Jesu li sve strukovne škole nezanimljive učenicima, koliko će ih ove godine ostati poluprazno, koliko je njih koje će zbog nezainteresiranosti učenika doći na rub opstanka? Je li moguće promijeniti trend i strukovnu školu učiniti atraktivnom, tko to može napraviti i jesu li, uz potrebnu podršku ministarstva obrazovanja, ravnatelji ti koji mogu preporoditi školu kojom rukovode.

Na prvi dio pitanja odgovori su, kao što znamo, podijeljeni, postoje strukovne škoe, primjerice ekonomske, upravne, škole za poslovne tajnice i sl. koje su učenicima zanimljive, ali također mnogo je škola koje u pojedine svoje programe ne mogu godinama upisati  gotovo ni jednog učenika.

Na drugi dio pitanja odgovore je već dao ravnatelj Srednje škole Ludbreg Josip ZDELAR. Škola u Ludbregu  raste iz godine u godinu, broj učenika se značajno povećava, za upis u pojedine programe traži se mjesto više, a poslodavci iz susjedstva učenike strojarske računalne tehničare, CNS operatere, tehničare mehatronike vrbuju i prije nego što maturiraju, a učenicima koji upišu te anjtraženije programe nude i stipendije. Zanimljivo je primjerice i da je prošle godine od 42 učenika koliko ih je završilo za strojobravara, tokara i CNC operatera dan kasnije njih 39 imalo posao..

Za preporod škole zaslužan je njezin ravnatelj Josip Zdelar koji se na toj dužnosti nalazi devet godina. U trenutku kad je škola spala na svega tridesetak učenika, kad za njezinim programima nije bilo gotovo uopće interesa uzeo je stvar u svoje ruke, okrenuo se  potrebama gospodarstvenika i iz godine u godinu škola se počela oporavljati. Onda je prije tri godine odlučio ukinuti razred ekonomista i gimnazijalaca i iako su mnogi bili u šoku, pokazalo se da mu je ta odluka bila dobra. Kao i mnoge koje je donosio nastojeći školarcima sjeverne Hrvatske omogućiti školovanje za zanimanja s kojima će brzo naći posao s pristojnom plaćom.

Poduzetni ravnatelj Zdelar nije previše rječit, kaže nam da će ove godine upisati stotinjak učenika, a prijavit će ih se možda dva ili tri puta više. Na naša pitanja odgovara kratko i sažeto te napominje da su sva zanimanja za koja obrazuju učenike deficitarna, ali da učenici najviše zanimanja pokazuju za programe CNC operatere, mehatroniku i strojarstvo općenito.

Što se promijenilo od vremena kad je školi prijetilo zatvaranje do trenutka kad su se u nju počeli upisivati učenici iz cijele sjeverne Hrvatske?

■  Kako nisam od početka sudjelovao u stvaranju škole mojim dolaskom 2013. godine u listopadu mjesecu napravio sam dugoročnu strategiju gdje smo uvidjeli potrebe poslodavaca u ovome kraju pa tako i pristupili uvođenju baš takvih programa.

Koliko vam je vremena za tu promjenu  trebalo?

■  S obzirom da 2023. godine SŠ Ludbreg slavi 10. godišnjicu trebalo je čitavo desetljeće uz napomenu da treba još pet godina da dođemo na sam vrh, da ostvarimo planirano.

Kad ste krenuli s modernizacijom i okretanjem poslodavcima jeste li vjerovali u ovakav uspjeh?

■  Na samom početku sam doslovno obilazio sve poslodavce i kucao im na vrata. Slušao sam njihova mišljenja i pamtio što im je potrebno. Ako se to primjeni i ako se vjeruje u ono što se radi, dolazi i do rezultata, ali ne preko noći.

Kakvi vam učenici dolaze, s kakvim uspjehom iz osnovne škole?

■  Dolaze učenici različitih profila i različitog školskog uspjeha u osnovnoj školi. No, činjenica je da se svake godine upisuju učenici sa sve boljim ocjenama, odnosno prosjekom. Na primjer u četverogodišnja  zanimanja strojarski računalni tehničar i tehničar za mehatroniku se upisuju odlikaši i to s top prosjekom.

Kod nas je uvriježeno mišljenje da ne treba birati strukovne škole i proizvodna zanimanja. Zašto je to tako? Kako je vaša škola razbila tu predrasudu kod roditelja i učenika?

■  Istina da je trebalo dosta vremena za razbijanje predrasuda i promjene u razmišljanju učenika i roditelja. Nije to jednostavno, ali to je i naša pobjeda da smo razbili predrasudu o strukovnim zanimanjima. A uspjeli smo jer smo uporno obilazili sve osnovne škole, bili prisutni na roditeljskim sastancima, razgovarali, dolazili na satove razredne zajednice, pričali i upoznavali ih s onim što nudimo i što mogu raditi nakon završetka naše škole.

Kakvo je općenito stanje strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj po vašem mišljenju?

■  Mislim da treba posvetiti više pažnju praktičnoj nastavi, ali i educirati učenike o realnim situacijama koje će ih čekati u životu, pripremiti ih i obučiti kako da se postave u različitim situacijama s kojima će se susretati na poslu i kod poslodavca.

Koliko ono ovisi o obrazovnoj politici i ministarstvu obrazovanja, a koliko o ravnateljima?

■  Bez MZO-a kao krovne organizacije ne možemo, ali tu je jako bitan faktor i čelni čovjek ustanove jer mora prvo motivirati nastavnike, a drugo mora imati viziju za školu i biti spreman na sve prepreke i njihovo rješavanje.

Jedna od 64 škole u svijetu koja ima ugovor s HAAS-om

Ludbreška škola je od listopada jedna od 64 u svijetu i tri u Hrvatskoj koja ima ugovor s globalnim divom u proizvodnji CNC tehnologije, kalifornijskim HAAS-om. Imaju i Tehnološki edukacijski centar za CNC tehnologiju. Učenici na kraju školovanja dobivaju i dodatni certifikat kojim su upisani u  bazu stručnjaka za HAAS strojeve koji vrijedi u cijelom svijetu. No, ludbreške srednjoškolce se ne priprema za svjetska tržišta rada nego za domaće tvrtke od kojih  90% na sjeverozapadu Hrvatske ima HAAS-ove high-tech strojeve.

Prati li ministarstvo obrazovanja brzo i učinkovito potrebe gospodarstva i poslodavaca na određenom području? Što bi tu trebalo promijeniti?

■  Mišljenja sam da bi tu MZO trebalo više slobode dati osnivačima, odnosno lokalnoj zajednici da oni u suradnji s poslodavcima i školama kreiraju upisnu politiku za svoje područje.

Gdje vaši učenici obavljaju praktični dio nastave? Koliko je zastupljen dualni model i koliko ste zadovoljni njime?

■  Učenici 1. godine praktičnu nastavu obavljaju kod nas u našoj radionici koja je vrhunski opremljenja s najmodernijim strojevima i pomagalima dok učenici viših godina praktični dio školovanja izvode kod poslodavaca. Dualni model po nama je dobar model jer jučenicima omogućava još više praktičnog rada i educiranja o struci.

Imate li međunarodnu razmjenu kroz ERASMUS+ ili neki drugi program?

■  Do sada smo odradili tj. još ih odrađujemo: 4 Erasmus+ projekta i Interreg projekte.

Kakvi su dojmovi učenika s prakse?

■  Dojmovi su odlični, ali moramo znati da učenici iz ovih krajeva, naprosto, žele raditi.

Koliko se brzo zapošljavaju vaši učenici nakon što maturiraju?

■  Zapošljavaju se odmah nakon završetka škole, osim onih koji upisuju fakultete jer se žele dalje obrazovati.

Gdje u pravilu nalaze posao – u RH ili odlaze vani?

■  U principu najčešće posao nalaze tu kod nas na području sjeverozapadne Hrvatske, ali,  dio njih ode i vani. Pa Slovenija, Austrija ali i Njemačka su nam tu, blizu i dio njih posao potraži i tamo.

Ukinuli ste prije tri godine gimnazijski razred i razred ekonomista. Zašto? Kakve su bile reakcije učenika i roditelja? Kako ste se nosili s tim?

■  Nećemo kriti, na početku reakcije nisu bile dobre i bili smo pod određenim pritiskom, posebno ja,  jer to je bila moja odluka. Pritisci i kritike su dolazile sa svih strana, ali kako su, vrijeme i godine odmicale pritisak je jenjavao i sad smo tu gdje jesmo. Škola koju učenici žele.

Kad pogledate s distance je li to bila dobra odluka?

■  Osobno s moje strane jedna od najboljih poslovnih odluka koju sam donio. A ranije sam na početku svoje poslovne karijere radio u gospodarstvu i to na rukovodećim radnim mjestima. Da je odluka o ukidanju gimnazijskog i razreda ekonomista bila dobra vidi se i po rastu škole. Po činjenici da smo od 32 učenika došli na trenutnih 248, a od jeseni i 300. Isto tako 2013. imali smo 12 djelatnika a sad imamo 61, a od jeseni će ih biti 63.

Što savjetujete svojim kolegama, ravnateljima strukovnih škola čije učionice zjape prazne?

■  Hm, jednostavno – ne bojte se promjena i držite se one „nema predaje“.

Što trebaju napraviti, kako reorganizirati škole da bi postale atraktivne?

■  Mislim da je tu jako bitan direktan marketing što u našem slučaju znači informirati učenike osnovnih škola i njihove roditelje i to počevši od 6. razreda. Treba ih redovito obilaziti i ispričati im novosti, upoznati ih s novim tehnologijama i mogućnostima kako bi ih se zainteresiralo za određeno zanimanje. Bitno je uvjeriti roditelje da danas nije sramota raditi, jer kod nas je općenito još uvijek uvriježena ona stara „dijete, idi u školu da sutra ne moraš raditi“. A zapravo bi trebalo biti sasvim obrnuto „da dijete, idi u školu da naučiš, da radiš i zaradiš i normalno živiš“.

Koliko je važna modernizacija programa i praćenje modernih tehnologija koje se više ne mijenjaju, kao nekada, svakih 5 ili 8 godina, nego na godišnjoj razini?

■  Tehnologija svakim danom ide naprijed i mi je moramo jednostavno pratiti. Strukovne škole za osnivača ili zajednicu nisu jeftine jer moraju imati puno opreme, ali isto tako i najviše pridonose zajednici

Generalno gledano obrazuju li hrvatske strukovne škole učenike za tržište rada, ili za burzu i dugotrajno čekanje posla?

■  A gledajte svugdje ima problema i mi se borimo s nedostatkom stručnjaka u deficitarnim strukama, ali moje je mišljenje da svatko tko želi raditi može si pronaći posao.

.………………….

Razgovarala: Irena KUSTURA

…………………….

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija