Hrvatski obrazovni sustav u praksi ne brine o darovitim učenicima i njihov napredak ovisi uglavnom o njihovim roditeljima, zatim o udrugama građana i rijetkim komercijalnim edukativnim subjektima, te o entuzijazmu nekolicine nastavnika, koji su često bili šikanirani od sustava zbog svog rada „van kutije“.
Unutar sustava jedini izuzetak vrijedan spominjanja je 15. gimnazija u Zagrebu, gdje je to opet rezultat angažiranja tamošnjih uposlenika, a ne zasluga Ministarstva obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje.
Broj darovite djece čije sposobnosti nisu ni na koji način zamijećene niti potaknute u doba njihovog obrazovanja u Hrvatskoj je između 90 i 99%, dakle tek nekih 1 do 10 nadarenih učenika na svakih 100, donekle ispuni svoje potencijale u vrijeme školovanja u Hrvatskoj.
Dobar uvid u rezultate nerada s darovitima možemo vidjeti na primjeru svjetskih znanstvenih olimpijada, kojih ima 12. Najstarija znanstvena olimpijada je ona iz matematike, slijede fizika, kemija, informatika i tako dalje. Hrvatska sudjeluje na 9 od postojećih 12, uglavnom s prosječnim ili ispodprosječnim rezultatima.
Jedina uspješna iznimka po rezultatima
je informatika.
Koliko je tu posao dobro odrađen, možemo vidjeti iz nekoliko jednostavnih usporedbi. Na međunarodnim informatičkim olimpijadama, Hrvatska je dosad osvojila 12 zlatnih medalja, što je više nego što je osvojila na olimpijadama iz svih drugih predmeta zajedno.
Pogledajmo usporedbe sa zemljama od kojih bi čovjek očekivao da su daleko
uspješnije od Hrvatske. Finska se stalno spominje kao uzor na obrazovnom
području, oni su dosad osvojili svega 5 zlata na informatičkim olimpijadama.
Indija je ogromna zemlja i pojam IT outsorsinga. Dosad ima svega jedno zlato s
informatičkih olimpijada. Srbija rastura Hrvatsku kao beba zvečku na svim
ostalim znanstvenim olimpijadama. Na informatičkima su dosad osvojili samo
jedno zlato.
Ove, izuzetno teške godine, Hrvatska je po prvi put u povijesti bila najbolja EU reprezentacija na IOI, međunarodnoj informatičkoj olimpijadi, nadmašivši i sve bogate zapadne EU zemlje, i izuzetne istočne EU IT divove, kao što su Poljska, Rumunjska i Bugarska.
Dakle, bilo bi vrijeme da Hrvatska prestane „saditi banane po Velebitu“
preslikavajući tuđe prakse u svoj obrazovni sustav, sve što treba je
upotrijebiti dobre domaće prakse, ovaj primjer sa informatikom je samo jedan od
mnogih. Pogledajte što je i tko napravio da do toga dođe, preslikajte metode na
cijelo školstvo, i rezultati ne mogu izostati.
Nastavite li s promjenama koje zatiru dobre domaće prakse, uništit ćete i ovo što su entuzijasti stvorili, sve je to krhko, jer je napravljeno unatoč sustavu.
U konkretnoj priči,
♦ do uspjeha je došlo savršenim miksom vrijedne djece koja su uvijek imala kvalitetnu podršku svojih roditelja,
♦ sustavnim radom Hrvatskog saveza informatičara, uključujući stručne suradnike i udruge članice, te posebno Zagrebačkog računalnog saveza koji jedini ima dovoljno dubok bazen talenata da svojim kvalitetnim radom može pomoći izdizanje male Hrvatske do svjetske programerske velesile.
A tri ključa uspjeha koja su iskoristiva u svim područjima rada su:
♦♦ grupiranje učenika prema njihovom zanimanju i sposobnostima, a ne dobi;
♦♦ vanjska evaluacija: posve objektivno rangiranje prema onom što računalni program napravi i
♦♦ neopterećivanje djece nepotrebnim i njima neželjenim sadržajima.
Specifično za rad s nadarenima je bilo organizirati im stalna natjecanja gdje su mogli vidjeti kako stoje u odnosu na ostale, te ih službenih rješenja naučiti kako ispraviti svoje greške.
Najbitnije je da natjecanje ne bude samo sebi svrha, nego da pomogne u obrazovnom procesu.