Godinama svjedočimo velikom pritisku učenika na gimnazije, a to i ne čudi budući da je u gimnazijskim klupama tek trećina mjesta predviđena za učenike koji se upisuju u srednje škole, što je – upozorava prof. dr.sc. Josip Burušić, znanstvenik koji se godinama bavi proučavanjem obrazovanja i posebni savjetnik ministra znanosti i obrazovanja – manje nego u ostalim europskim zemljama. On smatra da se pritisak na gimnazije ipak malo smanjuje, a da raste trend izbora strukovnih škola.
■ Mislim da se taj neki opći trend loše reputacije i mišljenja o strukovnim školama sada mijenja. Zadnjih godinu-dvije pokazuje se obrat u trendu. Učenici sve više uočavaju važnost strukovnih zanimanja… Tome je sigurno doprinijela i velika količina novca uložena u reformu strukovnih programa, uvedeni su dani karijera strukovnih škola, strukovna natjecanja…
Što je bio osnovni problem naših strukovnih škola i što je od tih problema riješeno, a što još treba porješavati? Činjenica je da su godinama i roditelji i učenici omalovažavali strukovne škole. I bilo je – netko ide u strukovnu školu, znači da ništa drugo nije mogao…
■ Budimo iskreni i priznajmo: na široj društvenoj razini ne spadamo u društvo koje cijeni rad pa onda posljedično tome i radnici koji previše rade nisu baš osobe koje su glorificirane. Rad i sve povezano s radom spada u tu kategoriju.
Djeca više obrazovanih po pravilu idu u gimnazijske programe, a djeca niže obrazovanih u stukovne programe.
Mi tako imamo jedan strukturalni problem u obrazovnom sustavu, jer se mladi diferenciraju po socio-ekonomskom statusu obitelji i obrazovnom statusu roditelja.
Koliki je bio problem u samim strukovnim školama? U njihovoj organizaciji, praksi, u (ne)primjeni novih modernih tehnologija i slično?
■ Treća stvar koja je bitna same su strukovne škole. Dugo se kod nas razvijala predodžba o tome kako su strukovne škole neke institucije koje su na granici obrazovnih ustanova, na granici ustanova u kojima su dopušteni svakakvi oblici ponašanja, u kojima vlada poprilična razina slobode, nereda pa pomalo i kaosa. Sve to tradicionalne su predrasude koje su današnje strukovne škole svojim radom značajno nadvladale.
Danas imamo iznimno kvalitetne strukovne škole koje bolje funkcioniraju nego gimnazije. Nesporno, reputacija strukovnih škola je u porastu.
Tko je zaslužan za profiliranje strukovnih škola? Ravnatelji ili obrazovna politika?
■ Za profilaciju i veću prepoznatljivost strukovnih škola svakako su zaslužni i vrlo jaki pojedinci – ravnatelji. Ima ih u svim djelovima Hrvatske i osobno ih poznajem. Sada bi bilo nepravedno navoditi pojedince, i izdvajati neke posebno, ali mislim da je njihova snažna želja da naprave promjene u strukovnom obrazovanju prije svega posljedica strateške opredijeljenosti države za kvalitetnijim strukovnim obrazovanjem.
Moramo znati da su zadnjih desetak godina u strukovne škole i sustav obrazovanja uložene milijarde kuna. Ta je ogromna količina novca stvorila pretpostavke da strukovne škole budu bolje. Tu moramo postaviti pitanje da li smo mi za tu ogormnu količinu novca koja je investirana dobili ono što smo u osnovi željeli i što smo mogli dobiti ….
Ulaskom Hrvatske u EU otvorili su nam se pristupi novim programima i fondovima i ogromnoj mogućnosti investiranja u strukovno obrazovanje. Usuđujem se reći da je u strukovno obrazovanje uloženo čak i na štetu u odnosu na ostale segmente obrazovanja – prije svega na gimnazijske programe.
Kako motivirati učenike da upisuju malo atraktivna zanimanja koja su društvu potrebna?
■ To je pitanje s kojim se ne suočavamo samo mi u Hrvatskoj, s tim se suočavaju i drugi obrazovni sustavi u EU… Sustav može učiniti dosta, ali ne može i sve.
Odabir zanimanja je individualna odluka svakog djeteta u koju su uključeni u pravilu i njegovi roditelji, a koji se formira pod utjecajem različito dostupnih informacija. Sustav može poraditi na tome da pojača količinu dostupnih informacija, da unaprijedi službe profesionalne orijentacije, savjetovanja djece, profesionalnog usmjeravanja…
Djeca imaju neke predodžbe što radi primjerice dimnjačar ili što radi polagač kamena, ali to je sve na razini nekih općih vjerovanja, nekih slika. Problem strukovnog obrazovanja leži i u podijeljenosti strukturalnih aktivnosti vezanih uz strukovno obrazovanje između Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva rada i socijalne skrbi. Tu nema dovoljno harmoniziranosti… Ima ogormna količina novca koja se troši, ali ne na usklađivanje aktivnosti. I naravno, treća važna karika je Agencija za strukovno obrazovanje.
Posve je jasno da se strukovno obrazovanje u značajnom dijelu mora vezati uz gospodarstvo. Jasno je da se obrazovanje učenika mora odvijati unutar tog gospodarstva, jer ono već ima suvremene strojeve, algoritamski način mišljenja, procesni rad, upravljanje kvalitetom i sve bitne kompetencije vezane uz strukovno obrazovanje
Koliko naše naše strukovne škole obrazuju učenike za tržište rada, koliko su ta djeca osposobljena za samostalni rad kad iziđu iz škole?
■ U tijeku su aktivnosti kojima se revidiraju kurikulumi strukovnih školskih programa. Osobno sam i sudjelovao u reviziji metodologije za izradu standarda zanimanja. Taj je proces bio potpuno zamro nakon što su potrošene velike količine novca, a nije napravljen veliki pomak. Sa svojim kolegama sudjelovao sam u izradi nove metodologije za postavljanje standarda, metodologije za vrednovanje standarda i definiranje pojedinih zanimanja.
Taj proces je sada značajno uznapredovao i on je osnova za izradu novih programa. Nakon što je precizirano što radi jedan slastičar, ključni poslovi, stručne vještine i znanja koje mora imati, bilo je moguće napraviti nove programe.
Kako na tržištu rada ima puno zanimanja koja se međusobno preklapaju, slijedeći je korak bio sve to izbalansirati, uskladiti …
Primjerice kuhar, slastičar, gastronomski specijalist ili kuhari pojedinih vrsta kuhinja u osnovi je jedno zanimanje. To su u Sloveniji riješili tako da su uveli zanimanje gastronomski tehničar koji pokriva sve i omogućuje specijalizaciju.
Na žalost, mi to još uvijek nemamo. Nemamo niti jasnu nacionalnu politiku što točno želimo… Da li želimo imati jako puno pojedinačnih zanimanja, što bi bilo iznimno skupo, jer bi za svako to zanimanje trebalo osmisliti školski progam, osigurati kadrove koji će izvoditi takve programe obazovanja. Nedvojbeno je – strukovno obrazovanje je uznapredovalo. Jasno nam je i to da strukovno obrazovanje naprosto mora biti povezano s tržištem rada, ali onda se otvara pitanje tko je taj u RH koji zna što su nacionalni razvojni ciljevi Hrvatske.
Treba definirati želimo li biti zemlja konobara ili inženjera ili neke druge vrste stručnjaka. Mislim da za sada jasan odgovor ne postoji.
Gdje je naše strukovno obrazovanje u odnosu na strukovna obrazovanja europskih, recimo najrazvijenijih zemalja? S kim bi se mogli, eventualno, uspoređivati? Jesmo li bolji ili lošiji od drugih?
■ Rekao bih da nismo bolji i ne trebamo previše uljepšavati stvarnost. Možda smo bolji u količini trošenja novca, ali da li smo po ukupnoj kvaliteti bolji? Sigurno nismo!
Kod nas sada postoje centri izvrsnosti, sveprisutni pojam koji je toliko devalvirao i izgubio stvarno značenje jer su se ti centri izvrsnosti počeli otvarati iza svakog „ugla“… Uzmimo primjer španjolske Baskije, jedne od najrazvijenijih regija u Europi kad govorimo o strukovnom obrazovanju … Tamo to nije 21. nego 22. stoljeće. Zašto?
Oni imaju iznimno kvalitetne kadrove: učitelje i nastavnike koji rade s djecom. Za njih je strukovno obrazovanje i stručnjaci koje imaju iznimna društvena vrijednost… Baskija je regija koja je čak europski lider u strukovnom obrazovanju.
Isto tako, postoje drugi primjeri u koje bismo se mogli ugledati, kao snažne njemačke ili nizozemske regije. Zašto su oni dobri i što od njih možemo naučiti?
Vrlo jednostavno – oni cijene strukovno obrazovanje i sve što se radi u strukovnom obrazovanju je iznimno bitno, imaju stvarno kvalitetne stručnjake, njima je uspjelo stvoriti obrazovne programe koji su moderni, dinamični, upravo onakvi kakvi im danas-i-sutra trebaju i daju rezultate…
Kod njih se odmah odgovara na sve suvremene trendove: recimo o promjenama u STEM-u, promjenama u tehnologiji, inovacijama, uporabi digitalnih vještina, umjetne inteligencije, rada s velikim skupovima baza podataka itd.
To su prava teme kojima se bave moderne strukovne škole.
Pojedine zemlje imaju razvijene strukovne programe. Trebamo li ih mi „prepisivati“ ili raditi vlastite? Mislim da su oko toga stavovi podijeljeni.
■ Jesu! Mi još uvijek imamo dvojbu: da li strukovno obrazovanje potpuno trebamo organizirati i provoditi unutar škole ili se ono treba i organizirati i provoditi tako da su škole partneri s tvrtkama, gospodarstvom i sa zajednicom gdje će ti obrazovani mladi ljudi raditi.
Pojednostavljeno: mi još nismo rasčistili trebamo li koristiti investicije i sve resurse koje je gospodarstvo uložilo u novu tehnologiju, novu opremu, nove proizvodne procese ili trebamo sve to simulirati u školi pa opet trošiti novac za opremanje škola svim tim – što postoji u tvrtkama nadomak tih škola.
Što bi trebalo?
■ Čak i kad bi na stranu ostavili sva istraživanja i znanstvene spoznaje, mislim da nam zdrav razum kaže što trebamo.
Posve je jasno da se strukovno obrazovanje u značajnom dijelu mora vezati uz gospodarstvo. Jasno je da se obrazovanje učenika mora odvijati unutar tog gospodarstva, jer ono već ima suvremene strojeve, algoritamski način mišljenja, procesni rad, upravljanje kvalitetom i sve bitne kompetencije vezane uz strukovno obrazovanje… U školi je moguće osposobljavati srednjoškolce samo za opće odgojno obrazovne programe. Specijalistička znanja nemoguće je reproducirati u školi.
Bojim se da smo mi, ogromnu količinu novca koju smo dobili pristupanjem Europskoj uniji, sasvim nepotrebno trošili [i još trošimo] u gradnju pompozno nazvanih „Strukovni centri izvrsnosti“ ili „Regionalni centri strukovne izvrsnosti“ ali nisam siguran koliko imamo jasnu viziju kad završi ta romansa s europskim novcem što ćemo učiniti dalje… Tko će to sve plaćati i održavati…
Godinama proučavate hrvatsko obrazovanje kao znanstvenik što možete reći u kakvom je stanju nakon svih pokušaja reformi. Jesu li te otpočete, poluzavršene, nezavršene reforme ostavile nekakav trag? Imamo li mi danas generalno, ne kad je riječ samo o strukovnim školama, bolje obrazovanje nego prije recimo osam ili deset godina? I ako imamo bolje gdje se to vidi?
■ Nisam u dilemi, jer mi je jasno da danas imamo puno bolje obrazovanje i znatno bolji obrazovni sustav nego li prije pet, šest, deset ili petnaest godina.
Svaka od brojnih promjena koje su učinjene vodila je poboljšanju nekog aspekta funkcioniranja obrazovnog sustava.
O nekima smo i ja i javnost, bili više kritični, o nekima manje, ali u konačnici sve te promjene vodile su poboljšanju. Ono što još uvijek nemamo je jedan skladni i zaokruženi sustav. Najveći izazov sadašnjeg hrvatskog obrazovanja je nesklad koji postoji na svim razinama.
Tu mislim da imamo učinjene promjene unutar sadržaja, unutar softwera, ali se one nalazi u starom okviru. Da bi taj novi kurikularni okvir imao smisla nužno je stvoriti novi format škole. Slikovitije rečeno, mi smo, primjerice na tragu strukovnih kategorija, u karoseriju malog i starog fiće nastojali ugurati novi mercedesov motor.
Zar nije sve jasno. U takvoj malenoj karoseriji ne može funkcionirati ni novi motor. Mi u Hrvatskoj moramo napraviti novu karoseriju!
…………………………………………………………….
Napisala: Irena KUSTURA
…………………………………………………………….
Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija