Učitelji ne mogu izbjeći razgovore o Ukrajini, ali im mogu pristupiti smireno i iskreno, kako je TES-u rekao jedan dječji psiholog.

“Gospođice, hoće li Rusija napasti nas sljedeće?”

“Gospodine, što se događa s djecom u Ukrajini?”

“Jesmo li u trećem svjetskom ratu?”

Prošla su tri tjedna od kada je Rusija napala Ukrajinu, a nastavnicima diljem svijeta takva pitanja postavljali su svakog dana. Dakle, dok tjedni prolaze, a izvješća o razaranju se nastavljaju, što bi oni koji rade u školama trebali reći učenicima?

Martin Forster je dječji psiholog i može ponuditi neke savjete. Ključno je, kako kaže, izravno se dotaći njihovih zabrinutosti i pritom ostati miran – no, ne nužno uvoditi ih u temu dok niste izravno pitani o tome.

 “Najbolji način za razgovor s učenicima o ratu je slušati ih i postavljati im pitanja, radije nego pretpostaviti što žele znati ili  pretpostaviti da već znaju neke stvari”, objašnjava.

Učitelji također ne bi trebali brinuti o tome hoće li nanijeti štetu učenicima raspravljajući o onom što ih brine jer je to malo vjerojatno. Sve dok se temi pristupa senzitivno, nema potrebe zazirati od nje.

“Postoji mali rizik da ćete ih traumatizirati, osim ako ne postanete predetaljni i dramatični u onom što govorite. Učenici gledaju kako odrasli emocionalno reagiraju, što izražavaju svojim fascialnim ekspresijama i tonom glasa. Sve dok ste mirni, neutralni i samo odgovarate na pitanja, ne možete puno pogriješiti”, obrazlaže Forster.

Naglašava da odgovori moraju biti prikladni za učeničku dob. Dob će odrediti kako nastavnici trebaju odgovoriti.

Kako govoriti o Ukrajini u osnovnoj školi

Uglavnom, učenici žele znati hoće li se rat približiti njihovoj kući, a iskren odgovor je da mi to nikada ne znamo. No, doista mladi učenici – ispod 8 godina – ne mogu se nositi s tom razinom neizvjesnosti ili rizika, upozorava Forster.

“Za njih morate biti konkretniji u svojim odgovorima”, objašnjava. “Recite nešto poput: Ne, sada je rat u Ukrajini, i mi smo zabrinuti za njih, o njima se brinemo, no ovdje, sada, nemamo rat.”

Forster sugerira da se učenicima pokaže na mapi gdje je Ukrajina i koliko je ona daleko od Ujedinjenog Kraljevstva.

“Također je u redu malo slagati i reći: “Ne, ovdje neće biti rata,” jer to je ono što oni mogu podnijeti u toj dobi”, dodaje.

Učenici u dobi od 9 godina i višoj, s druge strane, vjerojatno će “probavljati” više vijesti i informacija i stoga će biti svjesniji rizika. U tom slučaju, Forster kaže da nastavnici trebaju imati otvorenu i iskrenu komunikaciju.

“Dobro je biti čvrst i reći nešto kao: “Upravo sada ne postoji rizik. Može se dogoditi Treći svjetski rat, svi to znamo, no danas nema rizika”, kaže on.

Naravno, nije važno koliko čvrsto nastupite, moguće je da učenici nastave s pitanjima: mladi ljudi će prirodno pitati: “No, što ako?” Kad se ovo dogodi, važno je dopustiti otvaranje diskusije, a ne ih ušutkavati, kaže on.

“Trebali biste dati učenicima sigurnost da to naša zemlja može podnijeti. Ovo je poanta: loše stvari se mogu dogoditi, no ja sam odrasla osoba, vaši roditelji su odrasli ljudi, a vi trebate vjerovati odraslima oko sebe; mi imamo plan,” kaže Forster.

Kako govoriti o Ukrajini u srednjoj školi

Moguće je da sličan pristup neće funkcionirati sa starijim učenicima. Tinejdžeri mogu doći u razred s unaprijed smišljenim idejama o tome što se događa, od kojih neke mogu biti pogrešne.

U takvim okolnostima, Forster savjetuje da se ne govori učenicima da su u krivu. Umjesto toga, problem biste trebali istražiti zajedno.

“Ako primjerice imate stariju djecu koja su uistinu na TikToku i koja ne vjeruju tradicionalnim medijima, stvarno je kontraproduktivno pristupiti im s autoritetom” – kaže – “Ono što biste trebali uraditi jest imati uzajamnu raspravu o različitim mišljenjima i objasniti im kako znate koji je izvor pouzdan, a koji nije.”

Forster ističe da će se učenici ovog uzrasta često brinuti ne samo o prijetnji rata već i o dobrobiti i sigurnosti drugih učenika poput njih, koji su pobjegli ili tek bježe iz Ukrajine. Mogu izražavati osjećaje krivnje ili beznađa. U takvim situacijama, za odmak od tih stanja, najbolji lijek je potaknuti ih na aktivnost prikupljanja sredstava.

Međutim, te aktivnosti ne bi trebale biti preintezivne.

“Ne bismo trebali biti fokusirani na Ukrajinu svo vrijeme, ohrabrujući učenike da stalno misle o drugima. Oni trebaju odmor od toga, a mi im trebamo dopustiti da se ponovo saberu i usredotoče na svoju nastavu kao u normalnim okolnostima”, kaže.

Pronalaženje ravnoteže

Koju god starosnu skupinu podučavate, Forster preporučuje da zakažete termin za rasprave. Kontinuirano uvjeravanje učenika da nemaju razloga za sumnju ili strah, objašnjava on, zapravo može hraniti njihovu tjeskobu i učiniti je gorom.

Ove diskusije se ne bi trebale odvijati svakoga dana – to može ostaviti dojam da je rat sveobuhvatan – no, mogu svakih nekoliko dana ili tjedno.

“Važno je ovo držati u proporciji. Ovo je doista ozbiljno za Europu, no trenutni način na koji mediji izvještavaju čini da izgleda da je svaka kriza u svijetu neposredna prijetnja našoj sigurnosti i zaštićenosti. ” kaže.

“Moramo signalizirati učenicima da ne moramo svaki dan biti u tijeku s ratnim događajima. Možemo imati dana kada razgovaramo o drugim stvarima, u kojima radimo druge stvari i uopće ne mislimo o ratu jer nije blizu.“

Oslanjanje na vanjske izvore, poput CBBC -jevog Newsround-a, uistinu može pomoći, posebno onim učiteljima koji su posebno emotivni na ovu temu, kaže Forster. Važno je pronaći pristup u kojem možete ostati mirni – bilo da gledate videozapise primjerene dobi koji daju odgovore ili pitati kolege da umjesto vas vode sastanke.

Što biste trebali izbjeći?

Jasno je da je potreban nijansirani pristup, no postoje područja o kojima Forster ima čvrst stav. Prvo područje je da, zapravo, za neke učenike, sve gore rečeno neće biti prikladno. Ako, primjerice, u razredu imate izbjeglicu iz Sirije, svaka diskusija o ratu može biti traumatična.

“Trebate napraviti procjenu i upitati se nose li neki učenici traume ili druge stvari koji ih čine uistinu senzitivnim na ovu temu. Ako je tako, trebate im dati priliku da odustanu od rasprave, ” kaže on.

“S druge strane, ako imate učenike s različitim iskustvima kojima je ugodno biti uključen, pustite ih da podijele svoje priče i kažu svojim kolegama iz razreda kako je njima bilo kad su bježali iz svoje zemlje i što im je bilo od pomoći za to vrijeme.”

Druga stvar koju treba u potpunosti izbjeći, kaže on, je fraza:” Nema razloga za brigu.” Razumljivo je zašto bi nastavnici to rekli – kada je dijete očajno i vi ga želite utješiti i pružiti mu trenutno olakšanje. No kada im kažete da ne brinu, možete podcijeniti njihova osjećanja što ih može otuđiti, kaže on.

“Trebate pokazati razumijevanje. U redu je priznati i da ste vi zabrinuti, a što je različito od gubitka kontrole.” – dodaje.

NIŠTA OD OVOG NIJE LAKO: jer kako situacija bude eskalirala, tako će i učenička pitanja. I dok nastavnici trebaju imati na umu nove smjernice Odjela za obrazovanje o političkoj nepristranosti u školama, Fosterov savjet o suočavanju s ovim pitanjima prednjači – ostanite mirni i vodite razgovore primjerene dobi. To je vrijedno zapamtiti.

……………………………………..

♦♦ IZ STRANIH MEDIJA: tes.com ♦ Piše: Kate PARKER ♦ Prevela i prilagodila: Anita PERKOVIĆ ŠKALIC ♦♦

………………………………………..