Tihomir Tomčić, jedan je od dugovječnijih ravnatelja i ravnatelj jedne od najboljih strukovnih škola, Strukovne škole Vice Vlatkovića u Zadru. Aktivan je u kreiranju obrazovne politike strukovnih škola i odlično poznaje taj segment hrvatskog obrazovanja. Pitamo ga kako je iz gospodarstva, s kojim danas on i njegova škola tijesno surađuju, završio u školstvu i ostao tolike godine: Kakvo je po vašem mišljenju, genralno, stanje strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj?

Ravnatelj sam već 27 godina, a u obrazovanje sam došao iz gospodarstva. Naime, radio sam u Prvomajskoj Zagreb na poslovima konstruktora alata i naprava, a u obrazovanje sam došao nakon stečaja Prvomajske 1991. Dan danas sam tužan kada se sjetim koliki je tada kadrovski i materijalni kapital „pokopan“. Nezamislivo velik. 

Kakvo je po vašem mišljenju, generalno, stanje strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj?  

■  Obzirom da je širok raspon u kvaliteti i opremljenosti strukovnih škola u RH, teško je izreći generalni stav. Ipak, činjenica je da veliki broj strukovnih škola nije opremljen za nove tehnologije, odnosno nova znanja i vještine potrebne tržištu rada te da strukovni nastavnici nemaju dovoljno prilika za usavršavanje u primjeni tih novih tehnologija.

Veliki postotak strukovnih kurikuluma datira još od 1995. pa samo zamislite kako bi izgledalo naše gospodarstvo da primjenjuje tehnologije iz 1995.!? Svi bi propali. Isto tako, sigurno je da ne samo strukovno obrazovanje, već i upisna politika nije usklađena s potrebama tržišta rada, što najbolje argumentira „uvezenih“ 100 000 stranih radnika jer najmanje upisujemo zanimanja koja upravo trebaju našem tržištu rada. I ono što je sigurno, još uvijek „patimo“ od visokih škola, odnosno više cijenimo „papir“ nego praktičnu nastavu i naukovanje u svijetu rada.    

Što je osnovni problem naših strukovnih škola?

■  Kao što već rekoh, nedovoljna opremljenost novim tehnologijama, stari kurikulumi te mala mogućnost strukovnih nastavnika za kontinuirano i sustavno usavršavanje u primjeni novih znanja i vještina. Ipak, što se tiče starih kurikuluma, tu valja naglasiti da nastavnici imaju mogućnost mijenjati ih 30 posto što im i daje priliku za usklađivanje kurikuluma s potrebama tržišta rada. 

Zašto se neke uspiju izdići iznad prosjeka na zadovoljstvo i učenika i poslodavaca, a neke stagniraju ili propadaju?

■  Generalno, u RH ne postoji sustavno opremanje strukovnih škola, već sve ovisi o pojedincima, odnosno njihovoj motiviranosti i menadžerskim sposobnostima da školu učine boljom tj. da ju učine po mjeri učenika i gospodarstva. Tu se morate snalaziti na razne načine: koristiti EU fondove, koristiti potencijale gospodarstva jer uvijek nađete gospodarstvenike koji shvaćaju važnost strukovnog obrazovanja za njihovu firmu te su spremni pomoći.

Naravno, morate pokušati ostvarivati i vlastite prihode kojima opremate školu, a još ako vam se posreći da imate Osnivača koji je svjestan važnosti strukovnog obrazovanja, to je veliki plus. Funkcionalno strukovno obrazovanje je skupo jer se u takvom obrazovanju, ne samo praktična nastava, već i strukovno teorijska treba realizirati na praktičan način, simulacijom radnih procesa iz svijeta rada, a za to morate imati opremljene strukovne škole.

Kod nas to nije tako. Recimo, Berlin, koji ima cca 3,5 milijuna stanovnika, ima samo jednu Strukovnu školu koja obrazuje učenike za automehaničare, samo jednu za instalatere grijanja, vode i plina, ali obje su opremljene savršeno. Nismo Njemačka, ali to je poučak.       

Tko je najvažnija karika u profiliranju škole? Ako je suditi po vašem primjeru izgleda da je to ravnatelj. No je li doista tako?

■  Ne bih rekao. Nikada pojedinac ne može sam učiniti sve. Važan je tim, važna je većina nastavnika. Ravnatelj je taj koji mora imati viziju razvoja škole na način da ona uistinu bude akcelerator razvoja gospodarstva. Mora iznaći i načine kako to postići, ali najvažnije je da većina nastavnika škole prihvati tu viziju i ugradi sebe u realizaciju iste. Doduše, najčešće govorimo o manjini nastavnika koji su to spremni, ali ljudima treba pružiti priliku. Uvijek imate one koji to žele. Rado pamtim trenutke od prije 15 godina kada su moji nastavnici u zanimanju automehaničar dobili priliku da se educiraju za rad na novim tehnologijama – dijagnostici, radu sa senzorima, aktuatorima, itd., novim tehnologijama općenito, i to na opremi koju smo dobili kroz projekt. Kada tome dodamo i primjenu novih nastavnih metoda, oni su bili izuzetno zadovoljni.      

Koliko ministarstvo obrazovanja svojom politikom može utjecati na kvalitetu srednjih strukovnih škola?

■  Naravno da MZO može i mora utjecati na kvalitetu srednjih strukovnih škola  i ključno je da upravo MZO i ASOO, zajedno sa ostalim socijalnim partnerima (Ministarstvo gospodarstva, HOK, HGK, HZZ,..), imaju viziju kakvo strukovno obrazovanje želimo. Sada je u tijeku opremanje 25 centara kompetentnosti u nekoliko sektora i to je velik pomak naprijed u smjeru kvalitetnijeg strukovnog obrazovanja. No, to nas ne smije zadovoljiti jer svi zajedno se moramo potruditi da opravdamo uložena sredstva te osiguramo održivost rada centara. Tome bi trebalo prilagoditi i pravnu regulativu.

Drugi važan iskorak su novi strukovni kurikulumi koji moraju sadržavati velik broj sati učenja temeljenog na radu kako je uostalom predviđeno i Nacionalnim kurikulumom za strukovno obrazovanje. Tu ne smijemo imati „figu u džepu“. Praktična nastava u svijetu rada je izuzetno važna, osobito za trogodišnje programe (razina 4.1 po HKO-u), ali definitivno treba i učenicima četverogodišnjih strukovnih škola (razina 4.2) omogućiti da osjete svijet rada inače će u većini slučajeva kao i do sada biti neupotrebljivi za naše gospodarstvo. I naravno, riječ od koje se svi „ježe“, a to je funkcionalna (izbjegavam riječ racionalna) mreža strukovnih škola. Tu su važni i osnivači tj. županije. Naravno, upisna politika je izuzetno važna jer danas u srednje škole upisujemo 70% učenika koji baš i nemaju kompetencije za tržište rada. Nije li to preskupo?          

Kako postići da škola postane atraktivna učenicima i njihovim roditeljima, koji imaju značajan utjecaj na izbor budućeg zanimanja svoje djece?

■  Škola mora biti mjesto koje će potencirati kreativne oblike nastave, u kojoj će nastavnici koristiti nastavne metode koje kod učenika razvijaju samostalnost, logičko razmišljanje i kritičko prosuđivanje, mjesto u kojem ćemo dati priliku inovativnim učenicima da razviju svoje talente, mjesto gdje ćemo konačno reći zbogom štrebanju i učenju na pamet. Škola mora biti mjesto u kojem ćemo nastavni proces realizirati u obliku projektne i problemski orijentirane nastave te nastave koja predstavlja simulaciju radnih procesa iz svijeta rada. Primjena sveg navedenog rezultirat će zanimljivom nastavom što zasigurno odgovara motiviranim učenicima i njihovim roditeljima.  

Koliko programa nudi vaša škola?

■  Našim učenicima nudimo 4 četverogodišnja programa (tehničar za računalstvo, tehničar za vozila, tehničar cestovnog prometa i drvodjeljski tehničar dizajner) i 14 trogodišnjih programa u sektorima strojarstva, elektrotehnike, prometa, obrade drva i ostalih usluga.

Koji programi su najzanimljiviji učenicima, na koje je najveći pritisak?

■  Od četverogodišnjih to je tehničar za računalstvo, a od trogodišnjih automehatroničar, instalater kućnih instalacija, elektroinstalater, elektromehaničar i vozač motornog vozila. 

Događa li vam se da u neki od najatraktivnijih programa ne možete upisati sve one koji to žele?

■  To definitivno vrijedi za tehničare za računalstvo, automehatroničare, instalatere kućnih instalacija i elektroinstalatere gdje imamo 4-5 puta više prijavljenih učenika od raspoloživih mjesta.

Imate li možda programa za koje učenici nisu zainteresirani i je li vam se dogodilo, recimo u posljednjih pet godina,  da ste neki program zatvorili?

■  Nismo imali takve slučajeve jer bez problema popunjavamo sva zanimanja. Međutim, prije 5 godina smo samoinicijativno prepustili program brodomehaničar Srednjoj školi Biograd jer smo shvatili da je nautički turizam jak u toj maloj sredini te da su gospodarstvu potrebni ti kadrovi. Potrebni su i nautičkom turizmu u Zadru, ali nema smisla da imamo 2 škole u tom zanimanju na udaljenosti od 30 km. Dapače, kroz naš projekt Regionalnog centra kompetentnosti u strojarstvu pomažemo Srednjoj školi Biograd da se opremi baš u tom zanimanju. I to je putokaz kako bismo svi trebali razmišljati u strukovnom obrazovanju.

Koliko vaši učenici sudjeluju u Erasmus programima, koji su vam najvažniji i kakva iskustva tamo stječu? Jesu li zadovoljni onim što nauče na razmjeni?

■  Bili smo sudionici nekoliko Erasmus programa kroz koje su naši nastavnici i učenici bili u raznim državama te stjecali iskustva koja su prenosili svojim kolegama. Osobito nam je važna suradnja s Tehničkom školom iz Brna s kojom svake godine realiziramo zajedničke radionice naših učenika i nastavnika.

Funkcionalno strukovno obrazovanje je skupo jer se u takvom obrazovanju, ne samo praktična nastava, već i strukovno teorijska treba realizirati na praktičan način, simulacijom radnih procesa iz svijeta rada, a za to morate imati opremljene strukovne škole. Kod nas to nije tako. Recimo, Berlin, koji ima cca 3,5 milijuna stanovnika, ima samo jednu Strukovnu školu koja obrazuje učenike za automehaničare, samo jednu za instalatere grijanja, vode i plina, ali obje su opremljene savršeno. Nismo Njemačka, ali to je poučak.       

Gdje obavljaju praksu?

■  Osobno, za mene je praktična nastava u svijetu rada ključna da bi naši učenici stekli kompetencije potrebne za kvalitetno uključivanje na tržište rada. Naši učenici u trogodišnjim programima imaju između 800 – 900 sati praktične nastave godišnje. Pri tome prvi razredi veći dio realiziraju u školskim radionicama dok 2. i 3. razredi svoju praktičnu nastavu realiziraju u više od stotinu obrta i poduzeća s kojima imamo zaista dobru suradnju. Zajedno planiramo nastavni proces, pratimo realizaciju, zajedno zaključujemo ocjene i suradnja je uistinu dobra. Možda još podatak da ove školske godine realiziramo u školskim radionicama 194 sata praktične nastave tjedno odnosno 6 790 sati godišnje. Sad samo zamislite koliko nam za to treba nastavnog materijala i alata. Na žalost, ono što me i te kako žalosti je činjenica da naši učenici u četverogodišnjim programima nemaju niti jednog sata praktične nastave u svijetu rada što vidim kao veliki nedostatak. Ali,…..

Koliko se brzo zapošljavaju i s kojim zanimanjima?

■  Sve, ali baš sve naše učenike u svim trogodišnjim programima, koji su bili motivirani tijekom praktične nastave kod svojih obrtnika, čeka radno mjesto po završetku obrazovanja i to je činjenica. Inače tijekom svibnja imam veliki broj upita raznih poduzeća koji žele zaposliti učenike koji završavaju nastavu te pojedini učenici doslovno mogu birati gdje će raditi.

U kojoj mjeri su općenito modernizirani kurikulumi strukovnih škola? Možete li navesti neke dobre primjere?

■  U tijeku je proces moderniziranja strukovnih kurikuluma kao dio cjelokupne reforme strukovnog obrazovanja sukladno Zakonu o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Ovo je proces u koji je uključeno nekoliko ministarstava, agencija, komora i raznih drugih institucija. Naime, u tijeku je izrada standarda zanimanja i standarda kvalifikacija za veliki broj zanimanja za koja je gospodarstvo iskazalo potrebu.

Ključnu ulogu u tom procesu ima Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih koja, između ostalog, koordinira izradu novih kurikuluma, ali i izradu nove metodologije za izradu sektorskog, strukovnog i kurikuluma ustanove za strukovno obrazovanje. Sve u svemu, obiman proces je u tijeku i nakon njegova završetka, što se tiče novih kurikuluma, možemo uistinu očekivati strukovno obrazovanje usklađeno sa tržištem rada. Ovdje mogu istaći da i naša Škola, kao dio projekta Centar kompetentnosti u strojarstvu, izrađuje nove kurikulume „Automehatroničar“, „Instalater kućnih instalacija“ i po prvi put „Proizvođač i monter PVC i alu stolarije“ 

Svjedoci smo da postoje programi koje učenici iz godine u godinu ne žele upisivati. Što s takvim programima treba napraviti, modernizirati ih ili ukinuti?

■  Na žalost, danas učenici uglavnom ne upisuju programe koji najviše trebaju tržištu rada i za koja uvozimo strane radnike. Stoga te programe nikako ne treba ukidati, već je potrebno motivirati učenike i roditelje za upis u njih. Motiviranost treba proizaći ne samo zbog novih modernih kurikuluma, već i značajnih stipendija i drugih pogodnosti (besplatni udžbenici, besplatan prijevoz, besplatan smještaj u đačkom domu i slično) koji će motivirati učenike da upišu deficitarna zanimanja. Naravno, potrebno je postići da učenici tijekom praktične nastave u svijetu rada dobiju financijska sredstva koja su im i zajamčena našim zakonskim odredbama.

Što je s dualnim obrazovanjem? Bilo je niz kritika na taj model školovanja. Koje su mu prednosti, a koji nedostaci po vašem mišljenju?

■  Na različite oblike, mi dualni model obrazovanja za obrtnička zanimanja imamo u Hrvatskoj od 1995. kada je u dio obrtničkih zanimanja i škola bio uveden dualni model sa 1 300 sati praktične nastave. To se pokazalo kao enormno puno budući da se u pojedine općeobrazovne predmete „ne smije dirati“. Kao kompromis, od 2004. u obrtničkim zanimanjima primjenjujemo JMO model koji sadrži 900 sati praktične nastave godišnje što je također dosta nategnuto, ali nekako ide. Prije 10 godina, upravo je naša Škola izradila novi program „Automehatroničar“ koji sadrži 700 – 800 sati praktične nastave godišnje i kojeg, u 2. i 3. razredu, karakteriziraju moduli, a ne nastavni predmeti. Sve u svemu, dualno obrazovanje DA, ali naš model prikladan našim uvjetima. Uostalom, ako pogledate kako je definirana razina 4.1 u Nacionalnom kurikulumu za strukovno obrazovanje, to je to. Dakle, svakako moramo inzistirati na praktičnoj nastavi u svijetu rada i preuzimanju odgovornosti za strukovno obrazovanje od strane gospodarstva. Ipak, mi nemamo kao Njemačka dobro opremljene škole, nemamo centre izvrsnosti koje tamo osniva i oprema gospodarstvo, nemamo dostatno razvijenu mrežu mentora u svijetu rada itd.   

Gdje je hrvatsko strukovno obrazovanje u odnosu na takvo obrazovanje zemalja u EU? Jesmo li bolji ili lošiji, s kim bi se mogli, eventualno, uspoređivati, a na koga ugledati?

■  Iskreno, dovoljno smo sposobni da idemo svojim putem, da gradimo svoj model koristeći dobra iskustva drugih zemalja.

Kad ste došli u školu Vice Vlatkovića u kakvom je stanju bila?

■  Ako direktno odgovorim na to pitanje ispast će da se hvalim pa neka to kažu drugi.

Što ste sve morali učiniti da bi ta škola dospjela među najbolje škole u Hrvatskoj?

■  Nikad ne bih rekao da smo najbolji, recimo da smo među najboljima, a ima dosta dobrih škola. A odgovor na Vaše pitanje… kaže moja supruga da mora na vrata stana napisati Strukovna škola Vice Vlatkovića da bi ….! Stvarno smatram da svaki ravnatelj mora živjeti za svoju školu, prevelika je odgovornost za učenike, nastavnike, gospodarstvo da mu to ne bi bilo primarno.

Vjerujte, ravnatelj škole nema radnog vremena. 

I ono što je ključno, ravnatelj mora imati viziju moderne škole koju će prihvatiti i u koju će vjerovati svi njeni zaposlenici. Morate pratiti razvoj tehnologije te ih implementirati u nastavni proces, morate omogućiti nastavnicima da se kontinuirano educiraju i za to smo koristili stručnjake iz gospodarstva, ali i EU-a jer drugih mogućnosti nije bilo.

Sami smo modernizirali kurikulume na način da smo ih mijenjali 30% koliko nam zakon omogućuje, ali i to je bilo značajno. Neke smo kurikulume samo izradili kroz EU fondove, a osobito se ponosimo kurikulumom „Automehatroničar“ koji su preuzele i ostale škole iz RH-a. I naravno, EU fondovi, ali uz održivost onoga što je u nas uloženo. I ono što je bitno, u strukovnom obrazovanju primjenjivati moderne nastavne metode i to je ključno.   

Koliko je težak bio put koji je škola prešla do Centra izvrsnosti?

■  Sjećam se Industrijsko-obrtničke škole Vice Vlatkovića iz 1995. kada smo imali samo stare školske klupe, sjedalice i stare zelene ploče po kojima je bilo teško i pisati. I to doslovno samo to. A sada … Centar kompetentnosti.

Zaista nije bilo niti lako niti jednostavno, ali što je uopće lako u životu. Uostalom, iskreno rečeno, samo sam radio svoj posao i stvarno to tako shvaćam.

Ne bih želio da se shvati kao smohvala, ali činjenica je da sam se uvijek borio za bolje strukovno obrazovanje u RH-a. Tako sam sudjelovao u izradi strukovnog dijela Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije te i u njenoj provedbi, zatim izradi Nacionalnog kurikuluma za strukovno obrazovanje, Programa razvoja strukovnog obrazovanja, Metodologije izrade sektorskog, strukovnog i kurikuluma ustanove za strukovno obrazovanje, JMO kurikuluma u sektoru strojarstva, novog programa „Automehatroničar“, a i danas aktivno radim na provedbi nove reforme strukovnog obrazovanja odnosno izrade novih standarda zanimanja, standarda kvalifikacije i novih kurikuluma. Zaista mi je san da svaki učenik strukovnog obrazovanja u svakom kutku Lijepe naše ima jednake uvjete i mogućnosti za stjecanje potrebnih kompetencija.

.………………….

Razgovarala: Irena KUSTURA

…………………….

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija