Pandemija je ogolila mnoge stvari i argumente u našem školstvu. U smislu narodne mudrosti: Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer ostavi svoj trag. Ogolila je i ukazala na činjenice i neprimjerenu „filozofiju“ nastave koja nikada nije javno i transparentno, stručno i u svakom drugom smislu raspravljena i prihvaćena.

Propagiranjem on-line nastave tj. virtualne kao nadomjestka realne nastave pokazuje neznanje školničke prošle i sadašnje nomenklature.

Podsjeća na stari vic o škrtom Bračaninu.

Pitanje: Kako škrti Bračanin hrani svoje kokoši?

Odgovor: Baci šaku kukuruza na tlo i pokrije je staklom.

REZULTAT: Kokoši cijeli dan kljucaju po staklu pokušavajući dohvatiti neko zrno kukuruza, a Bračanin im je omogućio svakodnevnu aktivnost kljucanja te sebi zaštedio količinu kukuruza.

Naravno da je ovaj vic čisto izrugivanje! Ako razmotrite bitne komponente virtualne nastave uočit ćete sve karakteristike ovog vica.

 (Uzgred, pri kraju je dvogodišnje istraživanje znanja naših učenika o temeljnim elementarnim funkcijama i koje će ukazati na tu vrlo lošu razinu našeg školstva i aktualne reforme! O tome ćemo pisati u jednom drugom tekstu!)

Maturalna putovanja

Korona je ukinula maturalna putovanja naših srednjoškolaca po bespućima europskim kao i osnovnoškolaca po hrvatskim (izvan sezone) praznim hotelima.

Putovanja koja nisu niti u jednom segmentu u funkciji školskih i/ili nacionalnog kurikula.

Naime, kaj?

Malo sjećanja i usporedbe

Vratimo kotač sjećanja malo unatrag i zapitajmo se kad i s kojom svrhom u školstvu je pokrenut taj turizam pri kraju školovanja. Nigdje takva masovna aktivnost ne prakticira se u svijetu. Samo u RH danas, a prije u propaloj državi.

Evo ilustrativnog primjera! Formiranjem socijalističke Jugoslavije pojavila se potreba da djeca vide Jadransko more, gradove na obali i otoke. Siromaštvo i loše prometne veze nisu im dopuštali turistička putovanja. Jedino kroz tzv. maturalno putovanje (iliti maturanti putuju) moglo se realizirati politički aspekt obilaženja i druženja djece ratom opustošene države. Izvan države i ovako nitko nije smio ići, a kamoli mladi!

Posjedujem knjižicu Dnevnik jednog maturanta V. gimnazije (u Zagrebu) gdje je jedan dio posvećen maturalnom putovanju jednog razreda krajem 40-ih godina prošlog stoljeća.

Putovanje je trajalo 7 dana. Vlakom su putovali u Split, a nakon toga na Hvar. (Možete li danas zamisliti da se takvo maturalno putovanje planira???!) Površno su obišli Dioklecijanovu palaču. Najviše su se radovali birtijama u kojima su mogli piti loše vino i napiti se!

Na Hvaru isto tako uz epizodu da su krenuli brodom iz Hvara u Starigrad.  Brodski se motor pokvario, pa su cijeli dan plutali u kanal između Hvara i Brača.

Uzgred, taj je dnevnik opremljen i nizom fotografija koje nam dokumentirano pokazuju što su i kako se „zabavljali“, sunčali, napijali, ali ne i kako su plivali (jer su bili neplivači).

Zanimljivo je da tada, a ni danas maturalna putovanja nisu „ozakonjena“ u propisanim kurikulima niti jednog predmeta.

Danas jedino privatne škole to osmišljavaju korektno i u svoje školske kurikule sukladno vrsti škole zapisuju kao projekte koje onda realiziraju u inozemstvu (ali nikada u RH).

Primjerice, privatna klasična gimnazija ima projekt upoznavanja grčke i/ili rimske kulture. I to detaljno razrađuje u projektu te nakon putovanja podnosi izvješće o realizaciji projekta.

Državne su škole obvezne napisati i prihvatiti „kurikul“ maturalnog putavanja na isti način na koji su obvezni za školski kurikul na početku školske godine.

Pitanje za milijun kuna: čine li škole to i podnose li pisano izvješće o realizaciji planiranog itd.?

Što se dalje događalo

Nakon tih početnih maturalnih putovanja vremenom je došlo do hipertrofije takvih turističkih putovanja tako da su prije pojave korone i svi, ili skoro svi, 8. razredi osnovne škole putovali negdje na 7 do 10 dana.

A svodili su se, u malo sofisticiranijem izdanju, na aktivnosti opisane u „Dnevniku jednog maturanta“.

Podsjetit ću na samo dva ružna i medijski vrlo detaljno objavljena slučaja.

♦  Jedan je o tome kad se jedan zagrebački razred vratio doma iz inozemstva bez jednog učenika. Izgubili su ga u tim pijančevanjima, a niti su ga imali vremena pronaći ili čekati dok ga strana policija nađe.

♦  Drugi je primjer kad je jedan učenik poginuo. Bez ikakvog „kurikulskog“ motiva po noći se popeo na nekakav visoki stup i s njega pao te poginuo.

Turizam u RH

Kad se turizam u RH počeo vraćati kao gospodarska aktivnost (nakon ratnih strahota i prognaničkog vala) u hotelima na morskoj obali više nisu željeli prihvaćati osnovnoškolce jer su im uništavali inventar, ometali i uznemiravali odrasle (strane) goste.

Dakle, radili su im ogromnu i materijalnu i reklamnu štetu!

Zanimljivo je isto tako pitanje: zašto ti osnovnoškolci hrle na morske destinacije (a ne znaju suvislo i točno nabrojiti naše nacionalne parkove)? Čini se da im je „ugrađen“ onaj poriv iz našeg početnog primjera.

Kao ravnatelj Pete gimnazije u Zagrebu pokušao sam u ta maturalna putovanja „ugraditi“ i posjet jednoj školi u Europi (na maturalnom itinereru). Ideja je bila da se djeca preko interneta povežu, a onda i realno sretnu jedan dan koji će provesti u toj stranoj školi.

Ministarstvo obrazovanja operativno nije podržalo ovu ideju da preko njih škola sa školom službeno dogovori i realizira posjet. Ostavili su nas da se sami s turističkim agencijama pokušamo izboriti za tu suradnju. Uspjeli smo to učiniti jedan jedini put. I, naravno nakon toga odustali od te ideje.

Razmjena učenika

Ideju druženja učenika i posjet školi transformirali smo u ideju razmjene učenika.

Jedne godine jedan naš razred ide u posjet sedam dana jednoj europskoj školi. Svaki naš učenik je gost u obitelji jednog učenika iz te škole. Sljedeće godine mi uzvraćamo gostoljubivost na isti način.

Razmjenu smo uspjeli nekoliko godina održati sa školom u Francuskoj i u Njemačkoj te jedan jedini put u Poljskoj.

Ni u ovom slučaju ministarstvo nije bilo službeno zainteresirano i (na tako visokoj razini) podržati nas.

Naravno da je ta ideja i aktivnost nakon nekog vremena zamrla jer nismo (kao škola bez financija i službene podrške ministarstva) više mogli dalje.

Natjecanje informatičko u SAD-u

Niz smo godina odlazili na informatičko natjecanje (poznato kao ACSL). Jedne smo godine uz pomoć mojeg prijatelja sveučilišnog profesora iz Philadelphije uspjeli dogovoriti nazočnost naše ekipe (od 15 darovitih informatičara) na dva sata nastave informatike u jednoj elitnoj američkoj gimnaziji.

Učenici su se vrlo brzo „skompali“ i žustro razmjenjivali svoja znanja i iskustva iz informatike. Naši su učenici američkim pokazivali svoje „raskošno“ teoretsko znanje, a oni našima svoju praktičnu primjenu informatičkog znanja.

Naši su učenici bili „konsternirani“ kad su im američki učenici rekli da oni moraju kreirati rješenje nekog (po svojem izboru) realnog/konkretnog problema te ga riješiti do kraja nastavne godine.

Kod nas u nastavi ne postoji takav zahtjev!

Dakle, iz prve su se ruke informirali što svijet radi u nastavi, a ne naše pusto teoretiziranje na izmišljenim i matematički neprimjerenim zadatcima.

Ekonomska računica

No, vratimo se na početak ovog teksta. Osim što je korona ukinula da se ova nepedagoška, nestručna i needukacijska maturalna putovanja više ne realiziraju omogućila je roditeljima velike novčane uštede, a RH da ne podupire ekonomski konkurentne turističke zemlje (Grčku, Španjolsku, Italiju itd.).

Pogledajmo grubu ekonomsku skicu „upumpavanja“ naših novčanih sredstava konkurenciji.

Imamo 40-ak tisuća maturanata svake godine. Neka ih putuje 25.000. Putovanje stoji 5.000 kn te uz džeparac od 2.000 kn to roditelje stoji 175 milijuna kuna ili 23 milijuna eura. Svake godine!

Pribroje li se ovim brojkama „maturalna“ putovanja osnovnoškolaca zavrti se čovjeku u glavi od ukupnog „kolača“ koji se izvlači iz roditeljskog džepa.

Korist tako potrošenog roditeljskog novca je za naše učenike/školstvo, u krajnjoj liniji, mizerno, a RH sramotno podupire strana gospodarstva.

Njihovi učenici nikada ne dolaze na ovaj ili neki sličan način u RH.

Službena putovanja izravno plaćaju roditelji

Ima još jedan aspekt ponašanja ministarstva koji je korona zaustavila. Ministarstvo je propisalo pravilnikom proceduru (prije koje je optuživalo nastavnike za korumpiranost i komplot s pojedinim turističkim agencijama) kojom roditelji i škola trebaju primijeniti u odabiru agencije i njezine ponude.

U toj agencijskoj ponudi trebaju biti uračunati iznosi stranih dnevnica i troškovi nastavnika (kao pratitelja ili voditelja razreda) bez kojih se ne može ostvariti putovanje.

Dakle, roditelji trebaju platiti nastavnike (njih 2000 za srednje škole te još slično za osnovne škole), a službene putne naloge izdaje im škola!

Može li gluplje i nezakonitije??!

I svi (sindikati, učitelji, nastavnici, roditelji, javnost) zatvaraju oči kako ne bi vidjeli nezakonitost tog zahtjeva i prakse.

Pogleda li se godišnji proračun (svih ovih oho-ho godina) ministarstva školstva nigdje se ne može naći stavka o dnevnicama i troškovima tih nastavnika. A nastavnika koji prate ta maturalna putovanja je 2 osobe/nastavnika x 1.000 (razreda po 25 učenika) = 2.000 osoba za srednje škole plus slično za osnovne.

Jedan je stari grčki mudrac rekao: U detalju se vidi cjelina.

Što će biti nakon pandemije korone

Kad pandemija posustane i kad se pokuša obnoviti ovaj u pedagoškom, u kulturnom, u odgojnom, u obrazovnom besmislu i štetnosti tih putovanja u inozemstvo treba im se suprostaviti: sindikalno, politički, odgojno, stručno i roditeljski.

Može li to ova nomenklatura u ministarstvu promijeniti i uvažiti argumente? Pa ona je predložila, a Sabor RH prihvatio, da se sve ovo nastavi do 2030. godine i da se reforma nastavi kako je zamišljena.

Dakle, reformu školstva koju treba u svim segmentima (pa i u dijelu opisanom u ovom tekstu) resetirati i osmisliti od početka kako bi služila hrvatskim odgojnim, obrazovnim i svakim drugim hrvatskim interesima. Može li ova nomenklatura promijeniti išta?

Ja mislim da ne može!

Što Vi (kao čitatelji i roditelji) mislite?

…………….

P.S. Ovaj tekst, uz moj tekst o obilasku i poznavanju naših nacionalnih parkova od strane naših učenika, razgolićuje do srži nebrigu o odgoju i obrazovanju naše djece od strane onih osoba/političara/činovnika u ministarstvu i u saborskom odboru za školstvo te u političkim strankama. A oni su odgovorni za nacionalnu politiku!

Njihov je prijedlog da se nastavi ova protuhrvatska politika u školstvu i protuhrvatska reforma školstva.

Sapienti sat! (Pametnome dosta!) Do kada?