U 1988., učitelj je najčešće imao 15 godina iskustva. Posljednjih godina, taj broj je bliži broju od samo tri godine vođenja učionice. Serije “O nastavi” se usredotočuju na mudrost učitelja veterana.
Odrastajući, Gary Koppelman, sada nagrađivani učitelj znanosti, nije mislio da će dospjeti do fakulteta. U osnovnoj školi kasnih 1950-tih, imao je poteškoća s matematikom i čitanjem i uglavnom je dobivao ocjene C i D. Kada je govorio pred svojim razrednim kolegama, zamuckivao je. Neumorno su ga zadirkivali i imao je vrlo malo prijatelja. Kada je započeo srednju školu 1966, njegov savjetnik mu je rekao da zaboravi na fakultet.
A onda, kao što se to dogodilo mnogim učenicima, jedan je učitelj sve promijenio. Koppelmanov nastavnik španjolskog jezika u srednjoj školi, Doug Cline, to je uspio čestim pohvalama Koppelmanovim snagama, poput njegove radne etike i otpornosti, a pomagao mu je da se nosi s incidentima nastalim od zadirkivanja i bullyinga.
Kada su Cline i Koppelman otkrili da dijele strast prema konjima, nastavnik je naučio svog učenika kako se natjecati na izložbama konja na koje je Koppelman išao i pobijedio na mnogima od njih.
Pohvala gradi samopouzdanje
“Gospodin Cline mi je pomogao da se osjećam uspješno i uvjerio me da će me izazovi učiniti snažnijim da pomognem drugima u potrebi”, rekao mi je Koppelman kasnije prošle godine. Sjedili smo u znanstvenom laboratoriju koje je on napravio u osnovnoj školi Blissfield, maloj seoskoj školi u jugoistočnom Michiganu, gdje je radio 32 godine sve do umirovljenja 2019.
Cline je također ohrabrio Koppelmana da proba pohađati fakultet barem godinu dana. 1970-e Koppelman se upisao na Eastern Michigan University kako bi stekao diplomu predavača. Tamo, na nastavi o metodama čitanja, drugi je nastavnik promijenio njegov život. Njegov je profesor, primjećujući njegove teškoće s čitanjem, napravio nekoliko procjena i dijagnosticirao mu disleksiju i probleme sa sluhom.
Slijedeći savjet svog profesora, Koppelman je počeo upotrebljavati knjige snimljene na vrpci i viđati svoje učitelje nakon nastave kako bi dobio dodatnu pomoć. Također je uvidio da mu eksperiment s kreiranjem svog vlastitog laboratorija i projekata pomažu shvatiti kako teorije funkcioniraju u stvarnom svijetu. U 1976., Koppelman je diplomirao na osnovnom obrazovanju, kao jedan od boljih u svojoj klasi.
Alternativno podučavanje
Koppelmanova otkrića o njegovom učenju potaknula su ga da napravi alternativnu metodu za podučavanje znanosti svoj mlađoj djeci, uključujući i one koji imaju poteškoća s lekcijama, tekstovima i povremenim laboratorijskim eksperimentima u tradicionalnom akademskom okruženju, baš kao što je i on.
Ono što je započelo kao prazna soba s nekoliko biljaka kada je Koppelman počeo predavati u Blissfieldu u 1976-oj, od tada je transformirano u hvaljeni STEM laboratorij koji danas posjećuju posjetitelji iz cijele zemlje kako bi vidjeli oko 80 životinjskih vrsta i više od 125 vrsta biljaka.
Nekoliko sati prije našeg razgovora, Koppelman je uspostavio Laboratorij za život u okolišu s nekoliko sanduka ispunjenih plišanim životinjama između kaveza sa živim gušterima, zmijama i insektima. Nakon našeg razgovora, gledali smo dva tuceta radosne vrtićke djece koja su kružila sobom sa clipboards-ima, prikupljajući podatke za njihov “Živi ili neživi?” projekt.
“Diše li on?” pitala je djevojčica s okruglim ružičastim naočalama svoje kolege koji su prislonili svoja lica na staklo kaveza u kojem je bila velika tarantula. “Živ!” povikala je visoka djevojčica, kada se pauk iznenada pomaknuo. “Koje još podatke možemo dodati?” zapitao je jedan dječak. “Ima li tu hrane? Ima li vode?” Sva su djeca bilježila u svoje clipboards-e.
Sljedeći tjedan, rekao je Koppelman, ova će grupa pitati ista pitanja o biljkama: “Jesu li drveća živa ili neživa? Pokreću li se? Piju li vodu? Kako to možemo znati?”
Dok su se djeca okupila oko plišane igračke kornjače bilježeći dokaze u svoje clipboards-e, Buddy, pepeljasto siva, 32 – godišnja papiga, zakreštala je s oduševljenjem. “Dustin, sjedni molim te!” rekla je papiga, oponašajući učitelja iz učionice koja se nalazila vrata do, prema Koppelmanu. Poput većine papagaja, Budddy je nevjerojatno društvena i preferira sjediti u svojoj krletci pokraj ulaza u laboratorij budući da djeca vole razgovarati s njom.
“Sve lekcije trebaju početi sa zanimanjem mlade djece” – na taj način Koppelman sažima filozofiju koja stoji iza onog što on naziva “praktičnim i pametnim” pristupom poduke. Pokušao je osigurati dnevne prilike za učenike da se uključe u svijet prirode, postavljaju pitanja, prikupljaju i analiziraju podatke i rade sa svojim kolegama kako bi smislili odgovore. “
U ranom dobu, djeca su vrlo zaintrigirana životinjama i insektima. Mislim da su znanosti o životu moćna odskočna daska kako bi postali zainteresirani za znanost fizike, a potom to proširili na matematiku, zemljopis i društvene znanosti.”
Dok je Koppelman odrastao, on je dijelio ovu svoju znatiželju o životinjskom svijetu, ali je rijetko imao prilike postavljati pitanja na nastavi. Nakon nastave, međutim, osjećao se slobodnim istražiti svoja vlastita pitanja u poljima usjeva i šumama u blizini farmerske kuće njegove obitelji: slijedeći tragove lisica dok je jahao svog ponija Princa, kopajući u potocima i promatrajući različite insekte, a potom istražujući njihova imena i obrasce ponašanja u knjigama kod kuće.
Osnovna škola stvara odnos prema znanosti
Više od 2000 pregleda 110 studija o dječjim stavovima prema znanosti u SAD-u, Velikoj Britaniji i Australiji pokazala su da njihov interes za predmet počinje propadati poslije jedanaeste godine, sugerirajući da godine u osnovnoj školi su ključno doba za izgradnju i održavanje angažiranja u vezi sa znanošću.
Studije koje su proučavale vrijeme posvećeno znanosti u osnovnim razredima od sredine 90-tih su pronašle razlike među državama, ali uglavnom pokazuju općeniti pad, posebno u školama s velikim brojem djece iz obitelji niskih prihoda. U međuvremenu, poslovi povezani sa STEM područjima će, kako se sada predviđa, biti među najbrže rastućim u Americi, prema Birou za statistiku rada SAD-a.
Koppelman je sanjao da napravi znanstveni laboratorij čim počne raditi u osnovnoj školi u Blissfieldu, ali dulje od 20 godina nije bilo nikakvih sredstava za to. Onda, 1999., škola je primila potpore od nekoliko lokalnih zaklada i sagradila laboratorij za osnovne razrede. Danas, Laboratorij životnog okoliša je otvoren za više od 1200 učenika osnovnih i srednjih škola u okrugu.
Tijekom godina, učitelji svih razreda, radeći na predmetima od matematike do engleskog i društvenih studija, razvili su planove učenja koje uključuju laboratorij. Duge, oštre zime u Michiganu otežavaju učenicima povezivanje sa svijetom prirode tijekom cijele školske godine, ali zahvaljujući laboratoriju, učenici su u mogućnosti učiti o kišnim šumama, pustinjama i raznim drugim ekosustavima u svim godišnjim dobima.
Deseci riba, žaba, krastača i kornjača žive u slatkovodnom ribnjaku u sobi koja oponaša tropsku kišnu šumu. Dok učenici proučavaju slatkovodne sustave istražujući biljke i životinje koje žive u ribnjaku, mogu ih usporediti s ostalim oblicima života u obližnjem bazenu s 1500 galona slane vode. (Nap. prev. 1 galon =3,78541178 litara)
Buddy živi u ptičjoj krletki, pored dijela s raznim vrstama hrčaka, guštera, pauka i zmija na području koje je postavljeno kao pustinjski ekosustav ispunjen kaktusima i sukulentima. “Specijalizirao sam se za hrčke”, rekao mi je učenik petog razreda koji radi kao jedan od “čuvara zoološkog vrta” u laboratoriju.
Po Koppelmanovu mišljenju, djeca su rođena sa svim crtama dobrog znanstvenika:
■ oni su znatiželjni,
■ željni istraživati ono što ih okružuje,
■ i sretni su da mogu eksperimentirati.
No, previše učenika ulaze na nastavu osnovne škole koja gasi tu strast lekcijama koje su nepovezane s njihovim životima i s prirodnim svijetom oko njih. Dok mi je Koppelman ovo rekao, držao je jednog od najpopularnijih stanovnika laboratorija, bradatog zmaja po imenu Harold.
„Grize li?” pitao je Koppelmana učenik drugog razreda.
“Hoće li pobjeći? Što on voli jesti? Kako to da nema zube?”
Koppelman je strpljivo odgovarao na svako pitanje.
Znanstveno istraživačke učionice u nižim razredima osnovne škole su rijetke, kaže John L. Rudolph, autor knjige “Kako podučavamo znanost: što je promijenjeno i zašto je to važno” i profesor znanstvenog obrazovanja na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu.
Većina se škola fokusirala na činjenične sadržaje, rekao je. Možete vidjeti učenike osnovne škole od kojih je traženo da memoriraju, primjerice, dijelove oka i da crtaju dijagrame i pišu izvješća kako bi nadopunili svoje učenje. Manje je uobičajeno, rekao je Rudolph, za učenike da dobiju priliku uključiti se u intelektualni dijalog oko pitanja kao što su “Zašto ljudi imaju oči?” ili “Kako se oči različitih životinja razlikuju i zašto?”
Važniji je dijalog od štrebanja
Potonji pristup zahtijeva više treninga za učitelje, više financiranja te složene procjene no to je toga vrijedno, rekao je Rudolph. Ne samo da učenici uče kritički razmišljati i uče komunikacijske vještine, oni također razvijaju blisko razumijevanje i uvažavanje za način na koji znanstvenici dolaze do dokaza i razvijaju zaključke, što Rudolph vidi kao široko zanemareni dio znanstvenog obrazovanja.
Nedostatak takvog razumijevanja, kako on misli, doprinosi znanstvenoj nepismenosti – od skepticizma što se tiče klimatskih promjena do rastuće opozicije cijepljenju.
Utjecaj Blissfieldovskog Laboratorija životnog okoliša je postao ogroman: ruralni okrug je neprekidno premašivao državne prosjeke standardiziranih znanstvenih testova između 2002 i 2015, a nekoliko je godina Blissfield osnovna škola bila pri vrhu najboljih u državi, prema riječima Linde Mueller, ravnateljice škole.
Većina učenika u okrugu nastavlja s glavnim poljima STEM-a na fakultetu, što uključuje stipendije poput Jima Rainesa, znanstvenika za klimu i svemir sa Sveučilišta Michigan, čija su istraživanja pomogla da se pošalje solarni orbiter u svemir ove godine, i Jodi Sterle, koja se bavi genetikom svinja na državnom sveučilištu u Iowi.
Prema nekoliko učitelja u Blissfieldu, više roditelja bira škole u okrugu za svoju djecu, uključujući trenutnu nadzornicu laboratorija, Kim Graz, učiteljicu sedmih razreda koja se doselila sa svojom obitelji u 2003.
Za desetine sadašnjih i bivših učenika s kojima sam razgovaro, rad u laboraoriju je bio najuzbudljiviji dio njihovog boravka u školama Blissfielda. “Naučio sam da premda su hrčci ista vrsta, svi oni trebaju i vole različite stvari”, rekao je učenik petog razreda, čuvar zoološkog vrta.
“Svaki se dan čini kao dan izleta” rekao mi je učenik sedmog razreda. “Laboratorij u našem malom gradu ulijeva strahopoštovanje” rekao je jedan maturant srednje škole koji se prijavio na nekoliko fakulteta kako bi studirao računarstvo. Labaratoriju pripisuje zasluge što su znanost i matematika postale njegovim omiljenim predmetima.
Čak i u mirovini, Koppelman je svejedno dolazio u laboratorij svakog dana sve dok nije započela pandemija, no provodio je više vremena govoreći na znanstvenim konferencijama pred kreatorima politike zalažući se za ono što on vidi kao smisleniji način podučavanja znanosti.
Da su čitanje, radni listovi i standardizirani testovi bili najbolji način da djeca nauče i pokažu svoje znanje, rekao je bivšem guverneru Michigana Ricku Snyderu i članovima državnog odbora na skupu 2017. godine, on nikada ne bi imao priliku otići na fakultet, a još manje stvoriti STEM laboratorij koji su u posljednja dva desetljeća koristile tisuće ruralnih učenika
“Teško je objasniti ljudima koji nisu učitelji kako to izgleda i kako se osjećam kad nešto u prirodi ili znanosti dotakne djetetov osjećaj strahopoštovanja i čuđenja” – rekao je Koppelman – “Ali moje kolege i ja to viđamo svaki dan. To je isplata. Ne postoji ništa drugo poput toga. “
………………….……………………………….
♦♦ Prevela i priredila Anita Perković Škalic ♦ Ovaj je članak dio projekta “O poučavanju”, koji je podržan potporama Zaklade William i Flora Hewlett, Zaklade Spencer, Zaklade Bill & Melinda Gates i Zaklade Panta Rhea. ♦ Kristina RIZGA je spisateljica iz San Francisca, koautorica projekta The Atlantic’s On Teaching i autorica Misije High ♦ Izvornik: theatlantic.com ♦♦
………………….……………………………….