Kolumnu piše
KARLIN KUTAK
Učenici rađe čitaju ono što im je zanimljivo nego lektiru
objavljeno: 18. veljače 2021.
Napisao:

Lektira je sastavni dio nastave hrvatskoga jezika u školama. Lektira, kažu,  služi da se mi djeca priviknemo i naučimo čitati, proširuje znanje, pomaže pri razmišljanju, zaključivanju i potiče naš razvoj. 

Način obrade i popis lektire se razlikuju ovisno o školi i pojedinom profesoru. Također, koliko je nekome zanimljiva lektira i način obrade, ovisi i o samoj osobi.

Trenutno čitam ‘Smogovce’ (Hrvoje Hitrec), a do kraja godine, za lektiru, imam i – ‘Robinson Crusoe’ (Daniel Defoe), ‘Zeleni pas’ (Nada Mihelčić) i slobodnu lektiru odnosno mogućnost da sama izaberem naslov koji ću pročitati. 

Napisala: Karla ČUJIĆ, 7. razred osnovne škole

Kod moje profesorice knjigu posuđujemo početkom mjeseca, a zadnji sat hrvatskog, svakog mjeseca imamo lektiru. Profesorica nam pitanja da oko dva tjedna prije zadnjeg sata hrvatskog u mjesecu. Ponekad i ranije.

Pitanja su svaki put drugačija, vrlo su zanimljiva i svako pitanje je posebno na svoj način. Iz odgovora, na pitanja koje postavlja moja profesorica, može se vidjeti kako se svaki od nas učenika  izražava i na koji način razmišljamo. Meni se to vrlo sviđa.

Ovaj način obrade mi je jako zanimljiv i drag.

Od 1. do 4. razreda osnovne škole, lektiru smo obrađivali svaki put na isti i malo dosadniji način. Uvijek bi bila ista pitanja. Takav način nije mi bio drag jer se zapravo ne dozna ništa o samoj lektiri i radnji, a  ni mišljenja svakog učenika o pročitanom djelu.

Također, odgovori na ta pitanja se lako mogu pronaći na internetu što nije poanta pisanja lektire i odgovaranja na pitanja.

Uz odgovaranje na pitanja, kod moje profesorice, tijekom čitanja treba se voditi dnevnik čitanja. Razumijem koja je poanta toga i zašto je to na neki način dobro, ali meni se to ne sviđa. Nije ni stvar u tome da mi se ne da pisati nego mi je jednostavno besmisleno da nakon svakih par stranica moram prekidat čitanje kako bi napisala nešto o pročitanom i svoje mišljenje.

Uz to, dnevnici čitanja, kod većine učenika, budu kao kratki sadržaj pročitanog djela što nije suština pisanja dnevnika. U njima se ne nalaze osobna mišljenja i ono što bi trebalo, nego većina učenika, uključujući ponekad i mene, pišu o radnji knjige i što se događa na stranicama koje u tom trenutku čitaju. To na kraju ispadne kao kratki sadržaj kao što sam već napisala.

Također postoje i knjige koje su vrlo kratke ili su sačinjene od skupine pjesama, te dnevnik čitanja bude kratak i besmislen jer učenici ne znaju što bi napisali o kratkim, međusobno ne povezanim pjesmama. Za svaku lektiru postoji mogućnost da se napravi plakat. Nažalost, za izradu plakata ne javlja se puno učenika. Kažem nažalost, jer plakati svaki put ispadnu predivno i vidi se trud. Naravno plakate ocjeni moja profesorica, uvijek dobrom ocjenom.

Sviđa mi se da mi svaki put profesorica ponudi neke prijedloge za poboljšanje plakata ili čega bi trebalo biti više ili manje kako bi plakat bio privlačniji. Zbog toga se stvarno može vidjeti poboljšanje u izradi plakata od 5. do 7. razreda.

Mislim da bi se odabir lektira za čitanje mogao poboljšati. Ne kažem da su lektire dosadne, bar ne većina, ali rade se o stvarima koje danas djeci nisu toliko zanimljive za čitati kao što su vjerojatno bile prije. Ponekad imaju i riječi koje mi mlade generacije ne razumijemo, te treba dugo vremena da se pročita što nam najčešće odmah oduzme volju za čitanjem.

Smatram da je dobro što ima nekih poučnih knjiga i knjiga o povijesnim događajima, ali trebale bi se uvesti neke modernije knjige, tj. knjige koje se u ovo doba čitaju među djecom izvan škole. Puno djece rađe čita razne knjige izvan šlektire koje su im zanimljive, dok ne žele ni pogledati knjige koje su im zadane u školi. Iako to opet ovisi od učenika do učenika.

Sve u svemu, meni se sviđa način obrade lektire kod moje profesorice i drago mi je što se ona služi jednim od zanimljivijih načina.

Oznake: