Dali  bi učitelji trebali izražavati dobrodošlicu učenicima pri dolasku u razred rukovanjem sa svakim pojedinačno? Ili – u ovim našim Covid danima – plesom? (Ako ste na Twitteru, možete provjeriti Ovo pitanje stvara iznenađujuće “visoku temperaturu”.) U ovom slučaju, taj intenzitet osjećaja znači: potražimo istaživanje!

Što “istraživanje” kaže?

Iskreno, ne mogu pronaći mnogo istraživanja na ovu temu. Učitelji gaje intenzivne osjećaje o ovom pitanju, no ta tema nije privukla veliku znanstvenu pozornost.

Izuzetak od ovog pravila je studija dr Clayyton Cooka na temu “Topla dobrodošlica na vratima” iz 2018. godine.

Kao što sam ovu studiju već opisao u 2019., istraživači su učitelje obučavali u procesu načinjenom u dva koraka:

PRVI:

svakog učenika pozitivno pozdravi na vratima: “Dobar dan, Dane, imaš sjajnu kapu!

DRUGI:

ponudite “predkorektivne” podsjetnike: ” Započinjemo s našim karticama pa ih odmah izvadite.”

Istraživali su i obučili pet učitelja (u šestom, sedmom i osmom razredu) tim strategijama.

Njihovu su rezultati – u usporedbi s “aktivnom” kontrolnom skupinom – bili ohrabrujući.

Za kontrolnu grupu vrijeme izvršavanja zadatka je bilo od srednjeg do visokih 50 posto, dok su ometajuća ponašanja oduzimala oko 15 posto vremena.

Što se tiče grupe koja je bila toplo pozdravljena, istraživači su uočili velike promjene.

Vrijeme izvršavanja zadatka je bilo visokih 50 posto, do više od 80 posto vremena.

Ometajuće ponašanje palo je s 15 posto na manje od 5 posto vremena.

Jasan pobjednik?

Zagovornici rukovanja mogu biti u iskušenju da pročitaju ovu studiju i proglase pobjedu. Međutim, postoji niz dobrih razloga da ovom pristupimo mnogo promišljenije.

Pravila nema

PRVO: premda su rukovanja jedna vrsta “pozitivnog pozdravljanja”, ona nisu jedino “pozitivno pozdravljanje”. Istraživači nisu specificirali rukovanje, niti zasigurno nisu zahtijevali složeni ples.

Dakle, ne možemo iskoristiti ovo istraživanje kako bismo inzistirali na bilo kojem od tih postupaka. Pozdravi učitelja bi trebali biti konkretni i pozitivni, ali ne moraju biti stisak ruke ili plesni.

DRUGO: strategija “pozitivnog pozdrava” zahtijeva dodatni korak – “predkorektivno vodstvo”. Jednom kad je rukovanje-pozdravljanje gotovo, učitelj bi trebao pnuditi konkretne smjernice o sljedećem odgovarajućem koraku…

… započnite vježbu na ploči,

… izvadite svoju bilježnicu i zapišite datum,

… zapamtite definicije jučerašnjih ključnih riječi.

Rukovanje se samo po sebi ne podudara s ovom strategijom istraživanja.

Trebamo učiniti više da bismo postigli ove rezultate.

TREĆE: ovo se istraživanje odvijalo u vrlo specifičnom kontekstu. Istraživači su zatražili od ravnatelja da odaberu razrede koji su imali stopu ometanja višu od prosječne.

To znači: ako se vaš razred već dobro ponaša, možda nećete vidjeti veliku promjenu. (Naravno, vaš se razred već dobro ponaša, zapravo vam ne treba velika promjena.)

I još jedna, zapravo, još dvije stvari

Mislim da je studija dr. Cooka korisna, jasna i dobro odrađena. Međutim, koliko ja znam, jedina je takve vrste. Njegovo istraživanje nije bilo ponovljeno (ili, što se te materije tiče, proturječno.)

Prema podacima Scite.ai -a i ConnectedPapers.com-a, ova jedna studija je sve što znamo od istaživanja.

UKRATKO: to malo istraživanje koje imamo je ohrabrujuće. Ali – ono ne zahtijeva razrađenu koreografiju. Ono zahtijeva “predkorektivno vodstvo”. I, kao što je Daniel Wilingham rekao: Jedna studija je samo jedna studija, narode”.

Završna misao:

Sumnjam da “rukovanje na vratima” generira puno kontroverzi budući je ono posrednik za širu bitku među krajnostima.

KRAJNOST 1: “Ako učitelji ulože svu svoju energiju u formiranje odnosa, učenici će neizbježno učiti više!“

KRAJNOST 2: “To su očito grozne besmislice!“

TO ZNAČI: ” rukovanje na vratima” zalaže se za učenje u kojemu su “odnosi na prvom mjestu”. Otuda sva ta strast na Twitteru.

Mislim da ova bitka u velikoj mjeri žrtvuje razumne nijanse u korist strastvenog vjerovanja.

S jedne strane, naravno da učenici (u prosjeku) nauče više kada imaju osjećaj sigurnosti, poštovanja i povezanosti.

Neki učenici (posebice oni koji su iskusili traumu) mogu se boriti da uče i  bez toga.

S druge strane, studenti mogu učiti od učitelja koji im se zapravo ne sviđaju te od učitelja s kojima nemaju pravu povezanost. Nastava na fakultetu u pravilu funkcionira tako. Jednako kao i na vojnim akademijama.

Rukovanja na vratima mogla bi nam pomoći povezati se sa učenicima ako se oni u odnosu na nas osjećaju ugodno i zabavno. Ali: mnogi bi se učitelji osjećali neugodno radeći nešto takvo. Mnoge škole ili kulturni konteksti bi učinili da takvo rukovanje izgleda čudno, glupo ili neugodno.

 Ako takvo rukovanje ojačava odnose, moglo bi biti koristan alat. Ako su vaši odnosi već prilično dobri ili ako biste se osjećali glupo radeći takvo što, ili ako vaše kulturno okruženje poprijeko gleda na takav ritual, možete odnose poboljšati na druge načine.

Kao što je to često slučaj, ne trebamo naporno raditi kao grupa – veličati svoju stranu i osuđivati drugu. Umjesto toga možemo provjeriti dostupna nam istraživanja, vidjeti kako se njihovi zaključci mogu primijeniti na naš kontekst i razumjeti da se najbolje nastavne prakse mogu razlikovati od mjesta do mjesta.

………………………………………..

♦♦ Prevela i prilagodila Anita Perković Škalic ♦ Autor: Andrew Watson ♦ Iz stranih medija: learningandthebrain.com ♦♦

…………………………………..