Gotovo tri desetljeća Vlado Prskalo bio je ravnatelj jedne od najboljih strukovnih škola u Hrvatskoj Srednje škole Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu, te tri godine pomoćnik ministrice za strukovno obrazovanje. Jedan je od najboljih poznavatelja strukovnog obrazovanja i osposobljavanja u Hrvatskoj, relevantan da procijeni stanje tog dijela našeg školstva.

■   Moj  dosadašnji rad vezan za strukovno obrazovanje  bio je usmjeren na isticanje važnosti tog dijela obrazovanja, da mi kao društvo  shvatimo i  razumijemo  strukovno obrazovanje, njegove glavne  karakteristike i izazove s kojima se suočavamo i s kojim ćemo se  tek suočavati.

Vidimo sadašnje stanje u području demografije, zapošljavanja, samozapošljavanja, poduzetništva, inovacija i činjenicu da sve dosadašnje Vlade RH nisu posvećivale dovoljno brige i pažnje za potrebne promjene u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju (SOO) koje su bile važne za cijelo društvo.

Strukovno obrazovanje se provodi u  školama u trajanju od jedne do četiri godine, uz iznimku obrazovanja za medicinske sestre i medicinske tehničare koji traju pet godina.

Programi redovitog SOO-a obuhvaćaju: dvogodišnje programe, trogodišnje industrijske i obrtničke programe, četverogodišnje programe koji omogućavaju pristup visokom obrazovanju i petogodišnji program za stjecanje kvalifikacije medicinske sestre/medicinskog tehničara opće njege koji također otvaraju pristup visokom obrazovanju.

U školskoj 2021./2022. srednje škole u Republici Hrvatskoj pohađa 143.927 učenika, a od toga u strukovnim programima je ukupno 97.404 učenika, odnosno 67,6% od ukupnog broja učenika. Strukovno obrazovanje izvodi se  u 302 srednje škole od ukupnog 406 srednjih škola u RH.

U posljednjem desetljeću fokus je bio na razvoju strategija i zakonodavstva. Dio strukovnog obrazovanja razumije i shvaća  potrebe tržišta rada što  uključuju predviđanje potreba za vještinama i novim konceptom  i novim  metodologijama  za razvoj standarda zanimanja i kvalifikacija.

Jedan dio tzv. reformiranog sustava SOO je u izradi su – sektorski kurikulumi, standardi zanimanja, kvalifikacijski standardi i nastavni planovi i programi za strukovno obrazovanje i obrazovanje koji bi se  trebali  temeljili  na ishodima učenja.

Sve ove promjene se uvode sporo i sa zakašnjenjem, mislim da nas je vrijeme pregazilo…

Što je osnovni problem naših strukovnih škola?

■  Smanjila se potreba u proizvodnji  za radnom snagom koju naše strukovne škole obrazuju, a mi i dalje upisujemo iste programe…

Nejasno je zašto jer stvaraju gubitak učenicima, roditeljima, društvu… Učenici nakon završene srednje škole ponovo idu na prekvalifikacije ili doškolovanje .

U srednjoškolskom strukovnom obrazovanju nije prepoznat sustav  koji je  baziran na automatizaciji, korištenju novih tehnologija u proizvodnji  i uslugama i nije uveden u školske strukovne kurikulume. Oprema je zastarjela, nije modernizirana edukacija nastavnog osoblja…

To su samo neki od problema prisutnih u strukovnim školama.

Glavni korak  za prevladavanje tih problema je napraviti obrazovno planiranje i provesti ga u praksi, vidjeti što su interesi i zahtjevi pojedinaca u strukovnim organizacijama,  gospodarstvu, što su ekonomske potrebe države. A to ne rade ni strukovne škole niti institucije koje bi trebale. 

Zašto se neke uspiju izdići iznad prosjeka na zadovoljstvo i učenika i poslodavaca, a neke stagniraju ili propadaju?

■   Dio škola ima ravnatelje koji imaju viziju i misiju svojih škola, oformili su  stručne timove, timove koji prate kvalitetu rada, značajno su se povezale s poslodavcima i reagiraju koliko mogu da usklade djelatnost škole i potreba tržišta rada.

Takve škole imaju rezultate, bolje uvjete rada, bolji upis učenika i potrebnu opremu…

Tko je najvažnija karika u profiliranju škole? Ako je suditi po vašem primjeru izgleda da je to ravnatelj. No, je li doista tako?

■  Ravnatelj je bitan, ali nikako jedini, ponavljam, mora se stvoriti suradnička atmosfera, timovi koji  dobivaju jasne upute i ono što se od njih očekuje. Mora se zajednički odrediti  što je to strateški cilj škole i svi onda trebaju raditi za dogovoreni cilj. Zalagao sam se za ravnatelje profesionalce, nikako da politika postavlja svoje kadrove.

Koliko ministarstvo obrazovanja svojom politikom može utjecati na kvalitetu srednjih strukovnih škola?

■   Može pomoći,  može ubrzati potrebne reformske promjene, pomoći u stručnoj podršci školama, donijeti pozitivne zakonske okvire, izraditi potrebnu mrežu programa i škola, izraditi  nacionalne  strategije  za SOO, osigurati stručnu i financijsku podršku i slično.

U kojoj mjeri su modernizirani kurikulumi strukovnih škola? Možete li navesti neke dobre primjere?

■   U vrijeme dok sam bio pomoćnike ministrice Blaženke Divjak u razdoblju 2017. – 2020. godine pokrenuto je niz reformskih projekata za strukovno obrazovanje i osposobljavanje. Između ostalog :

♦  uspostave Regionalnih Centara Kompetencije u RH, 25 centara  u pet pod-sektora

♦  izradili i uveli u obrazovni sustav  model Dualnog obrazovanja

♦  pokrenuli  projekt „Modernizacija sustava strukovnog obrazovanja „

♦  pokrenuli projekt „Modernizacija sustava stručnog usavršavanja nastavnika strukovnih predmeta „

♦  pokrenuli projekt „Promocija učeničkih kompetencija i strukovnog obrazovanja kroz strukovna natjecanja i učeničke smotre”

♦  izradili  i  uveli u sustav Nacionalni Kurikulum za strukovno obrazovanje NKzSO

Provodi se projekt Modernizacija sustava SOO 2017. – 2022. god. s ciljem  izrade novih strukovnih kurikuluma snažno povezanih s potrebama tržišta rada i  temeljeni na kurikularnom pristupu i ishodima učenja, izrađeni su standardi zanimanja i standardi kvalifikacija sukladno HKO-u, razvijeni priručnici i pomoćna nastavna sredstva za nastavnike,  osigurana podrška školama kroz jačanje kompetencija nastavnika i ravnatelja i jačanje  fleksibilnosti i autonomije škola.

Svjedoci smo da postoje programi koje učenici iz godine u godinu ne žele upisivati. Što s takvim programima treba napraviti, modernizirati ih ili ukinuti?

■   Već sam prije kazao, te programe trebalo je već modernizirati ili ih potpuno ukinuti.

Kako motivirati učenike da upisuju škole za proizvodna zanimanja? Jesu li to stipendije, osigurano radno mjesto ili visina plaće na budućem poslu?

■   Uvesti novu paradigmu strukovnog obrazovanja, novi oblici nastave , nova, moderna, atraktivna  i suvremena oprema i prostor  za učenje, edukacija i vrednovanje rada kod nastavnika, približiti učenicima i roditeljima važnost SOO i koje su vrijednosti od takvog obrazovanja. Mora se također osigurati da učenik praktični dio svoje nastave svladava na svom budućem radnom mjestu.

Što je s dualnim obrazovanjem? Bilo je niz kritika na taj model školovanja. Koje su mu prednosti, a koji nedostaci po vašem mišljenju?

■   Osobno sam radio na izradi modela dualnog obrazovanja (DO) i njegovom uvođenju u nastavni proces. Model DO je bio izvrsno pripremljen zajedno s poslodavcima i prihvaćen od većine poslodavaca. 

Isto tako trenutno u SOO postoji tzv. JMO koji zastupa Obrtnička komora i koji se već provodi  u niz strukovnih škola. Mi smo vidjeli koje su dobre, a koje su loše strane JMO i to smo uvođenjem DO nastojali mijenjati.

DO ide dalje i tamo gdje postoje stvarni uvjeti i potreba za radnom snagom taj model se i koristi. U DO nema nepotrebnih upisa, u tom modelu se  upisuju učenici  za koje su poslodavci iskazali potrebu. Model  DO se sigurno  još usavršava i vrlo brzo će vjerojatno doći do spajanja DO i JMO u jedan model obrazovanja.

Gdje je hrvatsko strukovno obrazovanje u odnosu na takvo obrazovanje zemalja u EU? Jesmo li bolji ili lošiji, s kim bi se mogli, eventualno, uspoređivati, a na koga ugledati?

■   Meni je ovo teško reći, a da ne pogriješim. Hrvatska u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju ima svoje vrijednosti i to ne treba zanemariti. Svaka zemlja ima ono što misli da joj treba. Osobno mislim da se moramo u pogledu SOO ugledati na zemlje poput Austrije, Švicarske i Njemačke. Ne kopirati njihove modele nego raditi na svom modelu, modelu obrazovanja koji daje željene rezultate.

Kad ste došli u školu Matije Antuna Reljkovića u kakvom je stanju bila?

■   Bila je ugodna i skromna škola za ono vrijeme i prostor, ali konkurencija i želja za opstankom te škole nas je tjerao da se mijenjamo.

Što ste sve morali učiniti da bi ta škola dospjela među nekoliko najboljih škola u Hrvatskoj?

■   Morali smo donijeti odluku da želimo promjene, da želimo opstati, privući učenike, biti potrebni učenicima, gospodarstvu osnivaču…

Izradili smo Strategiju promjene škole, odredili viziju, misiju i ciljeve kuda želimo ići, uključili sve dionike u školi i izvan škole, partnere iz EU, oformili timove, uveli vrednovanje našeg rada, počeli učiti projektno planiranje, uveli internacionalizaciju učenja, uključili roditelje, gospodarstvo i znanost u donošenje ključnih odluka o školi.

Što je to što je učinilo zanimljivom učenicima?

■  Projektna i istraživačka nastava, nova oprema, stručna putovanja za učenike i nastavnike, razmjene učenika, međunarodna natjecanja, usavršavanje u srodnim školama EU, poželjna  i ugodna škola, stvorili smo školu koju  su učenici voljeli.

Koliko je težak bio put koji je škola prešla do Centra izvrsnosti?

■   Svaka promjena je izazov, ali ako ste spremni učiti, mijenjati sebe, pomoći drugim da uče i da se mijenjaju nije preteško.

Nije lako, ali je izvedivo.

Što bi ste poručili ravnateljima strukovnih škola u Hrvatskoj? Na što se trebaju fokusirati, kako modernizirati programe, kako škole učiniti atraktivnim učenicima?

■   Napisao sam toga dosta što ide na adresu ravnatelja, moja poruka ravnateljima je da rade izvrstan posao samo ako mogu svojim učenicima i nastavnicima osigurati takvo obrazovanje i usavršavanje koji će ih učiniti obrazovanim,  konkurentnim i zapošljivim  uspješnim mladim ljudima.

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

NEUSKLAĐENOST SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA I POTREBA GOSPODARSTVA | Višak administrativnih i manjak proizvodnih zanimanja