Filip Brajković student je treće godine na smjeru kiparstva Odsjeka za konzerviranje i restauraciju starih umjetnina (OKIRU) na Akademiji likovnih umjetnostu (ALU) u Zagrebu. Metkovćanin je koji u osnovnoj školi nije bio briljantan učenik, ali je zato do izražaja dolazila njegova kreativnost i dar za umjetničko izražavanje. Pri kraju osnovne škole majčin rođak savjetovao ga je da ode na Brač u Pučišća i upiše Klesarsku školu.
Nakon što mu je rođak objasnio i opisao kako klesari i kipari rade svoj posao Filipu se ta ideja svidjela i izabrao je trogodišnji program klesara. Za razliku od mnogih drugih roditelja, koji svoje dijete vide prvenstveno u gimnaziji, a ako ocjene nisu najbolje, onda barem u nekoj upravnoj ili ekonomskoj školi, Filipovi roditelji podržali su njegov izbor.
– Roditelji su bili oduševljeni mojom odlukom, bili su jako ponosni, ali isto tako im je bilo teško što nakon osnovne škole odlazim od kuće. No, danas su nakon svega jako zadovoljni što sam nastavio obrazovanje i što se sav trud i prerani odlazak iz obiteljskog doma isplatio – priča nam Filip Brajković.
Početak školovanja na Braču, bio mu je, kako i sam priznaje, jako zbunjujući.
– Bilo je teško zbog nove okoline i kompletno drugog zavičajnog govora, škola je bila zanimljiva ali sam se osjećao malo izgubljeno ispočetka jer nisam uopće imao ideju kako nastava izgleda niti što me čeka – kaže Filip. Ipak, početničko nesnalaženje brzo je ostalo iza njega.
Malo mjesto i dobri ljudi
– Pučišća, mjesto na Braču, gdje se nalazi škola i školski dom, nije veliko mjesto i ima jako malo stanovnika, tako da sam se jako brzo snašao i navikao na novu sredinu, mjesto je prelijepo, ljudi su dobri i bilo je zabavno. Mogli smo šetati, kupati se, provoditi vrijeme na otvorenom sve do samog početka zima. Zimi su vanjske aktivnosti bile znatno ograničene zbog jake bure, ali mi smo bili mladi, imali smo internet i različite društvene igre, gledali smo filmove na televiziji ili projektoru koji su nam bili dostupni u učeničkom domu.
Škola i dom su organizirani i oslonjeni jedni na druge tako ako niste sa Brača lako ste dobili ponudu za smještaj u domu, koji je imao grijanje, internet, restoran, učionicu s kompjutorima, prostrane sobe i praktički neograničenu toplu vodu i potrepštine za sobu. I sve to za 650 kuna što je jako jeftino u odnosu na to koliko me danas kao studenta košta život u Zagrebu. U domskom restoranu imali smo tri obroka dnevno – doručak, ručak i večeru, a mogli smo uzeti i po više porcija. Škola i dom ovise jedno o drugom tako – prisjeća se Filip lijepih srednjoškolskih dana u Klesarskoj školi u Pučišćima na Braču.
Trogodišnji program klesara, koji je on izabrao, imao je jako puno praktične nastave.
– U prizemlju škole kad sam je ja pohađao bile su dvije radionice, u međuvremenu je, mislim, izgrađena nova, i tu smo obavljali praksu. Tu sam stekao dragocjeno iskustvo, prilično staromodno, ali važno – sve se radilo ručnim alatima i tehnikama koje je čovječanstvo koristilo kroz povijest, od Egipta do stare Grčke i Rima pa sve do današnjih dana. Ali, u teoriji smo učili i moderne tehnike, a tokom ljetne prakse kada smo radili kod lincenciranog klesara smo ih i primjenjivali koristeći moderni alat i veliku mašineriju. Iskustvo koje sam stekao na praksi danas primjenjujem na Odsjeku Konzerviranja i restauracije starih umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti tako da sam iznimno zadovoljan vještinama stečenim u srednjoj školi – ističe Filip Brajković. Praktični rad mu je bio zanimljiv, a ono što je klesao bilo mu je zanimljivo i često zahtjevno. Rezultat bi, dodaje, na kraju uvijek bio dobar.
Puno praktičnog rada
– Prakse u trogodišnjem programu ima znatno više nego u četverogodišnjem. Od pet radnih dana mi smo u radionici provodili tri, tri dana smo imali praksu koja je trajala od 7 do 13 i još jedan ili dva školska sata predavanja, ovisno o izbornom predmetu. Dva dana smo imali nastavu bez praktičnih radova i ona bi trajala od 7 do 14:30. Naravno imali smo pauze za ručak, marendu i slično. Ipak nastava nije bila organizirana tri plus dva, nego smo, primjerice, svaka tri tjedna imali pet dana nastave bez prakse, a onda samo praksu – prisjeća se Filip.
S njima su na praktičnom dijelu nastave uvijek bila dva majstora klesara ili, kako ih lokalno zovu „meštra“ i oni su ih podučavali kako koristiti alat, objašnjavali im neke specifične detalje i prenosili svoja radna iskustva s određenom vrstom kamena.
U teorijskom dijelu nastave, između ostalih imali su stručne predmete građevinski materijali, petrografiju, tehničko crtanje i slično.
Već u drugom razredu Filip je donio odluku da će polagati razliku u predmetima i upisati četvrtu godinu programa klesarski tehničari kako bi mogao nastaviti školovanje na fakultetu, odnosno akademiji.
– Kad sam završio trogodišnju školu za klesara imao sam diplomu, mogao sam otići i raditi, biti uspješan i zarađivati, ali meni to nije bilo dovoljno. Želio sam više, želio sam nastaviti obrazovanje – priča Filip.
Morao je polagati razliku u predmetima, opći predmeti u programu klesarskih tehničara rade se po gimnazijskim programima zbog polaganja državne mature tako da je imao još mnogo toga za naučiti. Zahvalan je svojim tadašnjim nastavnicima koji su im „izlazili u susret“, dopuštali im da posjećuju predavanja, držali im instrukcije… Zahvaljujući njima i kolegi s Korčule s kojim je učio uspio je svih dvadesetak predmeta položiti kako kaže „zadnji tren“, ali uspješno i to u roku od jedne školske godine.
Državnu maturu na B razini položio je bez problema sa zavidnim rezultatom, ali mu i nije bila presudna za upis na Akademiju likovnih umjetnosti jer nije nosila puno bodova.
Studira ono što je želio
– Najvažniji je bio prijemni ispit. Njega sam dobro odradio i upisao ono što sam želio – kiparstvo na Odsjeku za konzerviranje i restauraciju starih umjetnina. Prijemni je bio zahtjevan i jako stresan jer vještine koje sam stekao su pomagale, ali imao sam rupu u teorijskom znanju koja je znatno otežavala stvari tokom prijemnog ispita, a da ne pričam o stresu jer primaju malen broj učenika po smjeru na odsjeku. Samo pet na kiparskom smjeru i još pet na slikarskom smjeru unutar Odsjeka za konzerviranje i restauraciju starih umjetnina po godini. No, prošlo nas je samo četvero, a od trinaest prijavljenih na smjeru slikarstva prošlo ih je pet – kaže Filip.
Iz svog iskustva smatra da je važno da učenici nakon osnovne škole upišu ono što žele, a ako u međuvremenu promijene mišljenje uvijek mogu nastaviti obrazovanje kao što je i on učinio. O gimnaziji nije nikada razmišljao.
Niti sam imao ocjene niti želju za gimnazijom, gimnazija otvara mnoge mogućnosti, ali to je jedino što pruža; mogućnosti. Nakon gimnazije ste prisiljeni, ako želite nešto biti, na daljnje obrazovanje. Iako mi nema smisla da netko iz gimnazije ima više bodova sa nula sati prakse od primjerice medicinskog tehničara koji ima isto tako odlične ocjene i već nekoliko godina prakse. Mislim da su gimnazije danas malo precijenjene – tvrdi Filip Brajković, kojem je plan nakon studija raditi u struci i dalje se usavršavati.
San mu je, obnavljati stare građevine i spomenike kako bi zasjali u svojoj punoj ljepoti. Gdje će to raditi – u Zagrebu, Metkoviću ili negdje drugdje sada ne zna. Bit će, dodaje, tamo gdje ga projekti odvedu, iako, želja za povratkom kući u njemu postoji.
…………………….
Napisala: Irena KUSTURA
…………………….
Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija