Akademske slikarice Nina Iris Bešlić i Ivana Kutuzović pokrenule su Likovno – edukativni projekt „Dekodiranje praznog prostora“ kojeg su po prvi put izvele u suradnji s učenicima IX. gimnazije u Zagrebu. Cilj je bio kroz niz radionica povezati likovnu umjetnost, posebice slikarstvo, crtež i kiparstvo sa znanošću, poglavito fizikom i matematikom kroz geometriju u okviru praktičnog rada čiji je rezultat apstraktno suvremeno likovno djelo.
„Dekodiranje praznog prostora“ je projekt pokrenut s idejom uključivanja učenika opće gimnazije u praktičan dio likovnog stvaralaštva. Polazeći od prostora kao apstraktne, filozofske, a opet i fizičke kategorije učenici ga razotkrivaju, „dekodiraju“ na likovan način – kaže slikarica Nina Iris Bešlić.
Dodaje da je projekt „Dekodiranje praznog prostora“ osmišljen kao zajednički rad likovnih umjetnika i učenika srednjih škola u realizaciji suvremenog likovnog djela. Ove godine pokrenut je prvi put i sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i medija. Izbor je pao na učenike srednjih škola, jer oni odlaskom iz osnovne škole gube kontakt s likovnom praksom i tehničkom kulturom, te im se tim projektom željelo pomoći u održavanju fine motorike, osjećaja za preciznost ali i strpljenja te potaknuti razvoj kreativnog mišljenja, kažu slikarice.
Specifičnost projekta je što se bavi prakticiranjem poveznice – likovna umjetnost i znanost, tj. spaja različite discipline i znanja kroz likovnu praksu (likovna i primijenjena umjetnost, matematika – geometrija, tehnička kultura, povijest umjetnosti, fizika…)
Projekt je realiziran kroz šest radionica tijekom svibnja i lipnja 2021. u slikarskom ateljeu gdje su učenici IX gimnazije stvarali zajedničko likovno djelo i uz vodstvo i pomoć umjetnica savladavali likovne izazove. _ Projekt razvija analitičko i divergentno razmišljanje kroz kreativne postupke koristeći se ograničenim materijalima i sredstvima. Učenici su razotkrivali prostor u njegovoj općoj i likovnoj kategoriji; u svim njegovim dimenzijama.
U praktičnom radu koristili su slikarske tehnike (kolaž, tempera) i kiparske tehnike (konstruiranje, lijepljenje, slaganje) prema estetsko minimalističkim načelima povezanim s počecima apstraktnog izražavanja. A finalni dio zajedničkog rada je instalacija koja spaja dvodimenzionalnu i trodimenzionalnu stvarnost umjetničkog djela. U postavljanju rada sudjelovali su i učenici te su naučili kako izložiti svoje djelo u prostoru, kako istaknuti likovne elemente da korespondiraju sa zadanim prostornim planom vodeći računa o omjerima, svjetlu, proporcijama, ritmu i ostalim likovnim načelima – objašnjava nam Nina Iris Bešlić.
Rad je izložen u izložbenom dijelu Devete gimnazije, a popraćen je i katalogom.
“Potaknuti realizacijama apstraktnih umjetnika 20. st. učenici su na različite načine pristupili zadatku. Svaka grupa radila je odvojeno, kombinirajući različite slikarske tehnike (kolaž, tempera), kiparske tehnike ( prevladava konstruiranje, koje uključuje lijepljenje, slaganje) te naposlijetku komponirajući različite likovne elemente, izlazi u prostor, krenuvši od plohe i linije. Konačni rezultat je suvremena apstraktna instalacija koja univerzalnošću svog likovnog jezika može biti izložena u bilo kojem prostoru, prirodnom ili umjetnom – napisala je za Katalog projekta povjesničarka umjetnosti Verona Čurić. Naglasila je da su učenici „svoju matematičku memoriju upotrijebili na likovan način slažući pravilne poliedre, odnosno Platonova tijela (dominiraju ikosaedri, heksaedri i tetraedri…). Jedan dio poigrao se pravilnim geometrijskim likovima na plohi dok su drugi izvodili oprostorene tubularne linije oprostorene tubularne linije – linije izrađene kao prostorni elementi (geometrijsko tijelo tuba) povezujući sve u jednu cjelinu“ prokomoentirala je Čurić.
Zadovoljna rezultatima učeničkog uključivanja u projekt istakla je:
“Bogat kolorit udaljava pak od strogog minimalizma svojstvenog geometriji. Zajednička prostorna instalacija je rezultat univerzalnog jezika geometrije koji kao dio ljudske čežnje za apsolutom povezuje humanistička i znanstvena nastojanja u jedno. Kako je moguće povezati šest različitih grupa, u kojima svatko na jedinstven način komponira, u jednu cjelinu koja funkcionira? Instalaciju, čija cjelovitost je naizgled ostavljena slučaju? Poput jednadžbe u kojoj su dvije strane izjednačene, koliko god različito formalno izgledale, ipak su u harmoniji, jedan je jednako jedan. Kroz radionice učenici su polazeći od znanstveno – filozofske kategorije prostora također osvijestili likovan proces, od ideje do realizacije te ponovno otkrili moć kreativnosti koja se stvara tek djelujući, stvarajući. Unatoč ograničenim materijalima i sredstvima, učenici su zahvaljujući timskom radu i stručnom vodstvu uspješno realizirali zajedničku prostornu instalaciju.” – zaključila je Verona Čurić.