Tijekom svog ranog djetinjstva prošla sam put od pretjerano razgovorljive djevojčice do one koja ima poteškoće u učenju jer nikad nije govorila, bila aktivna i pokazala zainteresiranost za školu. Cijelo vrijeme sam plakala što je bio jasan pokazatelj da se nešto događa u mom malom svijetu. Ipak, ne sjećam se da me ikada učiteljica iz 2. razreda povukla u stranu i pitala jesam li dobro. 

Umjesto toga, inzistirala je na tome da imam poteškoće u učenju i da mi je zbog  toga potrebna  dopunska  nastava. Naravno, nije mi bilo ugodno podijeliti sa svima da sam se upravo preselila u ovu novu školu, niti da je moj najstariji brat ubijen u Vijetnamu nekoliko tjedana prije našeg preseljenja.  

Umjesto da odvoji vrijeme za izgradnju odnosa sa mnom, ta me učiteljica samo otpisala i iznijela pretpostavke jer nije imala informacije o meni. 

Godinama kasnije, tijekom mog školovanja profesor je pitao kako su učitelji najviše utjecali na naš život? Mnogi u razredu dijelili su informacije o trenerima koji su ih motivirali ili učiteljima koji su zauzimali posebno mjesto u njihovim srcima. 

Ja? Pa, podijelila sam svoje iskustvo iz 2. razreda jer je na mene utjecalo. Dala  sam sama sebi zavjet da nikada neću natjerati neko dijete da se osjeća bezvrijedno i nevoljeno kao što sam se ja osjećala u najtežem razdoblju svog djetinjstva.

Svako dijete ima priču ili iskustvo s kojim se nosi. Svako dijete zaslužuje nekoga u svom životu tko ga vidi – stvarno vidi.

Tako je loše iskustvo s učiteljicom na početku svog obrazovanja, ali i u izuzetno teškom razdoblju djetinjstva za portal theeducatorsroom  opisala Suzy Winter, bivša američka profesorica engleskog jezika u srednjoj školi. Za sebe kaže da će uvijek voljeti čaroliju riječi, ali i poziva svoje kolege da obrate pažnju na svoje učenike, da razgovaraju s njima i budu im od pomoći, da ih ne gledaju samo, nego da ih i vide.

Svima koji su bilo kada pohađali bilo koju školu jasno je koliko je važna i potrebna podrška učitelja u životu djeteta.

„Škole su po definiciji odgojno obrazovne ustanove, iako je mi ponekada stavljamo u drugi plan, odgojna uloga škole je iznimno važna i ne smijemo je nikada zaboraviti. Podrška učitelja je jako bitna svima, a posebno nekoj djeci. Nekim učenicima je podrška učitelja važna za napredovanje, ona im je motivacija bez koje bi možda stali i ne bi se trudili.“ – komentira nam sveučilišna profesorica, psihologinja dr.sc. Mirjana Nazor. Naglašava da je svima drag poticaj, ali da će on nekima značiti manje i da će bez njega jednako napredovati i ići svojim putem.

No, izostanak podrške nekima bi mogao život usmjeriti u pogrešnom pravcu.

„Imam primjer iz svog bliskog okruženja koliko je važna uloga dobrog učitelja u razvoju djeteta. Kad je učenik polazio u prvi razred nije znao slova, za školu je bio potpuno nepripremljen, prestrašen jer je bio svijestan da su svi oko njega slova znali, a neki i čitali i vrlo brzo je snimio da je najlošiji u razredu.

Bio je malo sramežljivo dijete kojem je trebalo vremena da se uklopi u novo okruženje. Kad bi ga učiteljica nešto pitala odgovarao je šapčući. Samo ga je ona čula. Ona je bila fantastična i puna razumijevanja. Ponovila bi glasno ono što joj je on odgovorio tako da to čuje cijeli razred da je on znao ono što ga je pitala. Hvalila ga je i to je odlično djelovalo na učenika.

Za mjesec- dva se u potpunosti pribrao i opustio, odlično se uklopio, zbližio se s ostalom djecom i sve je dalje išlo svojim dobrim tokom. Ali ta je jučiteljica njemu „spasila“ život jer da mu nije pružila podršku, da ga je kritizirala i pokazivala mu da ne zna, da nije dobar, da je lošiji od drugih, pitanje je kako bi to dijete završilo.

Ovako je u školi za tog dječaka sve bilo dobro, napredovao je kao i ostali učenici. Zato stalno naglašavam važnost podrške učitelja i tu odgojnu komponentu škole koja je presudna za daljni razvoj uečnika, za normalan psihološki razvoj djeteta.“ – kaže prof.dr. Mirjana Nazor.

Upozorava da svaki učitelj i razrednik kad primjeti drugačije ponašanje nekog svog učenika mora s njim razgovarati, upitati ga da li ga nešto muči, postaviti se kao prijatelj, pitati ga da li želi da se o problemu, ako ga ima, razgovara i s njegovim roditeljima. Također djetetu treba ponuditi i mogućnost razgovora sa školskim psihologom.

„Učeniku treba ponuditi pomoć, uvijek uz pitanje što on, koliko i čije pomoći želi. Treba imati respekt prema željama učenika jer na kraju je ipak, on taj koji odlučuje čiju će pomoć prihvatiti.

U protivnom, ako mu se nešto nameće, dijete može shvatiti da je nesposobno samo odlučiti što je za njega dobro. Posebno bi se roditelji, misleći da im godine, iskustvo i uloga koju imaju daju pravo na odluku, trebali suzdržati od inzistiranja na određenom rješenju koje dijete možda ne želi. Ako nametnu svoju volju dijete će se osjećati manje vrijedno i nesposobno za rješavanje problema. Zato je moja preporuka pomoći djetetu, ali mu ostaviti prostor da samo može izabrati rješenje koje mu najviše odgovara.“ – savjetuje prof.dr. Nazor.

Dodaje također da je uglavnom mali postotak djece s ozbiljnim problemima. No, razgovor i podrška su uvijek vrlo važni, posebno u vrijeme pandemije. Sad s njima treba razgovarati o tome kako žive, pitati ih što oni o svemu tome misle, što ih muči i što žele.

„Treba ih potaknuti i pustiti da pričaju, da kažu đšto misle kako bi učtelji dobili uvid u ono što djeca znaju i u ono što ih, uglavnom, muči. S djecom o svemu treba razgovarati ozbiljno i smireno, a za sadašnju situaciju treba im jasno staviti do znanja da se ne trebaju bojati već samo držati pravila.“ – zaključuje prof. Dr. Mirjana Nazor. ( Irena Kustura )