Retoričko je pitanje u naslovu! I trebamo li se sami organizirati kako bi se moglo školstvo osuvremeniti? Posebice kao odgojna institucija, a ne kako se sada dominantno elaborira, samo kao obrazovna institucija. Razmislite i odlučite odgovoriti prije nastavka čitanja ovog teksta.
Međusobna druženja učenika i/ili nastavnika (u jednoj školi kao i među školama) je srž školstva. Ne mislim ovdje na samu nastavu nego na sve druge aspekte.
Druženje u najrazičitijim oblicima bitna je komponenta odgoja i kao takva bi trebala biti u žarištu školskih aktivnosti i slijedom toga i svake reforme.
Pogledajmo je li to danas u službenom žarištu službenog školstva (ministarstva i dokumenata koji se produciraju kao reformski). Zanemarimo u ovom prikazu pandemiju kovida koja je školstvo i druženja dovela do apsurda. Podsjeća na vic o tome kako Bračani virtualno hrane kokoši: bace šaku kukuruza na tlo i pokriju je staklom, a kokoši cijeli dan kljucaju i hrane se tim ispraznim kljucanjem.
A] Koji su nam oblici druženja na raspolaganju?
Nabrojit ću neke oblike. Slobodno nastavite niz jer ovo nisu svi mogući.
Podsjetimo ad hoc na neke oblike.
🔸 Natjecanja unutar škole i između škola (športska, predmetna itd.)
🔸 Djelovanje u zborovima
🔸 Školske likovne izložbe
🔸 Izdavanje školskog časopisa
🔸 Razna popularizacijska predavanja vanjskih dionika (književnika, umjetnika, znanstvenika itd.)
🔸 Upoznavanje lokalne i nacionalne razine
🔸 Posjeti muzejima (Hrvatskom školskom muzeju itd.)
🔸 Obilazak spomenika kulture
🔸 Obilazak nacionalnih parkova
🔸 Međuškolska suradnja (posjeti učenika i nastavnika odabranoj „prijateljskoj“ školi)
🔸 Izvanškolska nastava
🔸 Maturalna putovanja i posjet nekoj školi
🔸 Međunarodna suradnja škola i nastavnika
🔸 Međunarodna natjecanja učenika
🔸 …
B] Na što je škola „spala“?
Školske su se aktivnosti u skoro svim školama (čast izuzetcima!) i u „okruženju“ svele na:
- Inflaciju: ocjena, natjecanja (bez druženja učenika), testiranjima, …
- Biznis s: udžbenicima, pripremama za maturu, pripremama za testiranja/ispravljanje ocjena, opremom, …
- Napredovanje odabranih školnika u „hijerarhiji“
Pitanja. Nalazeli se sve ove aktivnosti u zakonu o školstvu? A u školskim kurikulima kao obveza? I tko se brine oko financiranja ovih aktivnosti? Jeste li ikad vidjeli u godišnjem proračunu RH, lokalne zajednice i škole financijski plan realizacije ovakvih aktivnosti?
Pitanja su retorička jer toga nema u zakonu, a niti je to obveza svake škole. Neke škole tradicijski pokušavaju još „održati na životu“ čekajući bolja vremena. Moja je baka znala reći: „Ako budemo dovoljno dugo živjeli sve ćemo doživjeti!“
Pokušat ću odgovoriti na pitanje iz naslova ovog teksta prezentirajući aktivnosti moje škole koje su bile više izuzetak, a ne pravilo. Danas nisu ni taj izuzetak!
C] Primjeri iz (nedavne) „povijesti“ V. gimnazije u Zagrebu
Unutar škole smo imali razna razredna športska natjecanja u nogometu, košarci, belotu. Čak smo imali i utakmice između ekipe učenika i ekipe profesora. Čak smo „izmislili“ i mješoviti rukomet, tj. da su ekipe bile sastavljene od učenika i učenica kao i profesorica i profesora.
Par smo godina čak imali dvije ženske nogometne ekipe na gradskom natjecanju.
Popularizacijska predavanja za sve učenike i nastavnike imali smo 2 do 3 puta godišnje.
Božićni koncert za roditelje, učenike, nastavnike i ostalu javnost bio je obveza kao i prvi dan zajedničkog dočeka novih učenika od strane svih zaposlenika škole i starijih učenika.
Posebno je bio inspirativan projekt „Peta gori“ gdje su nastupali školski i drugi mladi rock-sastavi iz naše i drugih gradskih škola.
Izdavali smo 3 školska časopisa: uobičajeni časopis o školskim aktivnostima, poseban časopis sa športskim rezultatima te matematički časopis.
Matematički časopis „PlayMath“ je izdavan 10-ak godina i uspjeli smo izdati 20-ak brojeva. On je poseban i po tome što je, nakon stručne i ostale recenzije, ušao u sustav časopisa koje je sufinancirala RH i imao je svoj kataloški broj. Akademik Vladimir Devide nije mogao zatomiti svoje divljenje uz tvrdnju da je vrlo kvalitetan i u matematičkom smislu. (On je kasnije jednog od urednika časopisa, koji je još bio srednjoškolac, uzeo za urednika svoje posljednje knjige iz matematike „Čudesna matematika“.) Čitav posao oko kreiranja tog časopisa učinili su učenici tzv. „matematičkog razreda“ (razred s izborom dodatnih dva sata matematike). Oni su sami pisali članke, tipkali tekstove, dizajnirali pojedini broj kao što su mu i sami odabrali ime. Nitko im se nije miješao u te poslove. Kad bi neki broj izašao iz tiskare dijelili su ih zainteresiranim učenicima V. gimnazije kao i učenicima iz drugih škola koji bi im se javili. Čak je delegacija učenika iz Sarajeva došla razgovarati s njima i saznati što se sve mora učiniti u takvom jednom projektu.
Na pripremama naših učenika za natjecanje mogli su nazočiti i učenici iz drugih škola.
Potrebna suradnja škola
Suradnja između škola u RH ne postoji. Dakle, u RH ne postoje „prijateljske škole“ i druženje s njima. No, na međunarodnom smo planu uspjeli organizirati suradnju/sudjelovanje učenika sa školom u Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i djelomično Sloveniji. A i to je brzo zamrlo iz niza razloga.
Na općinskim, županijskim i državnim natjecanjima iz školskih predmeta ne postoji službeno organizirano druženje i sklapanje prijateljstava kao niti upoznavanje lokalne sredine. Sve se svelo na hotelski smještaj i „tulumarenje“ po hotelskim sobama.
Obilazak svih nacionalnih parkova u 12-godišnjem školovanju učenika nepoznata je aktivnost. Pa i u V. gimnaziji!
Pokušao sam u maturalna putovanja „ugraditi“ i posjet jednoj stranoj školi. Nikakvog razumijevanja i pomoći oko službenog kontaktiranja stranih ministarstava i škola nisam imao od činovnika u našem ministarstvu. Jedan jedini put nam je uspjelo posjetiti jednu stranu školu na maturalnom putovanju. Ne postoji svijest da se ta međunarodna putovanja iskoriste za povezivanje europske djece i razmjenu njihovih iskustava, razgovora na stranom jeziku, sklapanja generacijskih veza itd.
Sudjelovanje naših učenika u povremenim europskim projektima druženja učenika iz nekoliko europskih škola ukazali su da su naša djeca puno bolja od stranih. I to je brzo zamrlo jer očito nekim stranim organizatorima takva činjenica nije bila po volji.
Sudjelovanje nastavnika u projektima tipa „Erasmus“ sporadično je. Uspjelo nam je organizirati dvostruki Erasmus projekt s gimnazijom u Celju gdje su naši nastavnici tjedan dana predavali slovenskim učenicima na hrvatskom jeziku, a slovenski nastavnici našoj djeci na slovenskom. Taj je eksperiment bio vrlo uspješan. Završio je kao egzotičan, a ne sustavan, tj. nikada nije nastavljen niti podržan od europskih fondova.
Teorija i praksa
Zanimljiv je i doživljaj kad smo sudjelovali na informatičkom natjecanju u Filadelfiji. Moj prijatelj sveučilišni profesor Scott Steeketi uspio nam je organizirati druženje naše djece (njih 15-ak) s učenicima jedne filadelfijske etablirane gimnazije. Nazočili smo njihovom satu informatike na kojem su se naši učenici suočili s praktičnošću američkog sustava. Njihovi učenici uče na nastavi kako do kraja školske godine riješiti neki konkretan realni problem/projekt. A naša djeca? Znaju mnoge tajne programiranja ali ih nitko ne traži da ih uporabe u rješavanju nekog konkretnog i praktičnog problema. Naša su im djeca pokazala niz teoretskih poboljšavanja njihovih rješenja tj. kako im programi mogu biti bolji, brži, kraći itd. (što oni u svojoj nastavi nisu mogli naučiti).
Dakle, naši su učenici „teoretičari“ bez konkretnog smisla njihovog programiranja, a američki su „životno“ orijentirani.
U europskom projektu „IPAQ Peta“ uspjeli smo organizirati gimnazije iz Vukovara, Pakraca, Knina, Metkovića i V. gimnaziju. Sudjelovalo je u promišljanju i kreiranju 10-ak kurikula te u edukaciji oko 1000 nastavnika i 1200 učenika (na seminarima, prezentacijama, recenziranju itd.).
I sve je to završilo u „zaboravu“ kad je krenula reforma s Jokićem i Divjak. Kao da nikad nismo ništa radili. Kao da nismo producirali pisane i druge materijale za te kurikule koji su se mogli vrlo lako implementirati u „njihov“ pokušaj osuvremenjivanja školstva.
Mogao bih ovako nabrajati do sutra što smo sve sami pokušali organizirati. Naglašavam sami organizirali i posebice naglašavam sami uz pomoć sponzora realizirali ove aktivnosti.
Možda za kraj ovog djelomičnog „nabrajanja“ treba spomenuti da smo mi kao prirodoslovno-matematička gimnazija i bez športske dvorane i bez adekvatne nastave iz TZK-a (što je posebna sramota i grada i ministarstva) uspjeli sudjelovati na tri svjetska prvenstva u badmintonu za škole. Bili smo na prvenstvu u Portugalu, na Tajvanu i na Malti.
No, današnji sustav i javno etablirani reformski dokumenti nigdje ne spominju ovakve aktivnosti, a još ih manje financijski podržavaju ministarstvo ili lokalna zajednica.
D] Odgovor na postavljeno pitanje
Odgovor na postavljeno pitanje u naslovu teksta glasi: ne možemo se organizirati sustavno, a sami jedva jedvite samo u nekim slučajevima i bez kontinuiteta.
Reforma nije zahvatila ili etablirala ove aspekte odgoja. Oslonila se na činovničke izričaje obrazovanja koji su i sami po sebi vrlo upitni i sadržajno zastarjeli ili zastranjeni.
U ovom trenutku taj propali pokušaj reformiranja školstva se u Saboru RH u dokumentu Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine predlaže nastaviti.
I nije ih briga što ih stručna i ostala javnost argumentirano osporava i predlaže promjenu.
Pogledajte tko i što govori u Saboru RH o ovoj temi i tko u javnosti ima mogućnost prezentiranja svojih argumenata o reformi školstva.
Bit će Vam sve jasno! „Živi bili pa vidjeli!“
E ] Prijedlog za djelovanje
Predlažem sljedeće:
■ treba obustaviti ovu reformu školstva i vratiti je na početno stanje (resetirati je!) te žurno zatražiti od Vlade RH evaluaciju reforme i kakve je rezultate, uopće, ostvarila,
■ reforma školstva je investicija i tako je treba realizirati,
■ hrvatsko školstvo treba kroatizirati (i sukladno tome definirati aktivnosti i predmetne kurikule),
■ prijedlog sveobuhvatne reforme za javnu i svaku drugu raspravu trebaju načiniti odgovarajući stručnjaci,
■ treba načiniti financijsku i vremensku projekciju reforme školstva (koliko košta i izvore financiranja),
■ organizirati dovoljno dugu javnu i transparentnu raspravu o prijedlogu reforme težeći konsenzus svih zainteresiranih dionika (politike, sindikata, struke, roditelja, školnika, fakulteta …) ,
■ potaknuti reformu sveučilišta u skladu s reformom osnovne i srednje škole
■ poseban naglasak u reformi treba biti na odgojnoj komponenti školstva
■ svaka škola u svojem godišnjem program treba imati i financijski godišnji plan
F] Zaključno
Zar se trebamo sami organizirati (održavajući „vatrice“ školske tradicije) i/ili čekati bolja vremena, tj. odlazak ove nomenklature i dolazak na vlast „prosvijećenih“ političara spremnih na uvažavanje struke i javnosti? I pristajati na njihove ponude poboljšavanja nekih dijelova školstva koje nam oni prikazuju kao reformu?