Škole tijekom korone znatno su drukčije nego prije. Mnogo toga je zabranjeno, ali i nanovo uvedeno. Je li to dobro ili ne?
O tome bi se dalo porazgovarati i bilo bi tu puno različitih mišljenja. Ovisi koga se pita.
Ako se mene pita moglo se bolje organizirati sve u vezi zabrana i uvođenja novih pravila.
Zna se da je škola mjesto za učenje, ali prije se u školi zapravo i zabavljalo, djeca su bila sretna usprkos svim obavezama. To nažalost zbog situacije u kojoj smo nije moguće, ali u ova vremena djeca dođu u školu i misle samo o tome kada će moći skinuti masku.
No, kad se život promijeni i postane teži, ti promijeni sebe i postani jači.
Prema mom mišljenju moja škola se dobro snašla sa svime, što me nekako čini ponosnom jer znam da idem u školu koju je zapravo briga za mene i moje obrazovanje. Svašta smo proživjeli i ovo ćemo, možda. Prije ulaska u školu, naravno, moramo staviti masku. U mojoj školi svi mogući ulazi (kojih ima 4) u školu su otvoreni a razredi su podijeljeni na sve ulaze kako bi se izbjeglo miješanje razreda u istim smjenama.
Pri ulasku u školu, blizu ulaza stoji stolić s dezinfekcijskim sredstvom za ruke koje svi moramo koristiti.
Na svakom ulazu se nalazi ili čistačica ili domar kako bi osigurali da se svi pridržavaju toga. O maskama u mojoj školi ima hrpa različitih mišljenja.
To se uglavnom vrti oko ljudi koji uvijek nose maske kako spada, do ljudi koji ih ne žele nositi.
Neki jednostavno ne mogu razumjeti da nas te maske zapravo štite i govore da ne mogu pričati s njima. No, kako se kaže što manje govorite, više slušate.
Osobno ja razumijem mjere s maskama, ali tih mjera se ne drže svi, a ponajviše neki profesori.
To su isti oni profesori koji se naljute kada mi malo skinemo masku da udahnemo zraka. Nije pošteno tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti.
Moj razred je imao sreće da su nas stavili u učionicu u kojoj je moguće da svatko ima svoj stol, koji je udaljen što više moguće od drugih. Ovakav raspored sjedenja nikome ne smeta.
Tu dolazi do mjera koje nitko ne voli.
Primjerice jedna mjera koja pogodi sve učenike je ta da nema miješanja razreda. To je pogodilo sve jer znam da neki imaju prijatelje, pa čak i najbolje prijatelje u drugim razredima, a ovako se ne mogu često viđati.
Također svima poznato, nema hodanja po školi kao prije.
Sada smo samo u učionici i ne smijemo izlaziti van osim, ako trebamo na zahod.
Tu se zapravo sve zakompliciralo jer nas neki profesori puštaju van iz učionice tijekom odmora, a neki ne.
Jedini predmet koji se skoro uopće nije promijenio je tjelesni. Sat tjelesnog se normalno održava i nema nekih posebnih mjera kojih se moramo držati. To je zapravo jedini način na koji se može održavati jer ipak teško bi bilo održati neku distancu u dvorani dok se bavimo određenim sportom.
U normalnim uvjetima u mojoj školi smo često poslije nastave ostajali u knjižnici. To je bilo mjesto za čitanje ali i za druženje, zajedničko pisanje zadaće i slično.
Sada, nažalost, to nije moguće. U knjižnicu mogu dolaziti po dva učenika iz svakog razreda kako bi posudili lektiru.
Osim toga jedna od najdražih stvari učenika je grupni rad. Grupni radovi su prema nekim mjerama sada zabranjeni zbog skupljanja djece na jednom mjestu. Učenici inače vole grupne radove pogotovo pod kemijom što sada nažalost nije moguće.
Profesorica koja meni predaje kemiju je jedna od najboljih i ona se dobro sjetila da bi umjesto da samo štrebamo definicije mogli raditi malo pokusa.
Zbog toga su svi učenici donijeli svoje posuđe i pribor, dobiven u kutijama iz kemije i u školi smo radili pokuse.
Kad sam pogledala razredom svaki učenik je bio presretan, vidile su im se samo oči, no kako kažu oči su ogledalo duše. Baš zbog toga meni je iznimno žao što nemamo više mogućnosti za ovakve radove.
Pošto se broj zaraženih, kako djece tako i odraslih svakim danom povećava, sve se češće spominje online nastava.
Zbog mogućnosti da sljedeće polugodište budemo u online školi profesori su nas zatrpavali ispitima; kako bi imali što više ocjena ako dođe do toga.
U mojoj školi su nedavno svim višim razredima dali tablete, tako da smo spremni u slučaju prelaska na online nastavu.
Začuđujuće, ali puno djece želi ići u online školu jer je tako lakše. No, ima i djece koja ne žele, jer kažu, da to ne funkcionira dobro zbog toga što se puno profesora ne zna služiti računalima (elektroničkim uređajima).
Osim toga online nastava se zna dosta zakomplicirati ovisno kako su se profesori, ali i učenici snašli. Ipak, ako je to jedina opcija da se smanji broj zaraženih, mislim da bi se onda trebali odlučiti za nastavu na daljinu.
Svakako svima preporučam da se paze i da se ne izlažu bez potrebe. Također dobro je poznato da su ljudi prilagodljivi, tako da jednostavno s vremenom moramo prihvatiti situaciju u kojoj smo se našli. To će nam možda biti teško, ali jedino tako možemo izići iz ove situacije u kojoj smo se našli.