U eri u kojoj dominiraju stalne informacije i želja da se bude društven, bi li ton razmišljanja za studente trebao biti drugačiji? Uostalom, ovo je svijet Google-a. U ovom svijetu punom informacijskog obilja, naši umovi su stalno izazivani da reagiraju na podatke i to često na način koji samo ne promatra već i interpretira. Potom, mi nesvjesno sve “vrtimo” kako bismo izbjegli bilo kakav stupanj disonance.

Kao rezultat, razmišljanje može završiti nesigurnim ili kapricioznim, bojažljivim ili arogantnim, ulizivačkim ili idolizirajućim – i sličnim tonom, lišeno veza i međuovisnosti. Internet i društvene mreže su dizajnirani da povezuju i s briljantnom učinkovitošću oni uistinu povezuju – riječi i fraze, slike i videa, boje i svjetla, ali ne uvijek s onim efektom kojim bi mogli.

Priroda društvenih medija počiva na identitetu koliko i na svemu drugome – prisiljavajući sve na subjektivnost kroz lajkove, ponovne tvitove i dijeljenja. Umjesto toga, mogli bismo razmotriti konstantnu refleksiju vođenu važnim pitanjima kao novi način učenja u prisutnosti izoblilja informacija.

No, za ovo su potrebne nove navike.

Obilje informacija

Bilo kojem učeniku koji ima smartphone dostupno je više informacija nego što bi neko cijelo carstvo imalo pristup tri tisuće godina ranije.

U jednoj formi ili drugoj, ta se ideja poprilično ponavljala otkako su se pojavili video snimci “Shift Happens” na You Tube-u prije nekoliko godina, no lako je ne uočiti koliko je ovo nevjerojatno. Istina se možda neće izmijeniti, no informacija hoće, a u doba društvenih mreža ona se dijeli i duplicira u pomahnitaloj vrsti digitalne mitoze.

Novi konteksti – digitalna okruženja koja funkcioniraju kao – čovječanstvo -u -tvom- džepu – zahtijevaju nove pristupe i nove navike. Točnije, nove navike uma.

Ustrajnost.

Upravljanje impulzivnošću.

Odgovor sa strahopoštovanjem.

Ispitivanje.

Inoviranje.

Međuovisno razmišljanje.

U eri različitih akademskih standarda i rastuće, sve hrabrije, tehnologije, oni su sve relevantniji.

Navike uma

Art Costa je razvio 16 navika uma kao odgovor.

Bena Kallick, koja je radila s Costom na njihovu razvoju, objasnila je: “U fokusu su bile dispozicije – premda su učenici često mogli analitički razmišljati, primjerice, jesu li bili voljni tako raditi? Kakav je stav ili raspoloženje koje osoba ima da ustupi svoju mentalnu aktivnost za pitanje koje se razmatra? Ova vrsta pitanja su vodila razvoj HOM-a.”

Ovo usmjerava ne toliko prema konceptu učeničke motivacije koliko učeničkog poticaja.

Zašto učiti?

Zanimljivo je zašto nastavljamo ovo pitanje uzimati zdravo za gotovo ili odgovarati na njega sa zrelošću odraslih – dobronamjernim (i često točnim) pojmovima o građanstvu i odgovorom “znanje je moć” a koji mogu pogrešno odjeknuti među učenicima u takvoj eri.

Modeli 20. stoljeća u okruženju 21. stoljeća

Ako je model 20-tog stoljeća mjerio točnost i vlasništvo nad informacijama, model 21. stoljeća je oblik i međuovisnost.

Pomno razmišljanje, potrebno da se to shvati, nije izvan dosega tipičnog učenika srednje škole, no moguće da je izvan dosega njihovih navika razmišljanja.

Suočavajući se s mnoštvom informacija, zadataka i procedura kojima učenici, na svakodnevnoj bazi u učionici tendiraju kroz svoje video igre, You Tube videa, društvene medije i tekstualne poruke, oni formiraju digitalne navike tako prirodne poput refleksa. I poput refleksa, ove navike su predmet zaštite i preživljavanja, posebno jer traže valute i vrijednost u učenju. Instinkt se aktivira i oni brzo uspostavljaju ono što je najvažnije u danom kontekstu.

Razmjena poruka s prijateljima, empatija i identitet su važni. I tajming poruka. Male geste s, izgleda, velikim značenjem. U učionici, druge stvari su prioritetne – uključujući privrženost, usklađenost i neosobno, vanjsko vrednovanje. Ovo je funkcioniralo kada nije bilo nikakve druge opcije, no opcije učenja danas nisu samo pune obilja, već su one institucije za formalno učenje i snaga za nositelje moći – roditelje, učitelje, dekane i dizajnere kurikuluma.

Način kako se razvijaju navike uma nije tako jednostavan kao samo njihovo spominjanje. Jedna je stvar podsjetiti malog Johnny-ja da ustraje suočen s nedaćama.

Drugo je za njega kreirati konzistentne razloge i prilike da bi to učinio i sve to njegovati modeliranjem, resursima i uočljivom relevantnošću.

Ukoliko Johnny-ja treba nagraditi, radije nego ga označavati kao ispravnog ili pogrešnog, novaka ili uglednika, možemo to napraviti njegovanjem razvoj navika razmišljanja.

Navike su, prirodno, refleksivne, pristupačne i prilagodljive – kao što je to i znanje. Ovo je točka koja se ne smije propustiti. Internalizirani i kognitivni obrasci koji se intrinzično pozivaju i koji se neprimjetno transferiraju.

Iznad svega ostalog, učenik 21. stoljeća treba za samospoznaju i autentično lokalno postavljanje vrlo široke ideje koje dolaze iz strpljivog razmišljanja. Ustrajnost. Upravljanje impulzivnošću. Odgovaranje sa strahopoštovanjem.

ZAKLJUČAK

Pomak prema fluidnoj, bezobličnoj prirodi informacija – razmišljanje o informaciji kao o vrsti meda koji neprestano curi i koji nosi promjenjivu vrijednost radije nego statične siluete i slogove koji su točni ili pogrešni – nije mali.

No, suočeni s obiljem medija, sve je hitnije da razmotrimo takav pomak.

Stari oblici učenja fokusirani su na mislioca radije nego na misli, na izvor radije nego na informaciju i ispravno citiranje tog izvora umjesto razumijevanja koje čini tu informaciju vrijednom izdvajanja. Za razmišljanje je također bilo važno u prošlim stoljećima “participirati” u široj konverzaciji. Da bi Immanuel Kant znao što dodati filozofiji, morao je znati što je već rečeno. Isto je i s Albertom Einsteinom i znanošću, Flannery O Conor i literaturom, Googleom i podacima, Markom Zuckerbergom i društvenim medijima.

Što je veće obilje dostupnih medija, to je veća potreba za ugradnjom misli u važne, trajne i kolaborativne razgovore koji bljeskaju po internetu, a potom u nedigitalna carstva sveučilišta, businessa, knjiga i razgovora u kafićima.

Ideja o stalnom razmišljanju vođenom važnim pitanjima vjerojatno zvuči previše hippie za generaciju upravljanu podacima koja želi vidjeti grafikon za sve. Podaci su imperativ, kao i točnost, ali kada mi tražimo reducionističke “vještine” nad navikama nečijeg uma, nekako smo promašili bit, zar ne?

Ton razmišljanja u 21. stoljeću ne bi trebao biti utišan niti “vatren”, prkosan niti asimilirajući, već jednostavno međuzavisan, izazvan da funkcionira na relevantnoj ljestvici unutar mnogo veće ljudske i intelektualne ekologije, one koja se svakodnevno izlaže na Instagramu, You Tubeu, Netflixu, Twitteru, Facebooku i milijardama ekrana pametnih telefona.

………………………………………..

♦♦ IZ STRANIH MEDIJA: teachthought.com ♦ Autor: Terry Heick ♦ Ovaj je post bio jedan od najranijih postova Terryja Heicka početkom 2012 koji je sada ažuriran i opet objavljen ♦ Prevela i prilagodila Anita Perković Škalic ♦♦

………………………………………..