Ušli smo u razdoblje kad učenici trče za ocjenom, htjeli bi ispravljati one kojima nisu zadovoljni kako bi na kraju polugodišta imali što bolji uspjeh. Važno im je to zbog zaključivanja ocjena na kraju godine. Opet je pritisak, sve je opet po starom, a posebno teško će, kao i uvijek biti na kraju školske godine – priča nam nastavnica jedne zagrebačke osnovne škole, kojoj već godinama, kako kaže druga polovina prosinca bude otežana zbog namjera njezinih učenika i njihovih roditelja da prvo polugodište završe sa što boljim ocjenama.

A koliko je pogubna trka za  peticama i pritisak roditelja na djecu i nastavnike da u imeniku budu samo odlične ocjene najbolje je prije neki dan na proslavi godišnjice svog fakulteta upozorio dekan FER-a Gordan Gledec.

Promatramo li samo osnovnoškolsko obrazovanje, ne možemo zamisliti lošiji početak lanca sustava vrijednosti na kojima počiva ekonomija utemeljena na znanju, inovacijama i poduzetništvu. Hrvatska bi po broju učenika koji su osmi razred osnovne škole završili s ocjenom 5.0 trebala biti daleko ispred Singapura po broju genijalaca.

Samo u Zagrebu više od jedne petine osnovnoškolaca su super-odlikaši, odnosno gotovo 1.600 učenika završilo je osmi razred osnovne škole sa super peticom. Ti su brojevi javno dostupni, lako ih je provjeriti u školskom e-rudniku – ustvrdio je dekan FER-a.

– Poruka koju tako šaljemo učenicima loša je na više razina. Kažnjava se svaki neuspjeh. Samo jedna četvorka može im onemogućiti upis u željenu srednju školu. Učenicima se šalje poruka da moraju biti najbolji u svemu, što ih zapravo neće učiniti dobrima ni u čemu i onemogućiti će im prepoznavanje onoga u čemu su dobri i za što su nadareni. Kako je moguće da Hrvatska kao rasadnik super-odlikaša postiže ispodprosječne rezultate na PISA testovima. To pokazuje gdje nam je obrazovni sustav i da ga nužno treba mijenjati.

Da bismo mi na fakultetu vidjeli promjene, treba proći 12 godina, to su tri izborna ciklusa, za vrijeme kojih će barem jednom doći do promjene vlasti, zaustavljanja reformi i pokretanja nove s jednakim, nikakvim šansama za uspjeh. Još će mnoge generacije biti žrtve ovakvog sustava sve dok netko ne shvati da je obrazovanje kao i obrana nacionalni interes oko kojeg treba postići konsenzus.

Za lošu situaciju u školama nimalo nisu krivi učitelji, koji su osim potpune degradacije ugleda svog poziva, često izloženi pritiscima da djeci daju ocjene koje nemaju uporište u stvarnom znanju. To je pogubno jer od početka urušava sustav vrijednosti za preostali tijek obrazovanja te profesionalni put mladih ljudi – upozorio je tada Gledec, a slično nam govori i psihologinja prof. dr. Mirjana Nazor.

– Ocjene ne bi smjele biti najvažnije, iako se većina roditelja s tim ne slaže. Ipak, želim naglasiti da su u životu važni prijatelji, bavljenje nečim što djeca vole i u čemu uživaju bilo da je to glazba, sport, čitanje ili neki drugi hobi. To je ono s čim djeca trebaju odrastati i što ih izgrađuje kao osobe.

Ako će se neka osobnost temeljiti samo na znanju, bez obzira koliko to znanje bilo vrijedno, ne možemo govoriti o cjelovitoj osobi. Dakle, znanje unatoč svoj njegovoj vrijednosti nije nešto što čovjeka čini cjelovitom osobom – naglašava prof. Nazor. Dodaje da bi roditelji već od najranije dobi trebali detekritati interese djeteta kako mu ne bi nametali svoje. Često se dogodi da roditelji nešto forsiraju, pa se čude kad dijete to izbjegava ili ne uživa u tome.

– Za ocjenama ne treba trčati, iako je problematičan školski sustqv koji prijelaz iz osnovne škole u srednje škole temelji samo na ocjenama, odnosno općem uspjehu. To nije dobar način selekcije učenika i po mom mišljenju, a to se već i predlagalo, ali na žalost nije usvojeno, opći uspjeh bi trebalo izbaciti kao kriterij za upis u srednje škole.

U obzir bi trebalo uzeti samo ocjene iz predmeta važnih za nastavak obrazovanja te eventualno uvesti vanjsko vrednovanje, odnosno testiranje učenika. Također bi po mom mišljenju trebalo uključiti i službu profesionalne orijentacije koja bi trebala učenike informirati što im se sve nudi, odnosno koje škole mogu upisati.

Učenici možda i ne znaju da neke od njih postoje iako bi im potencijalno mogle biti zanimljive – kaže prof. Nazor.  Naglašava da svi zajedno moramo imati na umu da škole ne bi trebale biti samo obrazovne već i odgojne ustanove, i da bi djecu, između ostalog, trebale naučiti da znanje nije jedino što je važno u životu.

– Kod djece moramo razvijati kritičko mišljenje, poticati ih da o svemu što se oo njih događa imaju svoje mišljenje, moramo ih podučavati važnosti dosljednosti, poštenju, altruizmu i toleranciji.

Djecu moramo razvijati kao osobe, a ne samo kao nekog tko je odlično naučio fiziku, matematiku ili kemiju…. Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali mislim da je već od prvog razreda osnovne škole potrebno pokazati djeci da nije najvažnije naučiti čitati i pisati, nego da paralelno s tim je važno suosjećanje, prijateljstvo, spremnost da se pomogne. – zaključuje prof. Nazor.

Dok to ne dopre do roditelja i djece i dok obrazovni sustav ne promijeni kriterije upisa u srednje škole, prosinac će i dalje za sve u obrazovnom sustavu biti jedan jako stresan mjesec.