Dobivanje ocjena koje istinski odražavaju učenje studenata/učenika jedan je od trajnih problema u nastavi, a ovi pomaci u razmišljanju kako ocjenjivati i priopćavati ocjene mogu biti od pomoći
ISPOVIJED: U mojoj je karijeri postojala točka u kojoj sam mrzio ocjenjivati. Strahovao sam kako će učenici reagirati kad bih rekao da ćemo imati test. Mrzio sam davati ocjene učenicima zbog utjecaja tih ocjena na motivaciju učenika. I što je najvažnije, mrzio sam svoj osjećaj da (pr)ocjena zapravo nije bitna.
Pokušao sam to popraviti – promijenio sam “težinu” moje kategorije ocjena, način priopćavanja ocjena i vrstu ocjenjivanja koje sam davao, no ipak niti jedna od tih promjena nije uistinu napravila razliku ispod površine.
Ono što sam spoznao jest da sam radio površne i besplodne pokušaje kako bih ocjenjivanje učinio privlačnijim (nap. prev. u orginalu.: “I was putting lipstick on a pig”), ali samu funkciju ocjenjivanja u svojem razredu nisam mijenjao.
Polako ali sigurno počeo sam identificirati neke krucijalne pomake u načinu razmišljanja koje sam morao napraviti ukoliko sam stvarno želio da ocjene budu smislene.
OCJENE KAO DOKAZ USVAJANJA ZNANJA
OCJENA NIJE BITNA; usvojeno znanje i vještine koje ona otkriva jesu bitni. Bilo mi je teško uhvatiti se s tim u koštac. Ključno je imati na umu da je pojedinačna ocjena samo dio većeg “ekosustava informacija” koji se može iskoristiti kako bi se odredio napredak učenika. Ovo mi je pomoglo da proširim svoje razumijevanje (pr)ocjene.
Razgovor s učenikom?
To je dokaz!
Slušanje nekog grupnog rada?
Dokaz!
KAKO SAM NAPRAVIO POMAK? Promjena se svela na postavljanje dva pitanja: Što želim da moji učenici nauče? I, koji su to načini na koji mi oni mogu pokazati da su to naučili?
Pristup ocjenjivanju koji koristi razne tehnike daje puno cjelovitiju sliku o usvajanju znanja učenika nego što bi se dobila iz izolirane slike.
VIŠESTRUKI POKUŠAJI, A NE PREPRAVLJANJE ZADATAKA
Kad učenici imaju višekratne pokušaje da bi dokazali usvojeno znanje, možemo započeti propitivanje prakse učenika u ponavljanju zadataka.
Apsolutno je da postoje trenuci kada učenici moraju shvatiti vrijednost stvaranja visokokvalitetnog proizvoda kroz ispravljanje, ali raditi nešto ponovno zbog bodova jednostavno je bolno.
Umjesto da natjeramo učenika da nešto ponovno uradi, što ako ga pitamo: “Na koji još način mi možete pokazati da to znate?” To pomiče naglasak sa zadatka i vraća ga na učenike i njihovo znanje.
KAKO SAM NAPRAVIO POMAK? Prepoznavajući da sva množina standarda ne zaslužuje da im se posveti jednako vrijeme i fokus. Ovo je važno jer ne možete ponuditi višestruke pokušaje na milijun standarda. Višestruke pokušaje ograničite na one koji su esencijalni. Razmišljajte duboko, ne široko, tako da možete prikupiti više dijelova dokaza za pojedinačni koncept ili vještinu.
DNEVNIK MOŽE BITI ZAPISNIK KOMUNIKACIJE
Mogu se sjetiti trenutka – hodajući niz hodnik na kraju moje prve godine predavanja kako bih predao moje završne ocjene – kada sam pomislio: “Što ova stvar znači ikome?”
Znao sam tko je dobar u ispitivanju, tko je postigao određeni rezultat, i iskreno, tko mrzi moja predavanja, ali to je bilo otprilike to.
Morao sam pitati: “Što moja knjiga ocjena/dnevnik komunicira i zašto?”
KAKO SAM NAPRAVIO POMAK? Prvi korak je identificirati informacije koje želite komunicirati. Razmislite o tome koje bi informacije bile korisne za sve sudionike, a potom razmislite kako ih vi možete jasno komunicirati. Polazeći od toga, stvorite prostor u svojoj knjizi ocjena/dnevniku za svaki od tih pojedinačnih elemenata. Učinite svoju knjigu ocjena/dnevnik jasnim, smislenim i točnim.
KORIŠTENJE KOMENTARA ZA USMJERAVANJE UČENIKA PREMA DALJEM USVAJANJU ZNANJA
Kad sam počeo predavati, većina povratnih informacija koje su učenici /studenti dobivali bila je jednostavno identifikacija greške, bilo kroz komentar ili ocjenu.
Polako, naučio sam da moj posao nije identificirati pogreške; moj je posao bio identificirati trendove, analizirati ih kako bi utvrdio obrazovne potrebe, a potom usmjeriti učenike u pravom smjeru.
KAKO SAM NAPRAVIO POMAK? Iskreno, ovaj se pomak sveo na pronalaženje novih načina za davanje povratnih informacija. Kratki, pisani komentar često nije postigao ono što sam trebao u smislu pomaganja učeniku da se usredotoči na učenje – često su ih moji komentari usmjeravali na pogreške. Ostavljajući video povratne informacije, koristeći proširenje tekstova, koristeći konferencije “jedan na jedan” i koristeći se portfeljem povratnih informacija, bio sam u mogućnosti osigurati “feedback” koji je bio više od pukog zbroja pogrešaka.
Znam da se ovi pomaci čine malim, ali bez njih će naša ocjenjivačka praksa i dalje ostati ukorijenjena u metodama koje nisu u skladu s načinom na koji djeca najbolje uče. Predugo je ocjenjivanje i procjenjivanje predstavljalo prijetnju učenicima dok su prolazili kroz školski sustav, stvarajući im stres kao obrambenu reakciju na opasnost (u orginalu: “fight, flight, or freeze response”) jer se postupak ocjenjivanja nije doživljavao kao siguran, pozitivan ili koristan za njih.
Problem je bio u tome što su ocjene bile izvan njihove kontrole, što je to bio proces čijim se dijelom nisu osjećali. I dalje dajem ocjene, ali s promjenama koje sam napravio, učenici/studenti znaju da su dio tog procesa – oni imaju mogućnost utjecaja i vlasništvo nad rezultatima.
Ovi pomaci u razmišljanju nisu sve, ali vam mogu reći da su promijenili atmosferu u mojoj učionici. Moja djeca više ne bježe od ocjenjivanja – nisu od njega uplašena.
Oni to razumiju i razumiju da to ima vrijednost za njih, a ne samo za mene.
To je bitno.
………………………………
♦♦ Prevela i pripremila: Anita Skalic ♦ Napisao: Tyler Rablin ♦ Izvornik: edutopia.org ♦♦