Koju srednju školu upisati –  pitanje je koje muči mnoge osmaše, a sebi ga je često postavljao i Mate BILOPAVLOVIĆ iz Imotskog. A onda je u trenutku prevladao njegov dječački interes i strast prema automobilima. 

– Pohađao sam Osnovnu školu Stjepana Radića u Imotskom.Nisam bio posebno zainteresiran za školu, ali ipak sam bio dobar učenik. Ocjene su mi bile solidne. Od malena me zanimala vožnja i popravljanje automobila i motora. Zato sam se odlučio za  Obrtničko – industrijsku školu u Imotskom.

U njoj sam upisao prometni smjer i danas radim  kao vozač kamiona – priča Mate Bilopavlović. Dodaje također da mu se iz perspektive osmaša odabrana škola činila laganom, a nudila je sve ono što ga je zanimalo i dodatno, nakon završetka, mogućnost brzog zapošljavanja.

– Srednja škola mi je bila super, više volim fizički raditi, pa mi je tako i u školi bila drža praksa od teorije i općih predmeta. Nisam trebao mnogo učiti, sve me  je bilo lako i zabavno.

Stručni predmeti su mi bili zanimljivi, između ostalih prometna tehnika, goriva i maziva, prva pomoć, prometni propisi i pravila. Učio sam samo jedan strani jezik, engleski i danas mi u poslu dobro dođe – prepričava Mate. 

Nakon položenog vozačkog i završetka škole vrlo brzo se zaposlio.

– Imao sam iskustva s automobilima, vožnjom, popravcima, a uz to još sam završio prometnu školu i zato sam posao pronašao zbilja vrlo bzo. I zadovoljan sam poslom. Iako bih ponekad dok sam išao u školu pomislio kako mi je učenje engleskog jezika gnjavaža, danas mi je u poslu veoma važan

. Znanje stranih jezika  svakog vozača je iznimno važno, posebno kod onih koji voze u međunarodnom prometu. Ja trenutno vozim samo na području Hrvatske, ali prilikom utovara i istovara robe potreban mi je engleski jezik tako da sam sretan što sam ga naučio.

Znanje engleskog je najpoželjnije kod vozača, a zatim slijedi njemački jezik.  – kaže Mate Bilopavlović.

Zato svim osmašima poručuje da, bez obzira za koju strukovnu školu se odluče, ne zanemare učenje općih predmeta, prvenstveno jezika jer će im, naglašava, trebati u svakom poslu. Mate je zadovoljan sadašnjim poslom i stjecanjem radnog iskustva. Zadovoljan je i plaćom koja mu trenutno iznosi nešto manje od tisuću eura, a nada se i povišici.

– Nemam nikakvu dodatnu zaradu, plaća mi je sav prihod, nadam se da će vremenom biti sve veća. Za sada nemam planova otići u inozemstvo, ostajem u Hrvatskoj do daljnjega. No, u budućnosti se može svašta dogoditi, može ipak odem u inozemstvo, nikad se ne zna – smijući se kaže Mate Bilopavlović, koji, prema vlastitom priznanju radi dnevno i po deset sati.

– Nije mi teško, ne žalim se…. Kad imam vremena nađem se s prijateljima, odemo u kafić, na utakmice, zabavimo se.  Odemo na koncert, živimo kao i svi naši vršnjaci u dvadesetim godinama. –  reći će Mate, uz napomenu, da život na kotačima nije jednostavan.

– To moraš voljeti inače nećeš izdržati. – zaključuje mladić koji je svoju dječačku ljubav povezao s poslom za kojeg vjeruje da će mu osigurati dobar život.

.………………….

Napisala: Karla ČUJIĆ

…………………….

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija