Nedavno sam pročitao tweet u kojem je ustvrđena “činjenica da je dokazano da mobiteli izazivaju jednaku ovisnost kao i droge.” Naravno, ljudi uobičajeno koriste riječ “ovisnost” za najrazličitije stvari kao što je čokolada, masaža, određena vrsta kave. [Bez sumnje i Twitter je ponegdje opisan kao nešto što izaziva ovisnost. Moja majka mi je rekla da i ovaj blog stvara ovisnost.]

No sav taj nekonvencionalni jezik ne znači da možemo zaključiti da “dokazuje činjenicu” da mobiteli izazivaju ovisnost poput droga. Stoga sam se počeo pitati je li ta “činjenica” dokazana?

Dobre vijesti, loše vijesti

Tijekom godina usvojio sam jednostavnu strategiju. Kad netko iznosi stavove koji imaju mjerljive učinke o nekom istraživanju, ja tražim to istraživanje.

U ovom slučaju, jednostavno sam od tog tviteraša tražio istraživanje koje stoji iza njegove tvrdnje.

Dobre vijesti: odgovorio je!

Tijekom godina sam bio zapanjen koliko često ljudi iznose tvrdnje “temeljene na istraživanju”,  a potom odbijaju pružiti to istraživanje koje bi ih poduprlo.

U ovom slučaju, taj je tviteraš uistinu ukazao na istraživanje na tu temu.

[Pronašao sam jednu web stranicu koja je tvrdila da su 16% adolescenata i  6,3 % populacije  ovisnici; no na žalost, nijedan izvor nije citiran.]

Tviterašova spremnost da citira dokaze povećava njegov kredibilitet. Hajde da to provjerimo…

Loše vijesti: Hmmm. “Dokaz”, u ovom slučaju, znači “linkovi na novinske članke”. Općenito govoreći, USA Today i Vice.com nisu najbolja mjesta za pronalaženje istraživanja. Istraživanja se objavljuju u časopisima. [Bestraga, čak sam kritizirao New York Times zbog njegove istraživačke lakovjernosti.]

DAKLE: kredibilitet tviteraša se lagano gubi.

Dobre vijesti: Sva tri linka uistinu, zapravo, upućuju na temeljno istraživanje! Nisam dobio izravnu vezu prema obećanom istraživanju, no mogu nastaviti “kopati” da ga pronađem.

Meh vijesti*: izgleda da sva tri članka upućuju na isto temeljno istraživanje. Nisam pronašao tri studije koje podržavaju tvrdnju da je “dokazano da mobiteli izazivaju ovisnost poput droga”, no, imam jednu.

U OVOM TRENUTKU: jedna studija nije ništa. Ali [provjeri bilješke] jedna nije tri.

Upravo ovo: Korelacija nije…

Znajući koliko se toga oslanja na ovu jednu studiju, provjerimo.

Kao prvo, možemo odmah u naslovu vidjeti da se studija fokusira na korelaciju. Kao što ste, bez ikakve sumnje, čuli desetke (tisuće?) puta, “korelacija nije uzročnost.”

U ovom slučaju, autori su postavljali pitanja 48- osmorici ljudi o upotrebi njihovih mobitela. Temeljem njihovih odgovora, neke od ovih ljudi su kategorizirali kao “ovisnike”. A onda su potom pronašli razlike u mozgu između ” ovisnika” i “neovisnika”.

Ovaj kratki sažetak dovodi do nekoliko nedoumica.

PRVO: jedna studija na 48 ljudi ne dokazuje “činjenicu”.  To može biti interesantan podatak, ali to je sve.

DRUGO: ova studija ne tvrdi da “dokazuje činjenicu”. Koristeći upitnik, ona DEFINIRA neke ljude kao ovisnike a druge kao neovisnike.

TREĆE: “razlike u mozgu” uvijek izgledaju kao nešto veliko, no vjerujte mi – možda i nisu.

Ljudi koji bacaju koplje vjerojatno imaju različit “prosječni mišićni profil” od ljudi koji trče maraton jer upotrebljavaju različite mišiće.

Ljudi koji sviraju klavir vjerojatno imaju različite neuronske profile nego ljudi koji plešu balet jer troše više vremena koristeći OVAJ dio mozga od ONOG dijela.

Izgleda vjerojatno da se ljudi koji imaju visoke bodove na ovom upitniku o “ovisnosti o mobitelu” ponašaju drugačije od onih koji nemaju, stoga nije dramatično iznenađujuće da su njihovi mozgovi različiti.

Da li mobitel uzrokuje tu različitost mozgova; ili različitost mozgova uzrokuje kako se mobitel koristi? Ne znamo. [Jer, “korelacija nije …..”]

Važno je napomenuti

Jedna interesantna točka je naročito uočljiva. Razlike u mozgu koje je ovaj istaživački tim pronašao – na neki način – u skladu su s vjerojatnim predviđanjima o ovisnosti.

NO, ISTRAŽIVAČI OVDJE NE IZNOSE ČVRSTE TVRDNJE: riječ “droge” se samo jednom pojavljuje u sadržaju studije.

Ovaj zaključak nije za mene veliko iznenađenje.

Grubo rečeno, razlike u mozgu imaju veze s “našom sposobnošću da kontroliramo ono na što usmjeravamo našu pozornost.” Nije pretjerano iznenađujuće da “teški” korisnici mobitela upravo tu imaju razlike u mozgu [a to imaju i ljudi ovisni o drogama.]

Nemojte sada stati

Ako studija tviteraša ne podržava tvrdnju da “mobiteli dokazano izazivaju ovisnost”, da li to podržavaju druga istraživanja?

Da bih odgovorio na to pitanje, obavio sam jednostavno Google istraživanje [“stvarna ovisnost o mobitelu]. Prvi stručni članak koji se pojavio  kaže …ne baš.

EVO NJIHOVOG SAŽETKA:

Premda većina istraživanja u tom području izjavljuje da pametni telefoni stvaraju ovisnost ili ovisnost o pametnom telefonu smatraju zajamčenom, mi nismo pronašli dostatnu potporu iz perspektive ovisnosti da bismo potvrdili postojanje ovisnosti o pametnom telefonu u ovom trenutku.

Ponašanja promatrana u tom istraživanju mogla bi se prije označiti kao problematična ili neprilagođena upotreba pametnih telefona no njihove posljedice ne zadovoljavaju ozbiljnost odnosno jačinu one razine kakvu izaziva ovisnost.

Ukratko: “neprilagođeno” da, “ovisno”, ne.

Budući sam nastavio istraživati, pronašao sam druge skeptične recenzije, a također sam pronašao neke koje prihvaćaju tu kategoriju [s nekim otvorenim pitanjima].

Oh, usput, “ovisnost o mobitelu” nije uključeno u DSM-5.

Drugim riječima, mislim da možemo razumno opisati kategoriju “ovisnosti o mobitelu” kao aktivnu akademsku raspravu. Da budemo jasni, ovaj zaključak znači da ne možemo tu ovisnost opisati kao “dokazanu činjenicu”.

Zašto mi je stalo

Vjerovali ili ne, ja sam otvoren ideji da bi mobiteli mogli izazivati ovisnost. Ako to čine – ako na nekoj točki istraživanje “dokazuje tu činjenicu” – onda bi nam ova oznaka mogla pomoći da učinkovito tretiramo cijeli problem.

Moj prigovor u potpunosti potječe iz drugog izvora.

Brinem se kada rasprava o mjerljivim tvrdnjama potone do upotrebe uvredljivih etiketa.

Ukoliko mislim da je traženje od učenika da pamte loša ideja, mogao bih proučavati istraživanje na tu temu. Ili, mogao bih to odbaciti kao metodu “drilaj i ubij”.

Uvredljiva etiketa zamjenjuje argumentaciju.

Ako mislim da je učiteljev govor loš, mogao bih proučiti istraživanje na tu temu. Ili, mogao bih  to ismijavati kao obrazovanje centrirano na učitelja.

Etiketa koja odbacuje zamjenjuje argument.

Ukoliko mislim da je upotreba mobitela loša za tinejdžere, mogao bih  proučiti istraživanje na tu temu, Ili, mogao bih to nazvati  “ovisnošću”.

Alarmantna oznaka zamjenjuje argument.

Ukoliko ćemo se oslanjati na istraživanje za donošenje odluka o podučavanju i obrazovanju [što je, u konačnici, CILJ naše organizacije] nikada ne bismo trebali  zamijeniti istraživanje etiketama.

Umjesto toga, pokušajmo nešto drugo. Zamijenimo etikete istraživanjem….

………………………………………..

♦♦ IZ STRANIH MEDIJA: learningandthebrain.com  ♦ Autor: Andrew WATSON ♦ Prevela i prilagodila: Anita Perković Škalic ♦ Fotografija: Pexels | Andrea Piacquadio ♦♦

………………………………………..

meh vijesti* – meh – uopće izbjegavati stvaranje mišljenja o određenom pitanju

…..

O AUTORU

Andrew WATSON

Andrew  je svoj profesionalni život u učionici započeo kao učitelj engleskog jezika u srednjoj školi  1988. godine te je od tada radio u školi ili u vezi sa školom.

U 2008., Andrew je započeo istraživati praktičnu primjenu psihologije i neuroznanosti u svom nastavnom radu.

U 2011. stječe zvanje M. Ed. na programu “Um, mozak, obrazovanje” na Sveučilištu Harvard.

Kao predsjednik “Translate the Brain”, Andrew sada radi s učiteljima, studentima, službenicima i roditeljima kako bi učenje učinio lakšim, a podučavanje učinkovitijim.

Izlagao je u školama i održavao radionice diljem zemlje; također je radio kao savjetnik nekolicini organizacija, uključujući “The People’s Science”.

Andrew je autor knjige: “Learning Begins: The Science of Working Memory and Attention for the Classroom Teacher.”