Nedavni pomak prema socijalno-emocionalnom učenju (SEL) – ubrzan prelaskom na on line podučavanje (na daljinu) i izolaciju zbog globalne pandemije – je, naravno, prekrasna stvar.

Ako ništa drugo, to je potvrdno klimanje glavom i namigivanje ideji da su učenici prvi ljudi. Emocija nas pokreće kao ljudska bića – primjerice, doslovno naše mozgove. U članku “Zašto su emocije važnije od razumijevanja”, citirao sam slijedeće “neuroznanstveno” objašnjenje:

Emocija pojačava našu sposobnost formiranja živih uspomena čak i na trivijalne događaje. Norepinefrin (NE), neuromodulator oslobođen za vrijeme emocionalnog uzbuđenja igra središnju ulogu u emocionalnom reguliranju pamćenja… Naši rezultati ukazuju da fosforolacija GluR1 pokretana norepinefrinom (NE-om), olakšava sinaptičku isporuku GluR1 koji sadrži AMPAR, snižavajući prag LTP-a, osiguravajući tako molekularni mehanizam kojim emocija poboljšava učenje i pamćenje.

Dakle, emocije pojačavaju učenje preplavljujući mozak biološkim pokretačima memorije. U obrazovanju tražimo znakove tih emocija, možda uključenost ili kreativnost.

Što se ljudske kreativnosti tiče, u svojoj četvrtoj knjizi “Vozi“, Daniel Pink kaže:

“Najbolja upotreba novca kao motivatora je platiti ljudima dostatno da maknu pitanje novca sa stola: platite ljude dostatno tako da oni ne razmišljaju o novcu nego da razmišljaju o poslu. Jednom kad to učinite, ispostavit će se da postoje tri čimbenika koje znanost otkriva da vode do boljih performansi (a da ne spominjem osobno zadovoljstvo): autonomiju, stručnost i svrhu.“

Ove pseudo-apstrakcije: autonomija, stručnost i (posebice) svrha – također su uzroci ili posljedica emocija. Ove emocije su same po sebi uzroci i efekti mentalnih sklopova i psiholoških poriva i obrazaca. Ti su se porivi i obrasci oblikovali tijekom vremena kroz prirodne i nebrojene povratne informacije ugrađene u život.

Prije mnogo godina, postojao je poticaj za obrazovanje pod nazivom “Kompletno dijete” koje se odnosilo na šire potrebe djece –  one koje se protežu i daje od akademskih. Nedavno se također spominjala i naglašavala Maslowljeva Piramida potreba, jer ideja da se podučava anksioznog ili gladnog ili depresivnog učenika Pitagorinu teoremu, uistinu ne izgleda kao najbolji način razmišljanja.

Stoga se vratimo prijašnjem načinu razmišljanja kako bismo mogli podučavati potonje.

Upravo na ovoj točki moramo stvarno odlučiti koja je svrha škole  – to je nešto čemu sam se obraćao i izravno i neizravno u desecima postova kroz godine – Definicija dobrog rada, Karkteristika dobre škole, Što funkcionira u obrazovanju i kako znamo, i još mnoge.

Je li odgovornost škole da prvo “njeguje” socijalno-emocionalnu dobrobit djeteta? Možda “odgovornost” nije najbolja riječ.

Treba li to biti prioritet? “Lijepo je imati”? “Dok podučavate druge stvari, dodajete i ovo”? Način za uokviravanje svega akademskog učenja?

Trebaju li postojati standardi za to tako da svi mislimo na isto? Standardi za socijalno-emocionalno učenje izgledaju kao apsurdna ideja ali možda i nisu. Možda obrazovanje treba kolektivno razumjeti ovu vrstu kretanja naprijed.

Zar već ne predajemo socijalno-eocionalno učenje?

Ili smo, bolje rečeno, u potrazi za njim? I “socijalno” i “emocionalno” u vašoj učionici postoji i bez da učinite išta više od onog što već radite.

♦♦ Emocija ulaska u učionicu ili primanja povratnih informacija o učenju.

♦♦ Emocije u socijalnim interakcijama – bihevioralne, verbalne, psihološke, reakcijske, neverbalne (npr. govor tijela), implicirane poruke itd.

♦♦ Emocija pitanja koje učenici postavljaju – i emocije koje ta pitanja izazivaju – što učenike ohrabruje da revidiraju ili preformuliraju ili razjašnjavaju pitanje, i ponovno ga postavljaju.

♦♦ Emocija znanja i zahtjevi s kojima se susreću.

♦♦ Emocija percipirane korisnosti i prave mogućnosti znanja.

♦♦ Emocija manjka znanja i nedostatka vještina.

Osjećaj “sebstva” u društvenom smislu i trajne (no ponekad manje vidljive) mogućnosti za prijenos razumijevanja.

Način na koji mozak refleksno povezuje podatke i obrasce, stvarajući smisao tamo gdje on nije uvijek očigledan – i koliko je taj proces blizu kreativnosti.

Za razliku od učenja Bude i stoika, mi nastojimo  prouzročili ili ublažili odabrane emocije i stanja “bivstvovanja” kako bismo kreirali ili održavali određene uvjete za koje se nadamo (druga emocija) da će učiniti  da se osjećamo manje “loše” a više “dobro”.

Možda je beskorisno uspoređivati emociju i razumijevanje jer je očito da je i jedno i drugo presudno za život, a nedavni događaji su osvijetlili izvanrednu potrebu ne za “emocijom” već za racionalnim, pažljivim, strpljivim i nepristranim mišljenjem. U ovim slučajevima, kritičko mišljenje nas mora nositi.

No, kao za vrstu, emocija je važnija nego razumijevanje jer umjesto sve naše voljne racionalnosti i napornog traganja  za univerzalnom istinom, mi smo “ožičeni” za emociju što nas tjera naprijed, gore, daleko i ponovno natrag u bezbrojnim i tihim malim ciklusima života. U ljudskom mozgu, neokorteks olakšava “razum” ali je često ohrabren da to radi kroz povratne petlje i dopaminske nagrade.

Emocija

Bilo to dobro ili loše, većina nas živi u stalnoj potrazi za “srećom” – da se dobro osjeća. Nastojimo imati stvari i biti u blizini drugih. Mi smo sentimentalni i nostalgični. Izdržavamo i suprotstavljamo se. Mi smo skloni potvrditi predrasude i izbjeći kognitivnu disonancu. Želimo ono što ne možemo imati i često možemo krivo shvaćati vrijednost nečega dok to ne nestane.

Nadamo se i nadamo se i nadamo se.

I tako, u socijalno-emocionalnom učenju, kako to izgleda? Kako netko “podučava” socijalno-emocionalno učenje? Ili, kako educira kroz socijalno-emocionalno učenje? Da li to analiziramo i podučavamo učenike vokabularu socijalno- emocionalnog učenja te promoviramo ozbiljno razmišljanje i metakogniciju i upotrebljavamo Maslowljevu hijerarhiju (tablicu potreba) kako bismo učenicima dali prioritete i pomogli u meditaciji i korištenju team building igara te učinili da se dobo osjećaju dok uče?

Trebamo li biti racionalni kako bismo podučavali kroz i za emocije? U idealnom slučaju, projekti i  jedinice te esencijalna pitanja, lekcije i aktivnosti, svaki od njih su uzrok i posljedica socijalno-emocionalnog razmišljanja i ponašanja. U idealnom slučaju, tu se spajaju socijalno učenje i emocionalno učenje te kritičko razmišljanje.

U eseju “Dva uma edukatora“, napisao sam: “…ako smo obzirni prema svemu što se događa i ne želimo ništa izostaviti, tada možemo vidjeti da čista racionalnost nije u potpunosti “um”.

I nastavio sam: “No, vaš racionalni um je sluga drugoj vrsti razmišljanja – zapravo, probuđen je i potaknut nekom vrstom nesigurnosti koja shvaća nepogrešivu važnost i podudaranje nemogućnosti onoga što ste učinili svojim životnim poslom: podučavati desetke i desetke drugih ljudskih bića onome što ona trebaju znati o (ovdje unesite svoje područje sadržaja). Racionalni um ( onaj isti um koji pokreće politike i standarde) želi taj zadatak raščlaniti – kako bi odgovorio logički. Preventivno, strateški i analitički.”

U svemu postoji umjetnost i znanost, no ovo su samo načini razmišljanja. Ovi “načini” su doista bezbrojni. Stoga razmislimo o tome ovako: socijalno- emocionalno podučavanje koje tendira rezultirati u socijalno-emocionalnom učenju nužno zahtijeva analitičko i racionalno razmišljanje.

Racionalnost je kao svjetlo  dok je emocija poput boje. Racionalnost je valoviti oblik zvuka dok je emocija zvuk sam po sebi – glazbena nota odsvirana na klaviru, u mirnoj sobi, koja čeka da se čuje. A između njih dvoje nalazi se poniznost, empatija i kritičko razmišljanje.

Koje se vještine uče u socijalno-emocionalnom učenju?

U socijalno-emocionalnom učenju, učenici mogu naučiti kognitivne vještine poput metakognicije i upravljanja samim sobom, psiholoških “vještina” poput empatije i suosjećanja, ili vještine temeljene na kompeticijama poput suradnje i rasprave.

Ostale vještine uključuju de-eskalaciju, suradnju, prilagodljivost, racionalno razmišljanje i, premda eksplicitno nije teška “vještina”, razumijevanje odnosa između misli i osjećaja.

Kako izgleda podučavanje socijalno-emocionalnog učenja?

Dakle, kako podučavaš socijalno-emocionalno učenje? Naglašavanjem odnosa među učenicima? Kroz ugodnu atmosferu u učionici? Imajući “parking” za pitanja unutar kojeg učenici mogu pitati što god žele, kad god se žele osloboditi anksioznosti, straha od ismijavanja i straha samog? Izbacivanjem slovne ocjene? Podučavanjem učenika što su emocije, odakle dolaze i pomaganjem da prakticiraju meditaciju ili barem svjesnost? Malo kognitivno bihevioralne terapije?

Možda sve to, da.

No možda je najbolje početi “podučavati” socijalno-emocionalno učenje priznanjem da učionica nije nužno za to napravljena i da to nije značajan dio bilo kojih akademskih standarda za čije ste savladavanje plaćeni.

Prepoznajte da možete učiniti samo toliko i da oni mogu učiniti samo toliko te da je ponekad manje više.

Koliko ste god u mogućnosti, počnite razmišljati o podučavanju i učenju ne prvenstveno kroz standarde ili čak prvenstveno kroz “učenike”, nego prvenstveno kroz svakog učenika: kako biste pomogli  učenicima da nauče razmišljati, da nauče što je vrijedno znati i što bi mogli učiniti s onim što znaju, kako bi, malo po malo, kreirali život koji svaki od njih zaslužuje.

Socijalno-emocionalno učenje je dio podloge temeljne pismenosti: pomaže im da im bude dovoljno stalo da mijenjaju sebe i da ostvare jedan bolji svijet od onog koji im je dan.

………………………………………..

♦♦ Prevela i pripremila: Anita Perković Škalic ♦ Iz stranih medija:  teachthought.com ♦ Autor: Terry Heick ♦♦  

………………………………………..