Zaštita je najznačajnija odgovornost svih nas koju imamo kada radimo s mladim ljudima. Trudimo se uočiti znakove. Identificiramo potencijalne propuste u proceduri kako bismo ih zaštitili i osigurali sigurnu okolinu u kojoj učenici mogu jasno definirati svoje granice. I mi prozivamo sve što može predstavljati i najmanju mogućnost da to kompromitira.

No, riskiramo li da izgubimo nešto važno dok pokušavamo održati naš način izražavanja s mladima? Je li prihvatljivo koristiti izraze ljubaznosti u učionici?

Odnosi su u srcu svake škole. Bila sam poznata kao jedna od najstrožih učiteljica u mojoj školi, u kojoj su se rutine neprestano ojačavale, granice pažljivo postavljale i preispitivale, a očekivanja od rada i ponašanja se postavljala visoko za sve.

Međutim, kada bih izražavala dobrodošlicu mojim učenicima u učionicu, obraćala bih im se kao “ježevima”, “merkatima”, ” bundevama” a povremeno “armadilcima” (ne pitajte). Često, oni su bili ” moji divni ljudi” ili “moje super zvijezde”.

Izrazi ljubaznosti u učionici

Ovi nazivi su glupi, neočekivani i neobični, no s lakoćom silaze s jezika. Premda sam nastojala izbjegavati rodne nazive, ovo je prvenstveno govorilo o odnosima koje smo imali i generalnom tonu nastave koju smo trebali imati. Mi smo kretali u avanturu u engleskom jeziku i tko je posve znao kuda će ih ove priče odvesti. U neku ruku su se identificirali sa mnom.

Oduvijek sam radila u srednjoj školi i ove dobrodošlice su obično bile dočekane s izrazima pitanja, tajanstvenim osmijehom a ponekad otvorenim smijehom. Smijehom koji smo međusobno dijelili. Nikada nije bilo namjere uvrijediti nekog i nikada nitko nije bio uvrijeđen – ali uistinu mislim da postoji nekoliko stvari koje ovdje treba razmotriti o našem izboru izražavanja.

Kao prvo, to je obično bila grupna dobrodošlica, što je različito od osobnog obraćanja. Ponekad kada bih imala tužnog ili anksioznog pojedinca u svom razredu, koji bi bili frustrirani zbog rada ili nečeg nevezanog s nastavom, pitala bih: “Kako ti mogu pomoći, lijepi moj?” Ovdje mi je namjera bila ublažiti napetost i predstaviti sebe kao ne-prijeteću osobu.

No, obično sam izbjegavala individualne izraze ljubaznosti jer nisam željela zamagliti granice, posebno jer učenici mogu biti željni da nas vide kao prijatelje radije nego kao autoritativnu figuru.

Drugo, važno je razmotriti specifičnosti tog odnosa. U školi sam radila dugo vemena. Učenici me poznaju niz godina, ponekad čak i prije nego dođu u školu kao učenici i ovi su se odnosi vremenom pažljivo izgrađivali.

Zaštita učenika – i učitelja – od svakog nesporazuma

Ovo, zajedno s jasnim granicama i očekivanjima koje sam spomenula ranije, značilo je da je bilo malo prostora za dvosmislenost. Koliko god sam bila ljubazna prema učenicima pojedinačno, uvijek sam pazila da osiguram da moje izražavanje zaštiti i mene i njih od svih mogućih nesporazuma kada radimo sami.

Postoje i regionalne razlike koje treba razmotriti, također, kada razgovaramo o izražavanju. Bila sam dolje na Jugu gdje su ljudi stereotipno više udaljeni i automatizmom odabiru način izražavanja koji može biti različit od ostalih mjesta.

U drugim područjima, izrazi ljubaznosti su utkani u svakodnevni govor. Kada je to dio dijalekta, nemojte reći “ljubavi” ili “pile” kada se obraćate nekome tko to može držati neprikladnim, čak i nepristojnim. Dobro odmjereno “ljubavi” u rečenici u mom rodnom gradu može biti smatrano kao otvorena objava rata.

Ostali izrazi poput “malena”, “dragi” i “dušo draga” su više problematični zbog svojih asocijacija na rodne uloge i starinski ženomrzački diskurs i mnogi će sasvim ispravno sugerirati da ih se bacii u kantu za smeće.

Ali, čak i tada, kontekst će biti važan. Kada tužni petogodišnjak, jecajući za svojom mamom, čuje: “Hajde dušo draga, idemo vidjeti tvoje prijatelje”, oni mogu biti utješeni čuvši poznatu riječ koja sugerira brigu i zabrinutost. To bi lako mogla biti upravo ono što oni trebaju čuti u tom trenutku.

U konačnici, kada razmatramo svoje izražavanje u učionici, vrlo je važno razmišljati o odnosima, kontekstu, lokaciji koja dopušta regionalne varijacije i o strukturi koju imamo kako bismo osigurali jasnoću u svemu što govorimo i radimo.

Naša je dužnost zaštititi i osigurati održavanje jasnoće za učenike koji možda ne moraju nužno razumjeti nijanse ovih riječi. No, mi također imamo dužnost pokazati našu brigu za njih a izrazi ljubaznosti mogu biti jedan od načina na koji to možemo uraditi, bez ikakvog kompromitiranja.

………………………………………..

♦♦ Prevela i prilagodila Anita Perković Škalic ♦  Napisala: Zoe Enser | vodeća engleska savjetnica za Kent. Tweet @greeborunner ♦♦  tes.com ♦♦

…………………………………..