Prije gotovo petnaestak godina tadašnji državni tajnik za srednje školstvo u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Želimir Janjić kazao je kako bi srednje strukovne škole morale učenike obrazovati da budu konkurentni na tržištu rada, a ne da završe u „skladištu“ odnosno na burzi rada, gdje neki od njih nikada neće dobiti priliku da rade u svojoj struci.
Od tada se mnogo pričalo o reformi obrazovanja općenito, uključujući i reformu strukovnog obrazovanja, mnogo se govorilo o potrebi mijenjanja i modernizacije kurikuluma, o mogućnostima uvođenja dualnog modela strukovnog obrazovanja što je podrazumijevalo više prakse, a manje teorije uz plaćanje učeničkog rada tokom praktičnog dijela nastave.
No, mnogo se pričalo, a većina spominjanog i željenog, na žalost do danas je, najčešće, ostalo samo na priči.
Činjenica je da su se rijetke promjene dogodile, a pomalo čudno zazvučala je informacija koja je u javnost stigla krajem siječnja 2022. godine da su se održali prvi sastanci radnih skupina za izradu kurikuluma u strukovnim školama.
– Zašto tek sada – zapitali su se mnogi vidjevši da je izrada novih kurikuluma dio ESF projekta Modernizacija strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, čiji korisnik je Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, a financira se u sklopu Operativnog programa “Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020.”.
Objavljeno je tada i da su formirane 63 radne skupine koje će nove kurikulume raditi i na temelju rezultata „analize stanja i potreba u gospodarstvu, kretanja u svijetu rada, sektorskim i drugim nacionalnim i svjetskim strategijama. Cilj ovih analiza identificirati je prioritetna zanimanja za koja je nužno razviti kurikulumske dokumente“.
Dodano je i da je u okviru tog projekta razvijeno 108 standarda zanimanja, a podloga za njihov razvoj bilo je više od 1400 anketa o standardu zanimanja, koje su provedene u više od 750 gospodarskih subjekata.
Diploma ne osigurava vještine
Budućnost će pokazati, kada se novi kurikulumi za strukovne škole donesu koliko su oni zaista prilagođeni potrebama gospodarstva, koliko će mladi ljudi koji su završili strukovne škole biti spremni i sposobni odmah početi sa samostalnim radom.
Do sada to često nije bio slučaj pa su se poslodavci znali žaliti da dobiju mlade koji određeno zanimanje imaju na papiru, ali u praksi nemaju odgovarajuća znanja i vještine.
Osim toga pojedina zanimanja su u deficitu jer ih učenici izbjegavaju.Prema podacima Hrvatskog zavod za zapošljavanje koji je i ove godine objavio Publikaciju Preporuke za obrazovnu i upisnu politiku i politiku stipendiranja evidentno je da nedostaje proizvodnih zanimanja.
Tako, primjerice, na zagrebačkom području nedostaje tesara, armirača, fasadera, mesara, elektroinstalatera, vodoinstalatera, kuhara, konobara, kozmetičara, frizera, dimnjačara, slastičara i mnogih drugih zanimanja za koja je potrebno dvogodišnje, trogodišnje ili četverogodišnje obrazovanje.
Procjena je također da bi trebalo upisivati više učenika u programe medicinskih sestara čije obrazovanje traje pet godina, tehničara, dentalnih asistenata, zdravstvenolaboratorijskih tehničara i primalja – asistenata.
S druge strane u srednjim strukovnim školama na zagrebačkom području još uvijek se obrazuje previše ekonomista, web dizajnera, poslovnih tajnica, upravnih referenata, veterinarskih tehničara, modnih tehničara….
Na splitskom području nedostaje brodomehaničara, CNC operatera, elektroinstalatera, elektromehaničara, instalatera grijanja i kućnih instalacija, mesara, slastičara, vodoinstalatera i zidara, što građani mogu osjetiti i u svakodnevnom životu. Naime, sve je više žalopojki da se dobrog majstora teško može naći.
Slično kao i na zagrebačkom području obrazuje se previše upravnih referenata i komercijaliste, te drvodjeljskih tehničara, tehničara za logistiku i špediciju, poštanske i financijske usluge.
Nema stimulacije za učenike
Iz tih podataka je jasno da se u strukovnim srednjim školama obrazuju mladi ljudi koji će nakon završetka školovanja teško pronaći posao, ali isto tako da se zanemaruju potrebe tržišta, odnosno da se pojedini strukovni programi ne popunjavaju i ne stimuliraju da bi učenicima bili zanimljivi.
Iako će mjerodavno Ministarstvo znanosti i obrazovanja Odluku o upisu u srednje škole objaviti tek krajem svibnja, već sada se zna da bitnih promjena u strukturi upisa neće biti.
Već godinama, ili bolje rečeno desetljećima, najviše mjesta ima u četverogodišnjim strukovnim školama, oko 40 posto, zatim u gimnazijama – oko 23 do 24 posto, te trogodišnjim strukovnim programima oko 14 – 15 posto. Slijede zatim obrtnička zanimanja, medicinska, umjetnička…
Problematično je što postoje programi u koje se ne upiše ni jedan učenik što otvara pitanje jesu li uopće potrebni, ako nisu zašto se ne ukinu, a ako jesu zašto se učenike stipendijama i osiguranim radnim mjestom nakon završetka školovanja ne motivira da ih upisuju.
Primjerice u ovoj školskoj godini ni jedan učenik se nije upisao u program plesača narodnih plesova. Mnogi i ne znaju da uopće postoji i pitaju se gdje se netko s tom školom može zaposliti. Ni jedan učenik se nije upisao ni u dvogodišnje programe (nisu programi za učenike s teškoćama) monter strojeva i konstrukcija, parketar, pomoćni kuhar i pomoćni konobar. Manje od pet učenika upisalo se u četverogodišnji program rudarski tehničar, te trogodišnje programe pekar, voćar-vinogradar-vinar, bačvar, brodograditelj, krovopokrivač i izolater, monter i obrađivač rezanjem i deformacijom, obrađivač vrta i limar.
Prema podacima mjerodavnog Ministarstva znanosti i obrazovanja na cijeni nije bio ni program fasader, klesarski tehničar, podopolagač, tesar, staklar, puškar u koje se upisalo manje od deset učenika.
Je li problem u zastarjelim kurikulumima, potcijenjenosti zanimanja – jer ima i onih koji osiguravaju brzo zapošljavanje pokazat će se u idućem razdoblju.
Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija