Odlukom Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost za 2019. godinu ravnateljici Agencije za znanost i visoko obrazovanje prof.dr.sc. Jasmini Havranek dodijeljena je nagrada za životno djelo.

Zanima nas što je prvo pomislili kad je za to saznala, koga se sjetila?

♦♦  Zahvaljujem saborskom Odboru, onima koji su me predložili za to vrijedno priznanje, ali i recenzentima koji su uvijek anonimni, a koji su sudjelovali u izboru. Dakako da sam sretna. Prošli su mi kroz glavu dani i dani provedeni u laboratoriju, proučavanju, na terenu. Sjetila sam i onoga neopisivog osjećaja kada nešto stvoriš, kada je rezultat tvoga rada opipljiv i značajan. Sjetila sam se i mojih dragih mentora i suradnika. Sjetila sam se moga pokojnog profesora Sabadoša koji bi bio ponosan. Od mene je tražio puno, ali znao je moje mogućnosti, poticao me i vjerovao u mene i na tome sam mu beskrajno zahvalna.

Nakon dosta duge karijere i s određenim životnim iskustvom mogu reći da su upravo suradnici karika koja je presudna za profesionalni uspjeh. Uvijek sam govorila – i na Fakultetu i danas u Agenciji, važno je okružiti se dobrim suradnicima, onima na koje se možete osloniti i u profesionalnom i u ljudskom smislu, ali i onima od kojih možete učiti.

Puno je vrijednih ljudi s velikim postignućima koji također zaslužuju da ih se nagradi i ovom im prilikom želim odati priznanje.

Tko je najviše utjecao na Vaš životni odabir? Zašto ste se kao gradsko dijete, rođena Zagrepčanka, odlučili za agronomiju? Jeste li imali neki posebni motiv da unutar agronomije izaberete mljekarstvo?

♦♦  Agronomija je prije svega jedan jako zanimljiv studij. Možda se očekuje da djeca iz obitelji s poljoprivrednom tradicijom biraju taj studij, što se i događa, ali nije pravilo.

Na kraju svoga srednjoškolskog obrazovanja, pripremala sam se za studij medicine. Međutim, upoznala sam jednog mladića koji mi je kasnije postao suprug i zbog njega sam odlučila upisati studij agronomije, što su podržali i moji roditelji. Ljubav je zapravo odredila put, no svakako su tomu doprinijele i sklonosti prema kemiji, biologiji, fizici i sl., dakle, prirodnim znanostima. Ja sam se zaista pronašla na tom studiju, on daje jednu širinu, a kombinacija prirodnih znanosti i njihove praktične primjene u proizvodnji hrane nešto je što mi je otvorilo mnoga vrata u životu i dovelo me do ovoga danas. I da ponovno mogu birati, izabrala bih isto.

Što se mljekarstva tiče, još sam kao studentica s nekolicinom kolega počela raditi u Institutu za stočarstvo koji je tada vodio prof. dr. sc. Milivoj Car, stručnjak svjetskoga glasa u području stočarstva i mljekarstva. Rezultati Instituta bili su vrhunski, ispred europskih i američkih i čast mi je bila ondje raditi. Profesor Car bio je strog, tražio je puno, ali kroz suradnju s njim rodio se moj interes za stočarstvo i mljekarstvo. Te su se grane sve više razvijale – i kod nas i vani – zbog čega smo i tada puno putovali, radili s kolegama iz inozemstva, učili jedni od drugih. To je utjecalo na to da sam već na početku svoga profesionalnog puta prepoznala važnost međunarodne suradnje u znanosti i visokom obrazovanju.

Od tada do danas, tehnologija je uvelike promijenila procese u poljoprivredi, a praksa se danas treba temeljiti na znanosti. U tom smo pogledu kao država propustili poduzeti korake koji bi poljoprivredi dali mjesto koje joj pripada. Moderna poljoprivreda može i treba biti jedan od stupova naše države. Gledajući izazove budućnosti, od kojih će jedan biti (a već i jest) održiva proizvodnja hrane, studij agronomije zasigurno će dobiti novi značaj i atraktivnost.

Cijeli svoj profesionalni život inzistirali ste na značaju međunarodne suradnje. I sami ste se usavršavali i radili u inozemstvu. Koliko je to važno za svakoga mladog znanstvenika? Usporedite nam svoje mogućnosti i prilike s onima koje danas imaju mladi znanstvenici? Tko je bio u boljoj poziciji, Vaša generacija ili današnja?

♦♦  Moram priznati da su za moju internacionalizaciju zaslužni ponajprije moji roditelji. Oni su me, nakon mature, pustili u Švedsku, a govorimo o vremenima kada se nije toliko putovalo, pogotovo u slučaju kada si mlad i kada putuješ sam. Putovala sam dva i pol dana, a ondje sam provela tri mjeseca. Moji su roditelji bili otvorenih, progresivnih svjetonazora i pustili su me, takoreći – u svijet. Išla sam u posjet prijatelju koji je bio visoki dužnosnik UN-a i već sam tada upoznala puno osoba iz različitih dijelova svijeta.

Kao što sam ranije spomenula, i moja je struka vrlo internacionalna. Već u ranim fazama znanstvenog rada imala sam priliku surađivati s kolegama iz inozemstva i shvatila sam koliko je to važno. Znanost nema granice, ona pripada svima, a znanstvene su spoznaje univerzalne. Nasreću, imala sam priliku raditi u nekoliko svjetskih instituta i sveučilišta što je na mene imalo velik utjecaj.

Danas su, rekla bih, mogućnosti za međunarodnu suradnju veće i olakšane zbog različitih međunarodnih projekata i fondova koji potiču mobilnost znanstvenika, nastavnika i studenata, ali i zbog tehnologije koja tu suradnju uvelike olakšava. Drago mi je da je tako, podržavam svaki vid otvaranja znanosti, ali primjećujem kako se danas dio znanstvenika vrlo usko specijalizira, što je dobro i korisno. No smatram kako treba imati široka znanja, posebno kada radite kao sveučilišni profesor, odnosno profesorica.

Kada je riječ općenito o mogućnostima – nekad i danas – smatram da su one danas veće, ali je pitanje koliko ih mladi znaju učinkovito koristiti.

Iako ste u području mljekarstva postigli značajne međunarodne rezultate i uspjehe pa je u skladu s tim sigurno bilo i primamljivih ponuda za odlazak u inozemstvo, zašto to nikada niste učinili?

♦♦  Imala sam ponudu za odlazak u Dansku koja mi je vrlo draga i gdje sam puno naučila, ponajprije u području svoje specijalizacije, a kasnije sam puno puta boravila u toj zemlji. Bilo je ponuda iz Italije, najatraktivnije su bile one iz SAD-a, a neke još uvijek stoje. Ostala sam ovdje jer sam oduvijek vjerovala da će biti bolje. Mi smo zemlja koja puno toga može, no zbog unutarnjih previranja propustili smo ostvariti svoj potencijal. Ja sam nepopravljiv optimist, to znaju svi koji me poznaju pa i dalje vjerujem u naš potencijal za čije je ostvarenje potrebno više zajedništva i sloge oko ključnih razvojnih pitanja.

Gotovo ste 15 godina na čelu Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Koliko ste zadovoljni rezultatima postignutim na tom području, pozicioniranjem Agencije i njezinim međunarodnim utjecajem?

♦♦  Agencija za znanost i visoko obrazovanje važan je dio mog života. Krenuli smo doslovno od nule, od svega par suradnika, bez raspisanih procesa, dokumenata i sl. i došli smo danas do funkcionalnog sustava osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja i znanosti. U Europi je to jako važna tema, jedan od temelja bolonjskog procesa. O važnosti akreditacije u SAD-u da i ne govorim. U ovih 15 godina mi smo također stvorili prepoznatljivost, koja se temelji prije svega na rezultatima, ali i neovisnosti od bilo kakve politike.

Od samih početaka gradimo partnerski odnos s visokim učilištima, mi nismo nikakva „akademska policija“ ni „kontrola“, nego podrška visokim učilištima i znanstvenim organizacijama u trajnom unaprjeđivanju kvalitete. Trebalo je određeno vrijeme da se taj partnerski odnos uspostavi, ali danas sa sigurnošću mogu reći da su povjerenje i suradnički odnos obostrani i da smo svi svjesni činjenice da iskorake u kvaliteti možemo postići jedino ako svatko preuzme svoj dio odgovornosti.

Dakle, s jedne strane njegujemo partnerski odnos s institucijama u Hrvatskoj, dok je s druge strane, dio aktivnosti usmjeren na međunarodnu suradnju, ponajprije s Europskom udrugom za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju – ENQA-om te Europskim registrom za osiguravanje kvalitete visokog obrazovanja – EQAR-om. Dva smo puta uspješno prošli međunarodno vrednovanje za članstvo u ENQA-i i upis u EQAR, a iduće nas godine očekuje ponovno vrednovanje, za što smo se već krenuli pripremati. Naime, sve europske agencije dužne su jednom u pet godina proći vrednovanje te dokazati usklađenost rada sa Standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete na Europskom prostoru visokog obrazovanja (tzv. ESG) kako bi postale članice, odnosno obnovile članstvo u tim dvama udruženjima.

Posebno nas veseli suradnja s agencijama iz Europe, razmjena iskustava i međusobno učenje. Isto tako, u zemljama našeg okruženja svojevrsni smo primjer dobre prakse u uspostavi učinkovitog sustava osiguravanja kvalitete te smo im naša iskustva i ekspertizu stavili na raspolaganje.

Agencija je članica brojnih međunarodnih udruženja, neću ih sve nabrajati, ali moram spomenuti Međunarodnu grupu za kvalitetu – CHEA-u. CHEA je američko Vijeće za akreditaciju u visokom obrazovanju, krovna organizacija američkih agencija za osiguravanje kvalitete. Njihova predsjednica dr. sc. Judith Eaton posjetila nas je čak dva puta. Upravo je američki sustav visokog obrazovanja razvio prve procese vanjskog vrednovanja kvalitete koji su poslužili kao model za ostatak svijeta, zbog čega nam je ta suradnja iznimno važna.

Kad ste počeli raditi mnogi fakulteti i sveučilišta imali su stajalište da su nedodirljivi, međutim, pokazali ste im da neodgovarajući studijski programi nemaju šanse i da su neprihvatljivi. Koliko Vam je bilo teško izboriti se za promjene?

♦♦  Početak je bio težak, a otpor pojedinih visokih učilišta velik. Neki su se pitali čemu kontrola, zašto bi polagali račune Agenciji, koja je svrha. Upravo zbog toga ne koristimo termine kao što je „kontrola kvalitete“ jer ne želimo da akademska zajednica u nama vidi neprijatelja. Naši su interesi jednaki – i mi, kao i svaka visokoškolska ustanova i znanstvena organizacija, želimo da se dogodi pomak u kvaliteti. Naša je namjera bila, a to se kroz prvi ciklus reakreditacije i dogodilo, da same institucije uvide važnost postupka i korist koju im donosi. Priprema je za reakreditaciju zahtjevna, ali institucija kroz nju dobije najprije vlastiti uvid u prednosti i nedostatke te jednu drukčiju vrstu suradnje i povezanosti djelatnika u procesu pripreme, a zatim preporuke stručnog povjerenstva za unaprjeđenje kvalitete rada. Ne zaboravimo kako se to povjerenstvo sastoji od vrhunskih stručnjaka u području.

S obzirom na to da mi redovito prikupljamo povratne informacije od naših dionika, primijetili smo kako sama visoka učilišta uočavaju korist koju imaju od samog postupka, što nas veseli i daje nam vjetar u leđa.

Sami ste početkom 2000-ih bili dekanica Agronomije. U kakvom Vam je sjećanju ostalo to razdoblje?

♦♦  Dekanica Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postala sam slučajno, ali bilo je to prekrasno razdoblje kojeg se rado prisjećam. Bilo je to jedno od najdražih razdoblja moje karijere. Odgovornost je bila velika, ali ja sam je prihvatila i mogu reći da sam dala sve od sebe za tu instituciju, njezine zaposlenike i studente. Upravljanje ljudskim potencijalima, ali i fizičkim resursima jedne velike institucije kao što je Agronomski fakultet bilo je izazovno, nekada i teško, ali uvijek s osmijehom na licu jer je to moja kuća uz koju me vežu lijepa sjećanja. Unaprijedili smo i nastavnu i istraživačku djelatnost, puno smo ulagali u mlade znanstvenike, projekte, stvarali smo, gradili, imala sam dobar tim ljudi sa sobom i mislim da smo zajedno ostavili dobar trag.

Godine 2006. kandidirali ste se za rektoricu Sveučilišta u Zagrebu. Iako su mnogi navijali za vas, oni koji su glasovali odlučili su drugačije. Kako biste to danas prokomentirali? I danas je malo rektorica na hrvatskim sveučilištima. Muška dominacija traje i dalje, iako bi mnoge sjajne profesorice i znanstvenice možda bile bolje na tim pozicijama od svojih muških kolega. Kada će konačno prestati lobiranja i igrice i kad će sveučilišta na čelnoj poziciji dobiti najbolje ljude bez obzira na spol?

♦♦  Biti rektor, odnosno rektorica jednog sveučilišta jako je važna i odgovorna funkcija i nadam se da su svi koji je obnašaju toga svjesni. U utrku za rektora/rektoricu, kao i u svemu u životu, ušla sam sa svim srcem, ali ishod je bio drukčiji. Ne mogu reći nepovoljan, jer su se otvorile neke druge prilike, važno ih je samo znati prepoznati.

Što se tiče žena i muškaraca na rektorskim funkcijama, važno je da osoba, bila ona žena ili muškarac ima sve potrebne kompetencije. Nećemo se zavaravati i reći da je ravnopravnost u našem društvu u potpunosti ostvarena, pomaci se su dogodili u usporedbi s nekim prošlim vremenima. Prostora za rast ima pa se bolje usmjeriti na to što još možemo učiniti da stvari budu bolje. Poznajem mnogo iznimno talentiranih i sposobnih žena koje nisu na položajima koje zaslužuju, ali isto tako, postoje i primjeri gdje su žene propustile učiniti maksimum na određenoj funkciji. Drugim riječima, važno je pružiti jednake prilike i podršku i ženama i muškarcima, a u konačnici su kompetencije te koje će odlučiti.

Ako govorimo o rukovodećim pozicijama u obrazovanju ili u drugim područjima, a to vrijedi jednako i za žene i za muškarce, biti uspješan je pitanje komunikacije, razumijevanja, slušanja. Kada ste na čelu neke institucije, važno je u ljudima prepoznati potencijal i dati priliku da se on ostvari.

Jedno ste vrijeme koketirali i s politikom. Jeste li danas politički aktivni? Zašto niste ?

♦♦  Moj politički angažman proizašao je iz moje prirode, odnosno nastojanja da mijenjam stvari. Međutim, za mene politika nikada nije bila biznis, a nije se ni dogodilo da moja struka trpi zbog politike. Danas nisam politički aktivna, to ne bi bilo u skladu s radom u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje koji traži političku neutralnost.

S određenim iskustvom u politici, a gledajući sadašnju situaciju, zagovornica sam dijaloga. Politički diskurs u našoj državi temelji se na sukobu koji kod građana stvara nezadovoljstvo i apatiju, umjesto da politika napokon uspostavi konstruktivnu raspravu i da se dogovori oko ključnih gospodarskih i društvenih pitanja.

Ovo Vam nije prva nagrada i priznanje, među ostalim dobitnica ste i Godišnje nagrade za znanost, kao i Odlikovanja Predsjednika Republike Hrvatske Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića… Koja Vam od njih najviše znači i zašto?

♦♦  Čovjek ne treba težiti priznanjima, nego rezultatima. Priznanje je svakako šlag na torti, točka na i. Dođe kada mu se zapravo i ne nadate. Svaka je nagrada draga na svoj način, ali moram priznati da mi je ova posljednja posebno na srcu jer dolazi od struke. Ona je doprinijela mojoj radosti zbog ove nagrade i zato sam svima zahvalna – od znanstvenika do udruga u koje su uključeni i proizvođači i prerađivači, a među njima je i puno mojih bivših studenata. Bila sam uvijek jako posvećena svojoj struci, ljudima na terenu i drago mi je da je to prepoznato.

……………….

Razgovarala: Irena Kustura | Fotografije iz privatnog albuma prof. J. Havranek