geometrijska vježbenica I. i II.“ koje su napisali Karlo Zahradnik i David Segen.

U njima se nalaz 341+520= 861 zadatak.

Navedimo i sadržaj udžbenika i vježbenice:

♦ Planimetrija

♦ Stereometrija

♦ Sferna geometrija

♦ Analitička geometrija

U I. dijelu vježbenice nalaze se na 146 stranica zadatci iz planimetrije i stereometrije, a u II. dijelu na 120 stranica za trigonometriju i analitičku geometriju.

Već površan uvid u ove knjige ukazuje da se prije više od 120 godina učilo/poučavalo više matematičkog sadržaja nego se danas nalazi u službenom kurikulu za srednje škole.

Evo podataka i za još stariji negeometrijski udžbenik. U Zagrebu je 1880. godine izdana „Računica za niže razrede realki“ Franje viteza Močnika koju je (citiram) „po šesnaestom i donekle sedamnaestom njemačkom izdanju izradio Ivan Stražnicki“.

I ovaj udžbenik kao i svi ostali u tim (i kasnijim vremenima) su malog formata s tvrdim uvezom. Udžbenik je podijeljen u 8 odjeljaka sa 139 paragrafa koji uvijek završavaju sa zadatcima za vježbu. Ima 232 stranice.

Sadržajna usporedba ovih prvih udžbenika s današnjim ukazuje da se danas nije bitno promijenio sadržaj. Čak se može reći da se u njima nalazilo više sadržaja.

B] Razvoj udžbenika

Kasnijim „razvojem“ školstva udžbenici su se počeli odvajati po razredima. Napušta se 70-ih godina prošlog stoljeća mali format, a 50-ih i tvrdi uvez.

Osamostaljenjem RH uz privatiziranu „Školsku knjigu“ utemeljeno je desetak novih privatnih izdavačkih kuća koje su počele izdavati udžbenike sa sadržajem propisanim u tadašnjem kurikulu.

Došlo je do izdavačke hiperinflacije udžbenika. U jednom trenutku je bilo službeno odobreno (tj. prošlo je proces službenog odobavanja za uporabu u školi) više od 170 udžbenika matematike za 12 razreda (8 razreda osnovne škole i 4 razreda srednje).

Dobro ste pročitali: više od 170 udžbenika matematike za 12 razreda. Površna analiza broja udžbenika i broja izdavača pokazuje da su izdavači imali 15-ak udžbenika za svaki razred. Dakle, konkurirali su sami sebi i nitko nije bankrotirao na tržištu od 600.000 učenika. I svake su godine roditelji morali kupovati  udžbenike. Može li itko razuman objasniti ovu ekonomsku logiku?

Ovo je bio jasan argument da je udžbenik postao roba za tržište. Jedine knjige koje su mogle biti sa zaradom su školski udžbenici. Sve ostale knjige (tako je i danas) traže državnu pomoć za tiskanje jer su im naklade skromne, a troškovi visoki.

C] Ministarstvo se umiješalo

Ministarstvo je pokušalo uvesti nekakav red u tu hiperinflaciju udžbenika, pa je propisalo da službeni udžbenik može postati onaj kojeg izabere 10% nastavnika, a ostali se ne smiju uporabljivati u nastavi.

Pri tome su propustili niz aktivnosti i u stvaranju i u odabiru i u uporabi.

D] Prijedlozi struke

Matematička je zajednica provela dvije ankete među nastavnicima o našim udžbenicima. Te su ankete provedene 1998. i 2003. kao i rasprave na nekoliko okruglih stolova (u Zagrebu, Vukovaru, Rijeci). Činjenice možete pročitati u članku na str. 70-80 u časopisu Poučak br. 15, listopad 2003.

Zaključci tih anketa i rasprava su bili sljedeći:

1.] Udžbenike treba pisati ekipa (primjerice, sveučilišni profesor, nastavnik osnovne ili srednje škole i metodičar).

2.] U postupku odobravanja udžbenici se moraju pokusno rabiti dvije godine prije nego postanu obvezujući.

3.] Ako su udžbenici učenicima i nastavnicima besplatni, onda ministarstvo (nakon javnog natječaja i pokusne uporabe) odabire i određuje do tri usporedna udžbenika po kojima će raditi.

Ako udžbenik nije besplatan, onda ministarstvo daje odobrenje uporabe u školama svakom izdavaču koji zadovoljava uvjete:

[A] Udžbenik pokriva propisani program,

[B] Ima pozitivno mišljenje prosudbene skupine nakon pokusne uporabe u nastavi.

4.] Udžbenici, u načelu, moraju biti obujmom „tanki“ (do 200 stranica).

5.] Zaposlenici Ministarstva obrazovanja ne smiju biti autori udžbenika koji se rabe u nastavi.

6,] Moraju se napisati odgovarajući udžbenici za sve službene programe.

7.] Autori, izdavači i Ministarstva obrazovanja trebaju uvažavati primjedbe i prijedloge nastavnika.

E] Što je od ovih prijedloga prihvaćeno u izdavaštvu i odlukama ministarstva?

Autori udžbenika ne mogu razmotriti primjedbe nastavnika jer nastavnici  nemaju uvid u njegovo nastajanje, a poslije je kasno i skupo mijenjati tekst.

Udžbenik se pokusno ne rabi u školi prije odluke o obveznosti.

Nastavnici (u dogovoru s roditeljima) ne mogu potpuno slobodno birati udžbenik.

Uzgred: to i financijski više roditeljima nije bitno jer je početnom praksom grada Zagreba, koju su drugi političari slijedili, udžbenik darovan učeniku.

Prekinuta je „feudalizacija“ hrvatskog školstva u kojoj su savjetnici Zavoda za školstvo svaki od njih imali svoj matematički udžbenik na području „koje su kontrolirali“. I nastavnici su na tom njihovom području/feudu/lenu „smjeli“ birati samo njihov udžbenik.

Uz udžbenik se obvezno izrađuje priručnik i prateći materijal.

Sada je u Zakonu o udžbenicima u članku 4. napisana formula o cijeni i o masi udžbenika, pa su izdavači na to odgovorili odabirom nove vrste papira. Svašta – propisuje se masa koju udžbenik mora imati! Da nije ozbiljno bilo bi smiješno!

U udžbenicima su sada puno bolje je ukomponirani zadatci sa svakodnevnim sadržajem, ali još uvijek ima puno „izmišljenih“ (nerealnih) primjera i zadataka.

Ostala je nerazumljiva praksa/miješanje države u izdavaštvo školskih udžbenika. Ili izdavaštvo proizvodi  „robu“  za tržište ili udžbenici nisu „roba“ za tržište. To nije riješeno nego je čak Zakonom o udžbenicima eksplicitno zacementirano miješanje u tržišnu ekonomiju.

U svijetu nema slobodne prodaje obveznih udžbenika, tj. školski udžbenici nisu roba za tržište.

Ostala je praksa suprotna višegodišnjem  prirodnom nastajanju i uobličavanju udžbenika te odabir  udžbenika bez stvarnog uvida u njegovu vrijednost s obvezom višegodišnje uporabe bez mogućnosti ispravljanja propusta/pogrješaka i uvažavanjem nastavničkih primjedbi.

ZAKLJUČNO:

■  Ako je udžbenik roba za tržište, onda se ministarstvo ne može miješati u slobodu tržišta. Ministarstvo treba tada samo propisati stručnu proceduru, standarde koje treba udžbenik zadovoljiti i na kraju odobravanja dati „atest“ kojim se izdavaču potvrđuje ispunjavanje zakonskih i drugih propisa vezanih za uporabu njihovog proizvoda u školama.

Tada nastavnici samostalno s roditeljima biraju udžbenik za uporabu u razredu.

■  Ako školski udžbenik nije roba za tržište, kao što to nije nigdje na svijetu, onda ministarstvo treba raspisati javni natječaj za pisanje udžbenika (kao što raspisuje natječaj za izgradnju zgrada, spomenika, mostova itd.).

Iz prispjelih ponuda na natječaju ministarstvo odabire prijedlog/prijedloge udžbenika i „pušta“ ih u eksperimentalnu provjeru godinu-dvije te nakon toga odlučuje koji će udžbenik biti služben.

Izdavačima udžbenika koji prođu uspješnu provjeru otkupljuje se projekt udžbenika kojega onda država tiska i dostavlja školama za uporabu svim učenicima.

■  U svakom slučaju, stvaranje udžbenika, treba uobličiti na prirodan i tradicijski način: materijali se provjeravaju u razredu godinu-dvije, prihvaćaju se primjedbe nastavnika, ispravljaju pogrješke itd. Tek nakon toga se nude natječajnim, nezavisnim i vrsnim recenzentima na prosudbu i prihvaćanje.

Sada to nije moguće. Žurba za zaradom ne poštuje zakonitost pisanja udžbenika.

Miješanje države/ministarstva u ekonomiju (slobodno tržište) na ovaj način nije dopustivo u modernim državama. Ovo je ostatak socijalističkog mentalnog sklopa (dogovorne ekonomije) i treba ga što prije odbaciti.

Izdavači trebaju shvatiti i prihvatiti da školski udžbenik nije „roba za tržište“ nego vrijedno i trajno dobro u čijem stvaranju i oni trebaju sudjelovati, ali na drukčiji način od dosadašnje prakse.

Može li se štogod od ovih činjenica promijeniti ili primijeniti?