U jako izraženim stereotipima tradicionalnih učionica, učenici sjede u savršenoj tišini i savršeno mirno. Oni slušaju i gledaju i ne rade ništa drugo.

Mali broj učionica uistinu funkcionira na taj način.

No, koliko daleko bismo trebali ići u drugom smjeru? Mogu li učitelji – i da li bi učitelji trebali – ohrabrivati buku i kretanje kako bi pomogli učenicima u učenju?

Posljednjih godina u području spoznaje cijelog tijela istraživalo se načine na koje razmišljamo našim cijelim tijelima.

I došlo se do podatka – sam pokret bi mogao pomoći učenicima u učenju.

Naravno, ovo generalno zapažanje treba biti istraženo i treba ga razumjeti na vrlo konkretne načine. Inače, mogli bismo se zanijeti.

(Primjerice, prije godinu dana jedan je učitelj potaknuo eksplozijuTwittera tako što su njegovi učenici čitali za vijeme pedaliranja sobnih bicikli. Proveo sam neko vrijeme proučavjući istraživanja na ovu temu i zaključio – mi zapravo ne znamo hoće li ovakva strategija pomoći ili neće.)

Dakle, postanimo konkretni.

Pomicanje trokuta

Australijski istraživački tim radio je sa 60 desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka učeći o trokutima. (Ovi su učenici pohađali privatnu srednju školu i učili su na srednjoj matematičkoj razini, a imali su socioekonmski status [SES] viši od uobičajenog. Ovi bi “granični uvjeti” mogli biti važni.)

Učenici su učili o jednakokrakim trokutima, odnosima između duljina stranica i kutova i tako dalje.

■  20 učenika je učilo na tradicionalan način čitajući iz knjige.

■  20 je učilo gledajući kako učitelj koristi softver za manipulaciju kutovima i duljinama stranica.

■  20 je učilo osobno koristeći taj softver. To znači: koristili su svoje vlastite ruke.

ISTRAŽIVAČI SU ŽELJELI ZNATI:

■■  Jesu li se ove grupe razlikovale kada su testirane na sličnim (gotovo identičnim) problemima trokuta?

■■ Jesu li se razlikovali kada su testirani na nešto drugačijim problemima?

■■ I jesu li svoj mentalni napor ocijenili različito?

Drugim riječima, da li je gledanje pokreta pomoglo učenicima da bolje nauče? Je li im samostalno izvođenje pokreta pomoglo?

Softver je očito pomogao. Stvarni pokret je pomogao na neki način.

Učenici koji su samostalno komunicirali sa softverom i oni koji su promatrali svoje učitelje da to rade, bolje su se snašli u svim problemima s trokutima.

(U usporedbi sa učenicima koji su učili na tradicionalan način.)

I rekli su da im je trebao manji mentalni napor da bi odgovorili na pitanja.

Međutim, učenici koji su samostalno upotrebljavali softver nisu imali bolje rezultate od učenika koji su gledali kako ih njihovi učitelji upotrebljavaju.

(Dakle, oni su bolje riješili gotovo identične probleme, ali ne i novije probleme do kojih nam je više stalo.)

Drugim riječima, pokret je pomogao ovim učenicima da nauče ovaj materijal – ali uistinu nije važno jesu li se oni osobno pokretali ili su gledali kako se netko drugi kreće.

Šira slika

Iskreno, istraživanje spoznaje cijelim tijelom jednog dana bi moglo pokazati veliku razliku u školama.

Jednom kad napravimo dovoljno ovih studija – možda desetke, možda stotine – imat ćemo jasniju sliku koja objašnjava koji pokreti pomažu kojim učenicima učiti i koji materijal.

Za početak, trebali bismo promatrati to područje. I – držeći fige – unutar slijedećih pet godina imat ćemo konferenciju o spoznaji cjelokupnog tijela (ili organizma) – (Emboded Cognition) u Learning and the Brain (Učenje i mozak).

DO TADA: budite mudri i oprezni i koristite svoje instinkte. Da, ponekad pokret može pomoći. No, nemojte se zanosti dramatičnim obećanjima. Trebamo više činjenica prije nego donesemo čvrsti zaključak.

………………………………………..

♦♦ Prevela i prilagodila Anita Perković Škalic ♦ Autor: Andrew Watson ♦ Iz stranih medija: learningandthebrain.com ♦♦

…………………………………..