Malo je teorija u obrazovanju koje su imale dramatičniji zaplet od “Mindset-a” Carol Dweck. Na temelju istraživanja koje je započela u ranim 1970-tima, Dweck je objavila svoju sjajno naslovljenu knjigu Mindset, Nova psihologija uspjeha: kako možemo naučiti ostvariti svoj potencijal u 2006. U ovo sam područje ušao 2008., kada je od statusa “Knjige koja se mora pročitati” ona otišla dalje, do statusa “Kako to misliš da je nisi pročitao?“

Poput milijuna drugih učitelja, pročitao sam je. (Ustvari, napisao sam svoju vlastitu knjigu o Mindsetu: Učenje raste.)

Diljem zemlje posteri Growth Mindset stigli su i na zidove učionica. Standardi ocjenjivanja su se promijenili na način da uključuju riječi “ne još”.

Poput bilo koje velike mete, Dweck-in rad je privukao kleventike. Sumnje su svoj vrhunac dosegle 2018., kada su Victoria F. Sisk i Alexander P. Burgoyne objavili dvije meta -analize.

NJIHOVA OTKRIĆA:

🔸 Razvoj načina razmišljanja ne stvara veliku razliku u učenju studenata.

🔸 Program dizajniran za unaprijeđenje razvoja (rasta) načina razmišljanja ima malo smislenog učinka.

Duge opsežne studije, uključujući i onu iz Argentine, iznijele su slične sumnje.

Potencijal načina razmišljanja, suprotno podnaslovu Dweck-ove, ostao je neispunjen.

Novi zaplet?

Od meta-analize Sisk-a i Burgoyne-a, postalo je moderno reći: “Uspješne intervencije u načinu razmišljanja imaju jednu zajedničku varjiablu: Carol Dweck ih je učinila”.

Ova je kritika i neistinita i neprofesionalna: neistinita jer su mnogi drugi istraživači pronašli pozitivne rezultate, a neprofesionalna jer implicira (bez izravnog optuživanja) da je Dweck bila aljkava ili je “skuhala” svoje podatke.

No, tkogod je čitao istraživanje Dweck-ove tijekom godina oklijevao bi izraziti takvo omalovažavanje.

Svježe objavljeni podaci, zapravo, mogu obnoviti određeni interes za Mindset.

Svake tri godine, Program za inernacionalno ocjenjivanje učenika (PISA) testira petnaestogodišnjake u znanosti, matematici  i čitanju. Oni prikupljaju sve vrste podataka i objavljuju te rezultate.

Zapravo, nedavno objavljeni podaci iz 2018. povezuju razvoj (rast) razmišljanja s višim akademskim postignućima. (Ovdje možete pročitati sažetak članka a cijelo poglavlje ovdje.)

Kao što je Sarah Sparks sažela podatke:

Nakon što su kontrolirali učeničke i školske socioekonomske razlike, učenici sa snažnim razvojem (rastom) načina ramišljanja, postigli su značajno više rezultate u svim predmetima – 31,5 bodova u čitanju, 27 bodova u znanosti i 23 boda u matematici – u usporedbi s učenicima koji su vjerovali da je njihova  ineligencija fiksna.

Nije iznanađujuće, kako Sparks izvještava, da su učitelji važni:

Učenici koji imaju učitelje koji ih podržavaju – primjerice, oni koji su spremni pokazati  interes za učenje svakog učenika i volju osigurati  im ekstra pomoć i objašnjavanje dok učenik ne shvati – vjerojatnije je da će za četiri postotna boda  imati viši rast razvoja razmišljanja nego oni bez instruktora koji ih podupire.

Drugim riječima, kad promatramo omalovažavanje i sarkazam u prošlosti, pronalazimo da razvoj (rast) u razmišljanju može pomoći u učenju, i da ih učitelji mogu ohrabriti u razvoju.

Zaustavimo kretanje od jednog ekstrema prema drugom

Naša profesija nažalost tendira ekstremima. Mogli bismo prihvatiti  Mindeset Theory  kao uočljivu misiju naše škole; mogli bismo je odbiti kao pomodnu pseudoznanost.

Nadam se da ćemo ovaj put moći ciljati  na skromnu sredinu. Nekoliko točaka koje treba imati na umu:

PRVO: PISA podaci pokazuju povezanost, ne uzročnost.

DRUGO: potječu iz samoizvještavanja.

TREĆE: oni pokazuju široke razlike među zemljama i kulturama.

(Primjerice: ovaj graf mi je zapeo za oko.)

Umjesto da uložimo svu našu energiju u ovu jednu strategiju (ili, degradiranje ove strategije), mislim da možemo usvojiti razuman  logički lanac:

A: Motivirani učenici uče više, a učitelji se mogu boriti da motiviraju učenike. (Priznajmo: mnogo od onog što poučavamo u školama nije suštinski motivirajuće za većinu učenika.)

B: Razvoj (rast) načina razmišljanja nudi mnogim učenicima motivacijski poticaj.

C: Specifične nastavne prakse u prosjeku čine vjerojatnijim da će učenici usvojiti razvoj (rast) načina razmišljanja.

D: Ako možemo lako usvojiti i – lako održavati – kulturološki primjerene prakse koje poboljšavaju razvoj (rast) načina razmišljanja, naši napori će nekim učenicima pomoći da bolje uče.

E: Stoga, učinimo to.

Mislim li da jednokratna intervencija kod razmišljanja može pomoći?

Vjerojatno ne. (Ne vjerujem da jednokratna intervencija bilo čega može pomoći.)

Mislim li da će Mindset strategije – dosljedno i umjereno primjenjene – pomoći?

Mislim!

Trebaju li te strategije bili pridružene mogim drugim pristupima koji su potkrijepljeni istraživanjima (praksom pronalaženja, metakognicijom, nadzorom mentalnog opterećenja, poticanjem pozornosti, smanjenjem stresa)?

Uistinu bi trebale.

Istinita priča

Prije dvije godine sam imao određeno savjetovanje u ljetnom kampu. Kada sam otišao u odjel za streličarstvo, pitali su me želim li se iskušati s lukom.

NE, čitatelju, NISAM ŽELIO.

Kao sudionik kampa upravo u ovom kampu desetljećima prije, iskusio sam poniženje; samo rijetko sam pogodio metu, a često sam je promašio katastrofalno komično.

Iskreno,  bilo je strašno – jedno od onih iskustava koja me, 40 godina kasnije, još uvijek može natjerati da pocrvenim.

Nakon trenutka straha, rekoh sebi:

“U redu, Andrew, govoriš o razvoju (rastu) načina razmišljanja cijelo vrijeme. Pa pokušaj. Tvoj cilj ne bi trebao biti da postigneš izvrstan rezultat. Samo pokušaj naučiti malo bolje i poboljšati se. To je ono što govoriš svojim studentima. Uradi ono što propovijedaš.”

Ono što se potom dogodilo bilo je streličarsko čudo.

Ispada da sam dešnjak no vidim svojim lijevim okom. Svih tih prethodnih godina sam bio ponižen jer sam gađao pogrešnim lukom.

Čim sam dobio luk u svoju ruku, i kada su me naučili pravilnom stavu  te nekoliko trikova kod disanja, otkrio sam da kao strijelac mogu “proći”.

Nisam Robin Hood, ali sam se osjećao kao da sam pogodio u sam centar.

………………………………………..

♦♦ Prevela i prilagodila Anita Perković Škalic ♦ Autor: Andrew Watson ♦ Iz stranih medija: learningandthebrain.com ♦♦

…………………………………..