Iako se o tome malo razmišlja i govori, poseban probelm sa srednjoškolskim obrazovanjem imaju djeca s Downovim sindromom.  Danas 23-godišnjak, pomoćni kuhar, Jan Tomislav VRBIĆ je u središte zanimanja javnosti dospio kao osnovac jer je njegova učiteljica Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ iz OŠ Trnjanska napisala knjigu o njemu.

■  Jan je bio jedna  od prvih osoba s Down sindromom koji je vrtić i osnovnu školu proveo u mainstream odgojno obrazovnim ustanovama. Naša odluka temeljila se na našem uvjerenju i iskustvima drugih kao i literaturi o integraciji i inkluziji koji govore o tome kako uključivanje u redovite vrtiće , škole… naposljetku i radnu okolinu,  donosi koristi kako osobi s poteškoćama u razvoju ali  i onima koji ga okružuju.

Nakon što smo se kao roditelji prilagodili činjenici da naše dijete ima poteškoća u razvoju počeli smo razmišljati o tome da nam je cilj učiniti ga uključenim u našu užu obitelj, ali i u naše susjedstvo, u krug naših prijatelja … a s vremenom uključiti ga i u neki oblik radnog okruženja… učiniti ga osobom koja ne ovisi o zajednici već osobom maksimalno moguće razine samostalnosti.  – počinje priču Janova mama Irena TOMIĆ.

Provesti u djelo tu njihovu odluku nije bilo lako.

■ Stalno smo preispitivali tu odluku, a najvažnije nam je bilo  svakodnevno osluškivati kako Jan reagira na sve  – je li sretan, osjeća li se uspješno, je li mu teško, ali tako i zbog toga što smo tada bili svojevrsni pioniri i ledolomci takvog pristupa. Tada sustavno puno stvari nije bilo definirano, stručnjaci su često davali oprečna mišljenja,  zakoni i pravilnici složeni i često nerazumljivi i ‘okoštali’.

Ono što nam je dalo snage bilo je upravo to da je Jan bio zadovoljan, da je napredovao i da smo imali sreće naći ljude – odgojitelje, učitelje, ravnatelje, koji su nam pružili maksimalnu pomoć u tada novoj situaciji i za nas i za njih – kaže Irena Tomić, naglašavajući da bez pomoći ljudi koji su bili spremni ući s njima u tu ‘avanturu’ ne bi uspjeli.

Pomoć ljudi

Razmišljanje o Janovom upisu u srednju školu počelo je u Janovom 7. razredu. Prikupljali su iskustva roditelja starije djece s Down sindromom, proučavali zakone i pravilnike,  konzultirali se sa stručnjacima Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u čemu im je posebno i ponajviše pomogla prof. Zrinka Stanjčić.

■ Cilj nam je bio da Jan kroz srednjoškolsko obrazovanje stekne znanja i vještine za stvarno obavljanje nekog posla, a da to bude usklađeno s njegovim sposobnostima. Svaki roditelj u vrijeme upisa svog teensa u srednju školu prolazi istu priču. Znam jer imam još dvoje djece. Usklađivanja djetetovih želja, a mnogi u toj dobi i nemaju već definiranih želja i percepcije što bi u životu željeli raditi, kao i realnih mogućnosti i djeteta i školskog sustava. Kod Jana je svakodnevno bila izmjena želja: od DJ-a , glumca u sapunicama, šefa u nekom uredu,  glazbenog urednika, pjesnik i pisca…    

Realnost je bila posve drugačija – prisjeća se Janova mama Irena Tomić.

Dodaje da su se u to vrijeme nudila zanimanja pomoćnih obućara ili pomoćnog knjigoveže za koje već tada nije bilo perspektive za zapošljavanje.   

Od svega ponuđenog, zanimanje pomoćnog kuhara bilo je nešto za što su procijenii da bi Jan svojim sposobnostima mogao savladati, što bi ojačalo i njegovu samostalnost u svakodnevnom životu – voli fino jesti pa si onda to može i pripremiti. Uz to i mogućnost eventualnog  zapošljavanja nije se činila nemogućom.

■  U tadašnjem postupku pripreme za odabir zanimanja za djecu s poteškoćama u razvoju bilo je nužno i obavezno  proći i postupak profesionalne orijentacije koji se provodi unutar Zavoda za zapošljavanje  (Službe za profesionalno usmjeravanje Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje).

Naše i Janovo iskustvo s time bilo je … frustrirajuće. Testiranje se provodilo u dvorani u kojoj su istovremeno bila i djeca bez ‘posebnih’ poteškoća.

Na dijaprojektoru su se u brzom slijedu nizala pitanja koja Jan ni u kom slučaju nije mogao popratiti, a kamoli na njih odgovoriti. Naravno da je rezultat takvog neprilagođenog ‘testiranja’ bio negativan. Na usmenom razgovoru psihologica nas je usmjerila na pomoćna zanimanja. To je bila administrativna odluka koju tada ni na koji način nismo mogli ‘lomiti’ – kaže Irena.

Bez puno izbora

Jasno je da Jan nije imao puno izbora i upisao je Centar Slava Raškaj koja je tada nudila dva programa za kuhara : 4-godišnji i 3-godišnji. Janova obitelj odlučila se  za četverogodišnji program kuhar/slastičar.

■ Uz posredništvo Hrvatske zajednice za DS (Down sindrom) ostvarili smo i kontakte s tadašnjom ravnateljicom i stručnim službama centra te su naši dečki i upisani. Tadašnja ravnateljica Centra omogućila nam je da mi roditelji i Janova pomoćnica u nastavi u 8. razredu OŠ prezentiramo kako je Jan učio do sada u redovnom obrazovnom sustavu pri čemu su nas uvjeravali kako će se u daljoj nastavi, ovaj puta u Centru za obrazovanje, nastaviti istim pristupom za koji su, uostalom, stručnjaci. Ipak se radi o ‘specijalnoj’ školi. I bit će lakše za Jana i za nas roditelje…  

Krenuli smo i vrlo brzo uvidjeli kako Centar za obrazovanje Slava Raškaj, zapravo nije bio spreman za prihvat osoba s kognitivnim poteškoćama.

Na nastavi su se nizali slajdovi s puno teksta (što je i razumljivo jer se Centar ranije bavio obrazovanjem osoba s poteškoćama sluha ).

‘Prilagođeni materijali’ svodili su se na isprintan obimni tekst priklaman na bilježnicu  koje je Jan trebao na nastavi prepisati, a kako nije stizao, kod kuće smo maksimum vremena provodili u beskonačnom prepisivanju sadržaja koje Jan na taj način nije imao vremena razumjeti.

Ponovo sam počela raditi prilagođene materijale za učenje i razumijevanje sadržaja iz npr. kuharstva – sjeća se Janova mama i dodaje da je Jan je bio sve nezadovoljniji što je često sakrivao, ali su oni kao roditelji to zamijetili i vrlo brzo prebacili ga u trogodišnji program.

■ Teško mi je uopće prisjećati se tog razdoblja … ponovnog sraza obitelji i sustava koji svakoj obitelji predstavlja stres. Svi u obitelji bili smo nesretni, tmurni … Samo je Jan govorio da je u školi super.

No, snalaziš se kako znaš i umije. Radi Jana odustajanje ne dolazi u obzir. Udahni, zbroji se, posloži prioritete i iznađi načina kako… Organiziraj se … Zapravo, svakodnevica svakog od nas – veli Irena Tomić .

Praksa u bivšoj školi

Srećom, Jan je praksu odrađivao u školskoj kuhinji svoje bivše OŠ Trnjanska .

■ Poznato i toplo okruženje i sjajna  ‘šefica Dubravka’ (Dubravka Meašić) koja je svojoj važnoj mentorskoj ulozi pristupila sa stavom ‘oni sve mogu’ pridonijelo je tome da je Jan u radnom okruženju gradio svoje sposobnosti za buduće zapošljavanje u struci.

S punom odgovornošću ističem to da je Janova šefica na praksi dovela do toga da je Jan u kraćim situacijama, kada zaposleni pomoćni kuhar nije mogao na posao, obavio taj posao na zadovoljavajući način. Sva su djeca dobila svoje obroke na vrijeme i u skladu sa standardima.  

Jan je na praksi naučio važnost dolaska na posao u točno određeno vrijeme, znao je važnost higijene i čiste radne odjeće, odgovornosti za obroke koji trebaju na vrijeme biti posluženi djeci. Prisjećam se poziva gđe.Dubravke, pri kraju prakse, u kojem mi je samo rekla: „ Imamo pomoćnog kuhara !“

Jan je naposljetku stekao kvalifikaciju pomoćnog kuhara.

Imamo’papir’!  Ali imamo i stečene vještine – zadovoljno će, Irena.

Priznaje da je ponekad ta njegova kvalifikacija košta i njegovih kritika kad kuha za obitelj.

Zašto nisi odmah pobrisala mokri pod u kuhinji ???

Mogao bi netko pokliznuti se i pasti !!!

Kuhača se ne smije kuhati u juhi, ne kuhaš juhu od drvene kuhače valjda ?? 

Radne površine u kuhinji se odmah čiste, a ne kasnije !

Čini mi se da nisi dobro oprala mrkvu!!??  – nabraja Irena primjedbe koje čuje od svog sina.

Obrazovanje za pomoćnog  kuhara povećalo je i Janove vještine i sposobnosti za njegove svakodnevne potrebe. Danas je samostalan u pripremi vlastitih malih obroka. Ponekad napravi obroke za brata i sestru koje zove klincima jer su oboje mlađi od njega.

Kad Jan pospremi i očisti obiteljsku kuhinju to je prema standardima HASAP-a i prošlo bi svaku sanitarnu inspekciju – napominje Janova mama.

Jan još uvijek nije pronašao posao, a u međuvremenu je preživo teško srčano oboljenje.

Jan je zahvaljujući svemu uloženom u njegovo redovno obrazovanje sposoban brinuti i o svojim lijekovima koje samostalno uzima i o svojoj prehrani.

Unatrag  godinu-i-pol dijagnosticirano mu je i nepodnošenje glutena te sam uvijek provjeri koje namirnice smije, a koje ne smije koristiti. Zbog tih novonastalih zdravstveno uvjetovanih okolnosti, malo su usporili naše aktivnosti oko njegovog zapošljavanja.

No, ne odustajemo …

Zahvaljujući iskustvu da će nam pomoći ljudi sa željom i voljom unatoč nesavršenosti sustava, sigurni smo da će i Jan naći neko radno mjesto na kojem će pridonijeti i društvu i ostvariti sebe kao punopravnog dijela zajednice – zaključuje Irena Tomić, Janova mama.

Jan bi volio raditi i zaraditi plaću

Jan, danas dvadesettrogodišnjak kaže da mu je školu pomogla izabrati mama, ali da je i prije obrazovanja za pomoćnog kuhara znao pripremati sendviče, pospremiti stol, očistiti kuhinju i staviti posuđe u perilicu. Bio je prisjeća se, u malom razredu.

■ Nije mi bilo teško, posebno ne na praksi, tamo mi je sve dobro išlo. Učili smo sve kako treba raditi u kuhinji i paziti da se ne ozlijediš. Želim raditi i zaraditi plaću, ne bih volio  raditi u kuhinji nego nešto gdje ću pomagati drugima savjetima – zaključuje Jan.

…………………………………………………………….

Napisala: Irena KUSTURA

…………………………………………………………….

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija