Braća blizanci Filip i Jakov MARJANOVIĆ su iz Doljana u Bosni i Hercegovini. Filip je danas student prve godine Grafičkog fakulteta na dizajnu grafičkih proizvoda, a njegov brat je na istom studiju, samo druga godina. Filip kasni jer prilikom prvog pokušaja upisa na fakultet nije, kako kaže, zadovoljio bodovni prag iz matematike, pa je pokušao sljedeću godinu i uspio.
Kao i sve njihove vršnjake mučilo ih je pitanje što upisati nakon osnovne škole, a onda su odlučili isto – Klesarska škola u Pučišću na Braču.
– U početku su nam izbori bili različiti, no to se promijenilo kada nam je rođak rekao za Klesarsku školu na otoku Braču koju je on također završio. Do tada nismo znali za tu školu, a onda smo dobro razmislili i shvatili da je to najbolji izbor za nas, prepričava Filip, a Jakov dodaje:
– Kako su većina naše braće i sestara završili obrazovanje u Hrvatskoj i ja sam odlučio nastaviti tu tradiciju. Od svih srednjih škola Klesarska mi se činila najzanimljivijom, najviše zbog toga što je jedinstvena te pruža veliku ponudu na tržištu. Obojica su se u Klesarskoj školi odlučili za program klesarskog tehničara.
Njihovi roditelji bili su zadovoljni tim izborom.
– Oni su čak inzistirali da upišemo strukovnu školu u kojoj ćemo naučiti neki zanat u slučaju ako bih odlučili ne nastaviti školovanje na fakultetu i da lako možemo naći posao bilo to negdje u Bosni i Hrecegovini, Hrvatskoj ili negdje vani. Ipak, su bili malo skeptični jer je ta škola bila dosta daleko što je značilo da bismo rijetko išli doma, no unatoč tome podržali su naš izbor – naglašava Filip.
Jakov je još precizniji i ističe:
– Roditelji su imali ključan utjecaj na odluku jer kako u svemu i kod ove odluke sam dobio njihovu stopostotnu podršku, možda zato što je to bila djelomično njihova ideja. Vidjeli su da škola pruža velike prilike i dobru zaradu pa je zabrinutost za budućnost nestala i u konačnici su bili zadovoljni.
Filip priznaje da mu je u početku bilo teško naviknuti se na novu sredinu i nije znao što ga očekuje.
– Nisam znao kakvi će biti predmeti, hoće li biti prakse i kako će praksa izgledati. No, kada sam prvi put ušao u radioncu i vidio što su učenici prijašnjih generacija uspjeli ručno napraviti u kamenu to preispitivanje je odmah nestalo i želja da što prije krenem s praksom je bila tu. Naravno prije početka s praktičnom nastavom morali smo položiti određeni predmet, a to je zaštita na radu, kako se ponašati na radnom mjestu (radionici) i kakvu sve zaštitu moramo nositi pri obradi kamena. Osim praktične nastave imali smo nastavu i učionicama. Kako je strukovna škola imali smo strukovne i općeobrazovne predmete. Vjerujem da su strukovni predmeti odlična podloga za one koji žele nastaviti svoje školovanje na Građevinskom fakultetu – priča Filip. Jakov priznaje da se na početku našao u „blagoj nelagodi“, da su se morali navikavati na novu okolinu, ali budući je s njim bio i Filip bilo im je lakše, a u prilagođavanju na školu i novu sredinu pomogle su im i starije kolege.
Praksu su kao i svi polaznici škole radili u školskoj radionici.
– U klesarskim tehničarima imali smo manje prakse nego kolege u klesarima i na tome sdam im bio zavidan jer sam volio više vremena provoditi u radionici nego u razredu. Meštri (mentori) u radionici su uvijek bili prisutni tijekom prakse i učili nas kako klesati ručnima alatima. U prvoj godini svaki učenik dobije svoj komad kamena te samostalno odlučuje što želi napraviti, naravno uz nadzor i upute meštra, to mi se jako svidjelo ujedno i to što je učenicima bilo dozvoljeno nositi svoj prvi rad doma. Praksu smo odrađivali dva puta tjedno po tri školska sata – prisjeća se Filip.
– Iskustvo stečeno na praksi je pozitivno, nezaboravno i vrijedno zlata. Na praksi smo tradicionalnim alatima obrađivali kamen i iako je sam proces spor, rezultat koji se dobije vrijedan je toga. Ručnom obradom se kamen počinje razumijevati, osjećati, spoznaju se njegove mane i prednosti i ta znanja poslije se koriste kod strojne obrade kamena – objašnjava Jakov.
Braća blizanci su prije informacija o Klesarskoj školi željeli upisati različite škole, a onda su ipak, zajedno završili na Braču.
– Samo pet minuta stariji blizanac Filip mi je pravio društvo u klupama kroz cijelu osnovnu i kroz srednju Klesarsku školu, bili smo nerazdvojni i kao takvi smo donosili slične životne odluke bilo male ili velike. Dijelili smo sobe nekad međusobno, a nekad sa cimerima. Obojica smo imali u planu dalje nastaviti obrazovanje kroz sveučilišni studiji stoga je odabir smjera, to jest programa bio Klesarski tehničar sa četverogodišnjim obrazovanjem – kaže Jakov.
Kao i svi koji u Klesarsku školu u Pučišću dolaze iz drugih sredina živjeli su u učeničkom domu i hranili se u školskoj menzi. Praksa im je, slažu se obojica, bila najdraži dio školovanja. Učili su mnogo toga novog, bili na razmjeni učenika u Francuskoji, pripremali se za državnu maturu. Škola im je organizirala dodatnu poduku iz obveznih predmeta na državnoj maturi – matematike, hrvatskog i engleskog jezika.
Kad je došlo vrijeme upisa na fakultet izabrali su Grafički, smjer dizajn grafičkih proizvoda, no Filip ga je upisao godinu kasnije od Jakova.
– Zajedno smo planirali upisati Grafički fakultet, no prvi put nisam zadovoljio bodovni prag iz ispita matematike potreban za upis na fakultet. Odlučio sam da želim baš taj fakultet te da ću pauzirati godinu i opet pokušati na sljedećoj godini. Tu godinu sam odlučio raditi u struci i srećom sam našao posao relativno brzo. U tom periodu sam imao vremena da razmislim više o budućnosti i koji fakultet želim, ali vjerujem da sam izabrao pravi – priča Fillip.
Obojica su zadovoljni studijem i svojim rezultatima. Učenicima koji se dvoje koju će srednju školu upisati poručuju da ne treba bježati od strukovne, ali treba pametno izabrati, onu s kojom ako žele mogu nastaviti studij, ali i brzo se zaposliti ukoliko ne žele na fakultet. Znaju da još kod mnogih roditelja i učenika postoje predrasude prema pojedinim srednjim strukovnim školama.
– Dio roditelja još uvijek smatra da je fizički rad neplaćen i manje vrijedan i da zato treba zaobići škole nakon koje će morati fizički raditi. Mislim da je možda tako bilo u njihovo vrijeme, ali vremena se mijenjaju. Uz to u glavama nekih osmaša prisutno je i to da je uredski posao vrhunac i da samo oni koji ne mogu u neku drugu školu idu u one koje će ih naučiti nekim vještinama i fizičkom radu. S takvim načinom razmišljanja jasno je zašto mnogi izbjegavaju struku – komentira Jakov.
Specifično za Klesarsku školu Filip slab interes vidi u stereotipu da je klesarstvo samo fizički posao isključivo za muškarce te da je nedovoljno plaćen.
– Danas to ne može biti dalje od istine. Naravno, svaki roditelj misli i želi najbolje za svoje dijete, ali mnogi, rijetko uzimaju u obzir odluke i osjećaje djece misleći da djeca manje znaju – govori Filip i osmašima poručuje da prate svoj instiknt i biraju ono što misle da je najbolje za njih.
– Kad sam ja bio osmaš našao sam se u istoj situaciji da moram birati… Želim im reći da što god odaberu da su dobro odabrali. Ovisno o lokaciji, prilikama, preferenciji i slično odabrat će njima najprikladniji put – kaže Jakov.
Mogućnosti studiranja nakon strukovne škole jednake su kao i sa završenom gimnazijom, smatraju braća svojim primjerom potvrđujući da je to tako. Dodaje da nakon završene Klesarske škole učenici imaju velike prednosti za upis na građevinski fakultet. Prednost onih koji završe strukovne škole je i što mogu nakon njih početi raditi u struci, za razliku od svih koji upišu gimnaziju, a onda izgube afinitet za nastavkom školovanja.
Braći Marjanović gimnazija nikada nije bila zanimljiva opcija. Upisuju je kažu dijelom oni koji znaju što će studirati, ali i puno onih koji pojma nemaju čime se u životu žele baviti pa s gimnazijom žele dobiti još četiri godine za razmišljanje.
– Nikada nisam razmišljao o gimnaziji jer sam na kraju srednjeg školovanja želio imati nešto konkretno, neki zanat. A gimnazije to, kao što znamo, ne osiguravaju. Iako u to vrijeme moji su vršnjaci masovno upisivali gimnazije. Nisam htio biti dio trenda i gledajući unatrag ništa ne bih mijenjao. Izabrao sam dobro – samouvjereno će Filip. Njegov blizanac Jakov razmatrao je i mogućnost upisa u gimnaziju, ali je, kaže, vrlo brzo otpala s liste mogućih izbora.
Svoju staru školu Braču nakon što su je završili još nisu posjetili, ali obojica tvrde da će to učiniti što prije.
Sad im je prioritet završiti fakultet, a nakon toga tko zna – kažu. Možda grafički dizajn, možda, klesarstvo, možda i jedno i drugo… U svakom slučaju različite mogućnosti imaju, a dobre temelje slažu se dala im je srednja Klesarska škola na Braču.
…………………….
Napisala: Irena KUSTURA
…………………….
Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija