Obrazovanje
KAKO NAUČITI DJECU KOJA NE ŽELE ZNATI?
Pohvalama i podrškom do cilja
objavljeno: 30. prosinca 2020.

Jedno od najstarijih pitanja jest kako predavati grupi dominantnih učenika koji imaju vrlo  malo ili nimalo interesa  za učenje/stjecanje novih znanja? Ako se radi o jednom ili dva učenika u razredu od trideset učenika koji odbijaju slijediti upute, vi imate dobre šanse da se možete “nositi” s tim. Ako imate deset (ili više) takvih u razredu od trideset, mnoge strategije postaju izlišne.

Sankcioniranje 10 učenika može biti kaotično i teško: započinjanje jedne lekcije može biti bitka, a čak i teže od toga može biti: kako ih dobiti da nešto počnu pisati.

Prvo što se treba učiniti kad ste konfrontirani s ovim scenarijem razmotriti je, što želite postići. Umjesto da odustajete od tog zadatka, budite realni koliko vremena trebate da biste stigli do spomenutog cilja i oko toga što se može, a što se ne može postići u međuvremenu. Naziv ove “igre” će biti “mala postignuća”.

Trebalo mi je neko vrijeme da postignem povjerenje i ugradim rutinu u neke od najizazovnijih razreda kojima sam predavao. U prijelaznom smo razdoblju prolazili  kroz bitke, ponekad i kroz rat, kako bismo na kraju stigli upravo na ono mjesto na kojemu smo trebali biti.

Moje glavno oružje koje izabirem su:  zadatak i struktura.

Od trenutka kad učenici stignu, prema njima želim biti zahtjevan i to stilom čestih, dosadnih i ponavljanih zahtjeva ali na ljubazan način:  nagovaranjem, (čak i laskanjem), nadgledanjem, preusmjeravanjem, ponavljanjem.

Nastojim od samog početka ponuditi vrlo konkretne i ostvarive smjernice: “Želim da uđete, sjednete i izvadite svoju opremu, okrenete se licem prema meni i gledate u mene.”

Uspostavit ću kontakt očima, iz daljine, sa što više učenika što mogu. Onima koji slijede upute, ponudit ću pohvale: “dobro napravljeno” i “fantastično”.

Jeste li u vašoj prvoj  ili četrnaestoj godini u kojoj radite kao predavač, kada se dogode nezgodni sati, suština je u tome da pravilno postavite osnove.

 Tom Rogers

Svoj prvi cilj u lekciji činim kristalno jasnim i, u očima učenika, ostvarivim. Modelirat ću zadatak, raščlanjujući ga na ono što vanjski promatrač može vidjeti kao jasne korake.

Upute ću ponoviti nekoliko puta na različite načine, koristeći neverbalne znakove koji usmjeravaju na akciju, potvrđujući im da razumiju i da su zadovoljni što mogu započeti. Želim biti siguran da taj zadatak apsolutno ne pruža  nikakvu mogućnost isključivanja ili odbijanja bilo kojeg učenika.

Definiranje zadataka je u ovoj točki uvijek sjajno, bez obzira radi li se o, primjerice, rovu iz Prvog svjetskog rata ili opremi rimskog vojnika. Postoji  u tome i jedan vizualni element, koji je jednostavan i dostižan. To vam omogućuje da pojačate očekivanja dok ih oni završavaju, usmjeravajući njihovo “spelovanje” ključnih riječi i njihov rukopis, ako je moguće, šetajući po sobi  i hvaleći ih te dajući upute dok tako hodate.

Uz sve njih mirne i usredotočene, važno je zadržati taj momentum navodeći preostalo vrijeme za završavanje zadatka – nekoliko minuta, raščlanjujući ih na sekunde.

Upravo je to taj trenutak u kojem ću, u toplom i poslovnom tonu, braniti svoje granice ako budem trebao.

Posljednja stvar koju želim je konflikt, ali i poremećaj na nekoj “niskoj” razini je veliko brdo na kojem se može “poginuti”. Izazov na najnižoj razini, na nekonfliktnom i smirenom načinu, govori svakom učeniku u razredu da mislite na posao.

Ponekad, ništa od ovoga neće uspjeti, provalit će nasilna i destruktivna aktivnost (“pakao će se osloboditi”) i, prije nego što to shvatite, imat ćete puno učenika koji viču, razgovaraju jedni s drugima preko sobe, neki s glavama na stolu.

Na ovoj točci,  zatražite podršku. Zamolite šefa cijele te godine ili šefa odjela da dođe i razgovara s razredom: to nije znak slabosti. Ovo sam bez oklijevanja učinio baš prošli tjedan sa svojim razredom 9. godine premda sam u 14. godini svoje karijere.

Skloniji sam visokim očekivanjima i borbi za razred, nego inklinirati prenisko  i trošiti svoje vrijeme moleći ih da pokažu poštovanje.

Uvijek sam sebe podsjetim da to nije osobno. Ako učenik ometa devet puta od deset, to će biti  čista frustracija jer im nisam dopustio da rade što žele. Tijekom ovih trenutaka, podsjećam se na svoju dosadašnju karijeru i sve studente kojima sam predavao.

Da sam razgovarao sam sa sobom – sa svojim statusom NQT-a (nap. prev. New Qualified Teacher – novokvalificirani učitelj), rekao bih: “Sjećaš se onog PGCE-a (nap. prev. : Postgraduate Certificate in Education – godina ili dvije akademskih kvalifikacija koja se postiže za vrijeme obuke za učitelja) koji si prošao?” Prisjetio bih se svih sati i prošlih pobjeda. Lako je zaboraviti sve to u ovakva vremena.

…………………………………

♦♦   Prevela i pripremila: Anita Perković Škalic ♦   Napisao: Tom Rogers, učitelj povijesti koji vodi svoj blog  rogershistory.com  ♦  Njegov tweet je  @RogersHistory  ♦   Izvornik: tes.com  ♦  Photo by Jessica Lewis on Unsplash ♦♦

…………………………………

Oznake: