Obrazovanje
■ INTERVJU ■ Prof. dr. sc. Vesna Bilić, Učiteljski fakultet Zagreb
Sve više su izražene razliku između bogate i siromašne djece, posebno sada u koroni
objavljeno: 2. studenoga 2021.
Napisao:

Profesorica dr sc Vesna Bilić s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu  godinama istražuje uvjete života i rada učenika i učitelja, a između ostalog jedno istraživanje je posvećeno siromašnoj djeci, odnosno njihovim mogućnostima i ograničenjima.

Pitamo je što je pokazalo – kako se siromaštvo odražava na uspjeh i rezultat učenika, na njihovu perspektivu, na njihove životne  rezultate?

■  Kad se govori o siromaštvu djece onda moramo gledati niz aspekata –  na primjer djeca ne znaju kolike njihovi roditelji imaju plaće, ali osjeća se ta deprivacija u školi, djeca iz siromašnih obitelji najčešće ne mogu otići na izlet zbog čega su u neugodnoj situaciji, ne mogu odabrati sport koji se plaća, a zanimljivi sportovi sve češće se plaćaju, nemaju opremu ni za bavljenje sportovima koji se ne plaćaju.

Zatim djeca ne mogu dobiti potrebne im instrukcije i najgora stvar za njih je što ih druga djeca doživljavaju kao one koji su u nezavidnoj poziciji  i manje vrijedni. Smeta im čak i kad ih zbog toga sažaljevaju. Znači nije samo riječ o materijalnom siromaštvu.

Kako se siromašna djeca uopće nose sa svim tim problemima?

■  Jako teško. Jedan  manji dio djece relativno dobro, ali većini to jako teško pada i zbog toga se jako loše osjećaju. Istraživanja  koje  sam ja radila među  600 djece iz svih regija Hrvatske iz seoskih i gradskih sredina pokazuje da oni zbog toga imaju i probleme u socijalnim odnosima, recimo kad ne mogu izići vani, oni doživljavaju da ne mogu uopće ostvariti kontakte s vršnjacima, da ne mogu stvoriti prijateljstva.

Strašno ih smeta što nemaju svoju sobu. A zapravo bi ta soba značila da mogu pozvati vršnjake na kavu, druženje, posebno u vrijeme dok nije bilo korone. I sve to je sad u koroni, kao niz negativnosti isplivalo na površinu. U koroni je postalo vrlo vidljivo da sva djeca nemaju računala, nemaju tablet ili  mobitel.

Ako imate četvero djece u obitelji, oni ne mogu paralelno na jednom kompjuteru pratiti nastavu. Jedan dio djece  živi u seoskim sredinama gdje uopće nemaju signal pa su morali ići na neko  brdo da bi uhvatili signal. Toliko problema se pojavilo vezano za siromaštvo u vrijeme korone.

Čitala sam istraživanja ravnatelja diljem svijeta  i svi su to naveli kao glavni problem. Baš ta neravnopravnost koju je korona pokazala… Mi imamo doživljaj da svi imaju uređaje, ali na žalost nemaju.

I njihovi  roditelji koji su u teškoj situaciji, obično se  radi o ljudima koji najčešće imaju nižu školsku spremu, ne mogu  im puno pomoći,  tako da se sve to za vrijeme korone odrazilo na djecu neočekivano teško.

Imaju li siromašna djeca jednake šanse u životu kao njihovi bolje stojeći vršnajci?

■  Naoko izgleda da imaju, kao svi imamo iste šanse, ali uzmimo recimo djecu iz seoskih sredina koja bi prema istraživanju rado išla u školu,  ali u tim malim mjestima nema škole. Roditelji ih moraju poslati u najbliže veće mjesto koje ima učenički dom.

Moraju plaćati karte  za njihov put. Oni zapravo obično biraju trogodišnje škole da što prije završe i da se na neki način stabiliziraju i osamostale. Ako imaju volje, i ako  imaju podržavajuće roditelje koji su spremni uložiti enormne napore da pruže obrazovanje djeci onda se mogu postići dobri rezultati.

Ako imate četvero djece u obitelji, oni ne mogu paralelno na jednom kompjuteru pratiti nastavu. Jedan dio djece  živi u seoskim sredinama gdje uopće nemaju signal pa su morali ići na neko  brdo da bi uhvatili signal. Toliko problema se pojavilo  vezano za siromaštvo u vrijeme korone.

Da se razumijemo, nisu roditelji uvijek negativni ako su siromašni, jer unatoč siromaštvu i težini života neki se jako  lijepo brinu za svoju djecu. To mi se čini jako važnim. I sama djeca ako vide napor roditelja, a često u tome vide  izlaz i svoju budućnost, oni će, unatoč  svemu uz nekakav rad, kredit, stipendije, ipak uspjeti. 

Moram reći da imamo i jako bogate djece kojima roditelji osiguravjau sve, a oni nikada ništa ne naprave.

Spomenuli ste maloprije tehnologije, problem koji se dodatno naglasio u koroni. Izgleda da je razlika odnosno zaostatak veći između siromašne djece i one druge nego prije tridesetak ili četrdesetak godina kad te tehnologije nisu bile toliko prisutne i nisu bile toliko vezane za obrazovanje.

■  Da, to je točno. To nije samo imati mobitel  za razgovor, njima je to stvar prestiža, imaju li novu igricu, novi dobar mobitel… oni se stalno uspoređuju što je sasvim normalno, djeca su se oduvijek uspoređivala, a rezultati te socijalne usporedbe su jako štetni za siromašne.

Stvara im dojam – ja ne mogu ništa, ja ne mogu ovo napraviti jer nemam mogućnosti.. Roditelji ne mogu to dati, a djeci je tehnologija jako važna osobito adolescentima. I to je zaista tako da razlike više dolaze do izražaja sada nego ranije.

Rekli ste da ima djece koja su ambiciozna, recimo iz  seoskih sredina koja unatoč siromaštvu  i  nepostojanju škola u svom mjestu postignu  određene rezultate.  Ali, ukupna slika je drugačija, bolje stojeći ipak imaju više predispozicija za uspjeh, manje odustaju od obrazovanja…

■  Obično se događa  da roditelji koji doživljavaju veliki stres zbog gubitka posla, zbog siromaštva, često  najviše pate zbog toga što ne mogu pomoći svojoj djeci. Istodobno su u takvim situacijama izrazito nervozni, iritabilni, ne mogu naći izlaz pa su vrlo često prema djeci jako grubi…

Znači, to je jedan problem, a drugi je što prema djeci prelijevaju te svoje sukobe koje  međusobno razviju zbog situacije u kojoj se nalaze. Nemaju  vremena, strpljenja ni živaca pomagati svojoj djeci u učenju. A to da roditelji pomažu djeci, i da ih potiču postalo je jako važno.  I to se jako odražava na  siromašnu djecu.

Prof.dr.sc. Vesna Bilić, Učiteljski fakultet Zagreb

Oni nemaju podršku roditelja, roditelji se ne brinu za njihove  potrebe u školi, roditelji ih zapravo ne motiviraju, i to su važni nematerijalni uvjeti koji se odražavaju na njihov uspjeh.

Vidjela sam jednom u svojoj karijeri kad sam radila na upisima u prvi razred osnovne škole jednu curicu, koja je došla s ocem, ali  me odmah primila za ruku i rekla ja ću ići s tobom, a on neka ne ide. Prvo što je kazala: Molim te ispričaj mi  priču.

Rekla sam hoću, čut ćeš priču, ti voliš priče?

Odgovorila je – meni roditelji nikada ne pričaju priče. Napravila mi je to, samo jednom, teta i meni je to bilo predivno.

Zato želim ići u školu. Meni mama nikada ne priča priče.

Znači, radi se o obrazovnom zanemarivanju, i zaista u ovom istraživanju koje sam radila, uključila sam taj aspekt kad  roditelji nisu zainteresirani za školu, ne zanim ih kako djeca uče, ne idu na roditeljske sastanke, ne vode računa o tome što je s djecom u školi, ne stimuliraju ih i nude im  model u kojem su oni nazainteresirani i ne mogu iz tih životnih situacija sami izići.

Djeca taj model nasljeđuju – razvijaju stav – nije to važno, kad nije briga moje roditelje što  mi je u školi onda je to očito nebitno. Tako to većina djece sebi objasni i događa se da zaista roditelji koji obrazovno zanemaruju svoju djecu jako negativno utječu na njih i to se odražava na rezultate djece. 

Znači, ta neimaština i situacija u kojoj djeca žive  ima niz aspekata  koji međusobno utječu jedni na druge  i stvaraju nove probleme. Baš to zanemarivnje obrazovanja  jako se reflektira na život djeteta. Osim toga, ta djeca žive najčešće u stresu svojih roditelja, kad roditelji imaju stres imaju ga i djeca. 

Poznato  je da tako veliki životni stresovi negativno utječu na razvoj sinapsi u mozgu  što se negativno odražava kognitivne sposobnosti djeteta. Znači, u obitelji umjesto poticaja, imaju negativan utjecaj na kognitivne mogućnosti, i voljni aspekt. Tu važnu ulogu u korigiranju toga mogu imati samo njihovi učitelji. I imaju je.

Jeste li  možda u  praksi imali dijete koje je došlo iz siromašne obitelji, a da je imalo neki izrazito dobar rezultat, dobar uspjeh.

■  Da, jesam. I ta djeca se unatoč svemu trude, nevjerojatna su i zaslužuju svako divljenje. Ponekad prelaze u neke krajnosti, recimo pretjerano su uredni, sve mora biti savršeno, ulažu stostruki trud i nevjerojatno se na taj način nametnu.

Imala sam jednu djevojčicu  koja je bila gotovo savršena, baš je htjela pokazati da ona to može, ali je zanimljivo da je bila jako udaljena od svih svojih vršnjaka. 

Ona se bojala da se bilo što o njoj sazna. Jako se distancirala kako ne bi saznali gdje živi, kako živi, u kakvim uvjetima. Naoko je djelovala baš vrijedna, a ono što je bilo zanimljivo da je, unatoč tome što je bila najbolja učenica, djeca  u razredu nisu prihvaćala.

Roditelji koji doživljavaju veliki stres zbog gubitka posla, zbog siromaštva, često najviše pate zbog toga što ne mogu pomoći svojoj djeci. Ali istodobno su u takvim situacijama izrazito nervozni, iritabilni, ne mogu naći izlaz i vrlo često su prema djeci jako grubi…

To moram reći jer sam radila socimetrijska istraživanja i očekivala sam da će nju najviše prihvatiti. Ali ne, ona je bila distancirana, nije imala nikakvu povezanost s njima, nije se htjela ni s kim družiti.

Razlog je bila situacija u kojoj je živjela. Ali djeca su sebi takvo njezino ponašanje objašnjavala time da je arogantna i zato je nisu, uglavnom, prihvaćali.

Što je s njom bilo?

■  Otišla je na studij i izuzetno je bila vrijedna i završila je fakultet. Ali teži  jednom perfekcionizmu. Silno sam se trudila kad je završila srednju školu kao najbolja učenica da joj  kupimo  poklon od škole i ona zbog toga nije bila sretna. To me jako iznenadilo  jer je to doživjela kao da svi možda znaju da njoj to treba pa da joj se zato poklanja. 

Trebala sam joj to dati da nitko ne vidi.  A ja sam je htjela zapravo istaknuti, dati joj podstrek, podržati je… Onda su se počele odvijati te neke nijanse u njezinom raspoloženju, bila je ljuta, kao djeca će misliti da ja to nemam… A ja sam mislila da će biti zadovoljna što je to dobila, što  je priznat i nagrađen njezin trud i to što je vrijedna. I da, nije bila sklona drugima pomagati.

Generalno, što mislite koliko materijalno siromaštvo, koje onda proizvodi  i sve druge vidove siromaštva, utječe na potencijal  i rezultat djeteta?

■  Utječe jako puno. Znači, nemaju mogućnosti da se razvijaju njihovi potencijali, ako su roditelji podržavajući i stalno ih bodre, to je izlaz iz cijele  te situacije i ako su im dali bar prostor u tim uvjetima da rade, ta djeca  se zbilja mogu izvući uz neki svoj dodatni trud i to treba jako poštivati.

Ipak, siromaštvo će ih češće povući na dno. I cijela ta obiteljska situacija  se ne odražava samo na ishode u školi, da završavaju niži stupanj školovanja, češće napuštaju školu, puno rjeđe prema svim istraživanjima završavaju  fakultet, a to utječe kasnije i na njihov život. Jer zapravo ponesu te modele. Školski uspjeh nije samo uspjeh u školi, on određuje naše životne uspjehe. 

Da to utječe i to kažu sva istraživanja.  Nije uspjeh u školi jedini element, ali značajno doprinosi siromaštvu odnosno rezultatima u životu.

Što bi mi kao društvo trebali napraviti i kako pomoći siromašnoj djeci? Je li broj siromašnih i nezainteresiranih za obrazovanje u porastu ili je u padu, je li se tu nešto mijenja?

■  Bojim se da je još uvijek značajno prisutno siromaštvo i jako se bojim da je sve više izraženih razlika između bogatih i siromašnih.  Mislim da je to najuočljivije. Kad djeca u prosjeku imaju zadovoljene bar neke osnovne potrebe sve će lakše ići.

Oni koji su ekstremno siromašni, a još doživljavaju neugodnosti od vršnjaka i nemaju  podršku obitelji, jako se teško s problemima nose. Ja mislim da bi se moglo pomoći.

Primjerice  Kanada ne daje roditeljima jednokratnu  pomoć nego cijelo vrijeme povećava dječji doplatak i stipendije za djecu. I uspjeli su poboljšati stanje te velike skupine djece. 

To je  jedan izlaz da se naš sustav na jedan drugi način  brine o djeci. U školama se profesori trude ne iskazati  kakva je situacija kod nekog djeteta, ali to djeca  sama vide, oni to znaju i po tome tko nosi ovakve tenisice tko nosi onakve… majice, školske torbe, imaju li sendviče, topli obrok, je li  išao na izlet s roditeljima,  gdje je bio…

To može biti do te mjere prisutno da su mi neki roditelji rekli da je to toliko izraženo da oni dignu kredit da negdje odu, slikaju se i stave na Facebook da samo pokažu da su i oni negdje bili. Imate stotine različitih situacija, primjerice razvedenih roditelja ili samohranih, kojima nitko drugi ne pomaže, ali koji se vrlo vrijedno brinu za svoju djecu. Tako da je jako važno njih na neki lijep i spretan način  podržati. 

Puno se učinilo da svi dobiju  u nekim školama i nekim županijama prehranu i da se tu razlika ne osjeća. To je jako važno. A kad im se hoće nešto pomoći, treba to napraviti na diskretan način.

………………………………………..

♦♦  Autor: Irena Kustura Rosandić ♦  Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije ♦♦ 

………………………………………..

KAKO I KOLIKO SIROMAŠTVO UTJEČE NA RAZVOJ I USPJEH DJECE [1.]

 Istraživanja pokazala da najsiromašniji postižu najlošiji uspjeh

U HRVATSKOJ VIŠE OD 260 TISUĆA DJECE ŽIVI U SIROMAŠTVU [2.] 

Neimaština ostavlja posljedice – gubitak samopoštovanja i loša slika o sebi

BIVŠA PUČKA PRAVOBRANITELJICA LORA VIDOVIĆ U SVOM MANDATU JE UPORNO UPOZORAVALA NA SIROMAŠTVO U HRVATSKOJ [3.]

Siromaštvo utječe na obrazovanje djeca, a kasnije i njihovo zapošljavanje

IZLAZAK IZ ZAČARANOG KRUGA SIROMAŠTVA GOTOVO JE NEMOGUĆ [4.]

U hrvatskim školama neka djeca gladuju jer ne mogu dobiti besplatan obrok

Oznake: