Godinama već  govori se o inflaciji odlikaša u našim osnovnim školama,  popustljivosti nastavnika, o ocjenama bez pokrića što je aktualizirano i prije nekoliko dana kada je TV voditeljica Ivana Paradžiković objavila da se njezin sin nije upisao u željenu gimnaziju jer mu prosjek ocjena nije bio 5,0 nego „samo 4,8“. 

Podgrijalo je to opet priče o tome kojih se i kakvih kriterija prilikom ocjenjivanja nastavnici drže, popuštaju li pod pritiskom roditelja i učenika.se u nekim školama i super odlikašima gleda kroz prste, odnosno da se navlače ocjene kako bi učenik imao prosjek 5,0 može se iščitati i iz podataka koji su dostupni u ŠER-školskom e-rudniku Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Tamo je vidljivo da je u školskoj godini 2019./2020. u osmom razredu opći uspjeh 5,0 imalo 5376 učenika ili u postotku njih 13,77. Iste te godine u prvim razredima gimnazija opći uspjeh postigla su 533 učenika ili 4,78 posto, a u strukovnim srednjim školama 733 učenika ili njih 1,88 posto. Gdje su se izgubili ostali super odlikaši, pitat će se pojedinci. Upućenima je jasno, došli na realnu razinu svojih mogućnosti.

U školskoj godini 2019./2020.  većina osnovaca, njih čak 63,58 posto ili brojkom 199 976 imala je opći uspjeh odličan. Opći uspjeh nedovoljan imao je samo 381 učenik osnovne škole ili u postocima njih samo 0,12.

U osnovnim školama prošle godine bilo je 317 147 učenika, a prosječan opći uspjeh iznosio im je 4,54. Opći uspjeh 5,0 imalo je 94 556 učenika ili njih 30,06 posto. Očekivano među njima je najviše prvašića kojih je u toj školskoj godini ukupno bilo 38 540.

Iz razreda u razred broj apsolutnih odlikaša se smanjivao i najmanje ih je bilo u sedmim razredima.

A da nije presudno imati 5,0 i upisati najelitniju gimnaziju potvrđuje i slučaj novinarke Nove TV Jelene Rastočić kojeg je detaljno ispričala u objavi na svom  Facebook profilu. Objavljujemo ga u cjelosti:

Čitam neke tekstove o školama, upisima i prosjecima.  Ja sam bila odličan učenik. Išla na natjecanja iz matematike i zamalo učinila pogrešku života i upisala matematičku gimnaziju. Zamalo. Tjedan dana prije upisa rekla sam svojima da ja ne želim sjediti i štrebati po cijele dane. Da želim nešto zabavno , kreativno. U Metkoviću nije bilo puno opcija pa sam rekla automehaničar ili elektrotehničar… A tad je moja seka rekla, a zašto ne fotograf? Nisam ni znala da je to zanimanje bila je moja reakcija nakon što sam pitala gdje to ima. Bilo je u Splitu. Mama i tata su me pitali gdje ću živjeti. Rekla sam, pa u domu.

Objasnili su mi da je to trogodišnja, obrtnička škola, da dobro promislim što ću kasnije. Ali nisu niti sekunde dvojili da me puste da to upišem kad sam rekla da sam sigurna da to želim. Sjećam se kada sam došla na upis i kada je profesor pitao tko je tu s osam bodova (prosjek sedmog i osmog razreda 4+4). A Kike i ja smo digle ruke i rekle, mi smo sa 10.  Na iznenađenje svih. Pitali su nas što tu radimo i zašto nismo upisali fotografiju u Umjetničkoj.

Ma bolje da nismo. Naša škola bila je odlična. Imali smo izvrsnog profesora iz fotografije. Puno zabave, smijeha i praktičnog znanja. Pitala sam odmah prvi dan što treba da ne polažem maturu. Trebalo je samo proći s pet. Ok, to mi nije bio problem. U domu sam davala instrukcije iz matematike curama iz viših razreda . Nikada nisam požalila što sam upisala tu školu. Nikada nisam gledala te tri godine kao kraj mog obrazovanja. Cijelo vrijeme imala sam plan ići dalje, na fakultet. . 

Kako? Pa jednostavno. Kad završim upisat ću prekvalifikaciju za neku četverogodišnju školu i eto. Prekvalificirala sam se za komercijalista (nisam imala pojma šta je to tad . Položila 20 i kusur ispita u par mjeseci, i opet s prosjekom odličan bila oslobođena mature. Prijemni na ADU (srećom) za mene nije dobro prošao. Ispala sam u užem krugu. Ali sam se odmah sutradan zaposlila u Foto radnji u Splitu. Iduće godine odlučila sam upisati FPZG.

Kažu, teško ćeš proći prijemni bez gimnazijskog znanja, a kamoli upasti bez plaćanja. U tri mjeseca pročitala sam sve sestrine gimnazijske knjige. Otišla na prijemni i upala. Naravno, bez plaćanja.  Još prije upisa bila sam odlučna raditi u TV studiju na faksu. Jedva sam čekala doći na kolegij Tena Perisin  koja je vidjela tu moju želju i dala mi šansu. Hvala na tome. 

Završila sam taj faks na kojem mi je isto bilo zabavno i odlično i ne bih ni to promijenila nikada.  

Mi danas imamo gimnazije u koje mogu upasti samo klinci koji su prošli s čistom peticom. Obrtnička zanimanja propadaju. Ja svoja tri zanimanja ne bih nikad zamijenila s jednim gimnazijskim. Vrijede mi daleko više i bilo mi je daleko zabavnije. A da mi fali nekog velikog gimnazijskog znanja ne bih rekla. Što sam htjela naučiti uzela sam knjigu i naučila. Zato mi je žao klinaca koji misle da ako izaberu teži put neće dobro proći. Jer mogli bi proći još bolje i usput se dobro zabaviti!