Obrazovni sustav je važan i složen dio društvenog sustava svih zemalja u kojem sudjeluje velik broj zainteresiranih strana između kojih se prelamaju snažni socijalni, ekonomski i politički utjecaji te sučeljavaju interesi zajednice s interesom pojedinca i njegove obitelji.
Svako društvo stavlja pred obrazovni sustav velika očekivanja, gospodarstvo traži i očekuje visoku razinu profesionalne osposobljenosti i stručnih kompetencija onih koji izlaze iz sustava nakon mnogih godina školovanja, njihovu fleksibilnost i snalažljivost na tržištu rada, zajednica očekuje prijenos civilizacijski i kulturnih vrijednosti na mlađu generaciju i njihov aktivan doprinos daljnjem razvoju kulture i umjetnosti kao i pozitivan utjecaj na razvoj demokratskih procesa u društvu te održavanje stabilnosti socijalne strukture, a politička sfera nastoji, u postupku donošenja strateških odluka za obrazovanje mladih, zadržati i osnažiti svoju političku moć i vodeću ulogu, pripisujući si pri tome sve zasluge za poboljšanje sustava.
Obrazovni sustav u interferenciji utjecaja koji dolaze iz vanjskog okruženja, a posebno s političkog spektra, gubi često svoju autonomiju i pokušava zadovoljiti očekivanja svih kako bi osigurao prijeko potrebna financijska sredstva za svoje funkcioniranje. Kako pritisak različitih eksternih zahtjeva i često nerealnih očekivanja raste i prerasta granicu izdržljivosti, obrazovni sustav doživljava u pojedinim trenutcima manje ili veće zastoje u učinkovitom koordiniranju svojih temeljnih funkcija, a katkad i potpuni slom.
U situacijama u kojima obrazovni sustav pokazuje neučinkovitost, a društvo izražava zabrinutost i nezadovoljstvo ishodima obrazovnog sustava, političke garniture su prisiljene postaviti zahtjev za reformiranjem sustava i pronalaženjem novog koncepta obrazovanja koji bi se uspješnije uskladio s potrebama i očekivanjima zajednice kao i potrebama onih koji se zadržavaju u sustavu više godina u svrhu pripreme za aktivno profesionalno i socijalno sudjelovanje u toj zajednici.
S postavljanjem zahtjeva za reformom obrazovnog sustava javljaju se na javnoj sceni i mogući reformatori koji nude različite koncepte potrebnih promjena u području obrazovanja, a čiji je cilj uvijek isti bez obzira na zemlju u kojoj se namjerava provesti reforma.
Klasični scenarij provedbe reforme obrazovanja, a kojega su prošle i iskusile mnoge zemlje i njihovi obrazovni sustavi, može se sagledati kroz sljedeću formu.
Reformska obećanja su uvijek velika i privlačna, reforma će promijeniti sve iz temelja, bez reforme se ne može dalje i bez reforme nema budućnosti, niti za društvo i zemlju, niti za djecu i roditelje, reforma će donijeti zadovoljstvo i osmijeh na licu onih koji su u sustavu, svi će biti sretni i zadovoljni, učitelji će imati bolji status, veću fleksibilnost u realizaciji nastavnog procesa, učenici će učiti uz modele koji potiču kreativnost i kritičnost, škola će biti sretno mjesto, ali da bi se sve to ostvarilo, reforma traži velika financijska ulaganja. Sredstva daje zajednica, često vrlo izdašno i olako i bez osiguranih kontrolnih mehanizama, iako nema nikakvog jamstva da će reforma uspjeti i polučiti rezultat koji reformatori obećavaju i slatkorječivo prezentiraju javnosti.
Pri tome se često zanemaruje ili potpuno ignorira činjenica da reforma traži ozbiljnu i opsežnu pripremu za koju politika nikad nema vremena niti razumijevanja jer politička vlast i moć ima vremensko ograničenje i ona je kratkotrajna.
I tako izostaju prijeko potrebne prethodne analize kako bi se sagledalo pravo stanje u sustavu kao i određena empirijska istraživanja i valorizaciju u pogledu uvođenja novih pristupa u sustav u svrhu povećanja razine njegove učinkovitosti. Na žalost, kako reformatori najčešće ignoriraju ili izbjegavaju postaviti jasnu procjenu zatečenog stanja sustava prije uvođenja reformskih aktivnosti te odrediti precizne parametre po kojima će se kontinuirano pratiti i ocjenjivati učinak provedbe, reforma se nakon dvije-tri godine „ispuše“ iako pri tome iskoristi, opravdano, a često i potpuno neopravdano, golema javna sredstva.
Onda se javljaju kritički tonovi, povjerenje u reformatore smanjuje se drastično i oni prestaju biti spasitelji nacije i djece, njihove ideje izgube snagu i privlačnost, a stvarni učinak njihovih napora pokazuje se kao minoran ili ga uopće nema.
Politika i politička moć prestaju podupirati reformatore i on/oni ostaju usamljeni i svjesni promašenosti onoga u što su ulagali ogromnu energiju, osobnu i mnogih drugih ljudi koji su u njemu/njima vidjeli predanost javnom dobru, snagu osobnosti, moć govora i ideja. O reformi se više ne govori, ona je slomljena, promašena, njoj se više ne posvećuje pozornost u medijima i javnom prostoru, a društvo se pokušava suočiti s još jednim promašajem, sve dok se ponovo ne pojavi neki novi reformator.
Hrvatska priča o reformi obrazovanja 1. – Šuvarov koncept škola i tvornica
Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća Hrvatska prolazi reformu koju memorija hrvatskog školstva i generacije rođene šezdesetih godina pamte pod nazivom šuvarica. Stipe Šuvar, tadašnji ministar obrazovanja (republički sekretar za prosvjetu i kulturu od 1974. do 1982. godine) pokreće velike i značajne promjene u sustavu srednjoškolskog obrazovanja koje su trebale biti u službi socijalističke privrede i svijeta rada, a od mladih ljudi učiniti odane poklonike modela samoupravnog socijalizma koji se gradio u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Stipe Šuvar pokreće reformu srednjoškolskog sustava obrazovanja kako bi ga u potpunosti podčinio tadašnjem udruženom radu, OOUR-ima i SOUR-ima, afirmirao proizvodna i uslužna zanimanja te kako bi ukinuo razlike u obrazovanju, prije svega između intelektualnog i manualnog i to kroz stvaranje velikih obrazovnih centara. Obrazovanje na srednjoškolskoj razini provodi se kroz dvije faze, pripremnu i usmjerenu. Prva je nastavak osnovnoškolskog obrazovanja, traje dvije godine u kojima se uče opći predmeti i jednaka je za sve učenike u zemlji.
Druga faza predstavlja izbor željenog zanimanja i u njoj se uče kroz iduće dvije godine predmeti koji su važni za pojedino zanimanje. Učenici obvezno odrađuju značajan broj sati prakse u tada velikim socijalističkim gigantima poput Elke, Munje, Risa, Chromosa, Fotokemike, Jadrana, Končara, Leda i drugih socijalističkih SOUR-a kako bi direktno upoznali i zavoljeli rad i postali predani članovi socijalističkog društva.
Pri tome nije smjelo biti razlike između djece koja dolaze iz radničkih obitelji i djece koja potiču iz obitelji boljeg socijalno-ekonomskog statusa. Stoga je trebalo ukinuti gimnazije koje su u to vrijeme akumulirale uglavnom djecu iz boljih obitelji i elitnih slojeva društva. Reforma se provodila čvrsto, centralizirano i s političkog vrha, odozgo, doslovno u stilu milom ili silom.
Završila je krajem osamdesetih godina kad je Milivoj Solar, nasljednik Šuvarove moćne političke pozicije (sekretara za prosvjetu i kulturu), suočen s velikim otporima i općim nezadovoljstvom reformom kao i najavom nadolazećih demokratskih promjena u hrvatskom društvu, vratio ponovo gimnazije i strukovne škole u obrazovni sustav.
Šuvarova reforma obrazovanja ostala je do dana današnjeg vrlo kontroverzna tema hrvatskog školstva jer učinak njegove reforme nije nikad podvrgnut pravoj i ozbiljnoj analizi.
Šuvarov reformatorski koncept škole i tvornice i isticanje potrebe pojačane prakse učenika u proizvodnim organizacijama preživio je devedesete godine i pojavio se ponovo kao dio najnovije reforme hrvatskoga obrazovnog sustava, koja se provodila od 2014. do 2020. godine, odnosno kao dio aktualne priče o reformi strukovnog obrazovanja koja promovira čvršće povezivanje obrazovanja i ekonomije te snažnije i dugotrajnije uključivanja učenika u praktičan rad kod poslodavaca.
Hrvatska priča o reformi obrazovanja 2. – infrastruktura i oprema umjesto djeteta
U listopadu 2014. godine donesena je Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije, važan strateški dokument kojim započinje priča o najnovijoj reformi hrvatskoga obrazovnog sustava. Ona počinje, kao i Šuvarova reforma, odozgo, vođena moćnom političkom rukom tadašnje vladajuće garniture. Političkom voljom i odlukama imenuju se članovi mnogobrojnih povjerenstava i radnih skupina kojima se povjerava odgovornost za provedbu golemog broja ciljeva, podciljeva i mjera koji se navode u Strategiji te izrada Akcijskog plana provedbe reforme.
Nova reforma obrazovnog sustava, unatoč namjeri da bude sveobuhvatna i kvalitetna promjena sustava, vrludala je od 2014. do 2020. godine kroz šumu pravnih ograničenja i nejasnog zakonskog okvira za mnoge reformske aktivnosti, nesuglasja između reformatora i jednog dijela uglednika HAZU-a te akademske zajednice, zatvorenosti u određene ideološko-političke lobije i politikantstvo, kompromise unutar vladajućih struktura, dominaciju parcijalnih interesa političke stranke koja je preuzela u svoje ruke provedbu samo određenog broja selektivno biranih mjera koje su zrcalile interesno grupiranje, forsiranje projekata usmjerenih na infrastrukturu i opremu koji su financirani iz EU fondova i na kojima su radili stručnjaci bliski vladajućem krugu i političkoj stranci kojoj je, također političkim kompromisom, dodijeljena ključna uloga provoditelja reforme
Tijekom 2018., 2019. i 2020. godine forsiran je unutar reformskih mjera projekt e-Škole koji je pozitivno utjecao na bolju razinu opremljenosti hrvatskih škola tabletima i kompjutorima i ostalom informatičkom opremom te podizanjem razine informatičke pismenosti učenika i nastavnika.
Ali reforma je ostala , na žalost, jedino na provedbi tog cilja. Dodatno su izrađeni novi kurikuli koji su odmah ulazili u škole i eksperimentalno se provodili. Oko istih lomila su se u javnosti mnoga koplja između reformatora i onih koju su osporavali i direktno se suprotstavljali selektivnoj reformi.
Tijekom provedbe reforme potrošen je golem novac koji je pristizao iz EU fondova i državnog proračuna.
Projekt e-Škole vodi Hrvatska akademska i istraživačka mreža CARNet i njegova pilot provedba koja je trajala od 2015. do 2018. godine bila je teška 40 milijuna eura te je obuhvatila 151 školu u Hrvatskoj, a drugi dio projekta bit će realiziran od 2019. do 2022. godine s iznosom od 139.899.754 eura i u koji se treba uključiti oko 60% od ukupnog broja škola u Republici Hrvatskoj. Za prvu fazu provedbe Cjelovite kurikularne reforme potrošeno je već 155.138.324,29 kuna iz Europskog socijalnog fonda tijekom 2018. i 2019. godine, a za drugu fazu istog programa koji se provodi od 2020. godine predviđeno je čak 671.576.000 kuna.
Danas je jasno vidljivo da je veliki promašaj reformatora u činjenici da joj nije prethodila stručna, nepristrana i sveobuhvatna analiza stanja u hrvatskom obrazovnom sustavu kao objektivna podloga koja bi dala, ne samo transparentne pokazatelje pravog stanja nego i osnovu za objektivno definiranje očekivanja u pogledu učinka reforme. Jasno definiranje ishoda reforme i njezine koristi za cijeli sustav i ostale društvene podsustave nužan je s obzirom na činjenicu ulaganja golemih javnih sredstava u kojima sudjeluju svi porezni obveznici zemlje.
Niti jedna reforma obrazovanja ne bi smjela započeti bez objektivnog suočavanja s onim što je pravo stanje sustava, bez detekcije bitnih pokazatelja ili uzročnika takvog stanja i detektiranja onoga što želimo postići kroz uvođenje reformskih mjera.
♦♦ Koje su slabe strane hrvatskog obrazovnog sustava, a koje jake strane?
♦♦ Što moramo mijenjati u obrazovnom sustavu i zašto?
♦♦ Što treba poboljšati i u kojem dijelu?
♦♦ Koja su postignuća kojima težimo u našim obrazovnim ustanovama?
♦♦ Kakvo je aktualno stanje postojećih obrazovnih ustanova od predškolskih do visokoškolskih?
♦♦ Jesu li nam obrazovne ustanove učinkovite i koji su pokazatelji njihove učinkovitosti ili neučinkovitosti? Imamo li izvrsne ustanove i koje su to ustanove?
♦♦ Koji su nam prioriteti u sustavu na nacionalnoj razini za pet, deset ili petnaest godina?
♦♦ Kako promicati obrazovnu kvalitetu i pravednost i koji su učinkoviti i snažni mehanizmi za djelovanje u tom smjeru?
Na žalost, aktualna reforma obrazovnog sustava u Hrvatskoj koja se provodila u posljednje tri godine ostavila je mnogo otvorenih pitanja.
A jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na djecu, a koja su tijekom reforme ostala na margini interesa reformatora jer su prednost dali infrastrukturi i opremi, izdašno financiranoj iz EU fondova.
Ova reforma zaboravila je na činjenicu da je dijete u školi spoj glave, srca i ruku te je škola pozvana i odgovorna da odgoj i obrazovanje provodi uravnoteženo kroz skladno povezivanje nastavnih predmeta koji se oslanjaju na znanost s umjetničkim i praktičnim aktivnosti uz poštivanje spoznaja onih znanstvenih disciplina koje proučavaju kognitivne mogućnosti djece u određenim dobnim skupinama.
Hrvatska čeka ponovo neke nove reformatore koji će znati, na temelju objektivnog i mudrog sagledavanja svih dijelova sustava, povesti obrazovnu reformu u pravom smjeru.
■ PROČITAJTE JOŠ O REFORMAMA OBRAZOVANJA ■
AMERIČKA PRIČA O REFORMI OBRAZOVANJA ILI KAKO JE PROPALA REFORMA OBRAZOVANJA BARACKA OBAME