U ovom tekstu osvrnut ću se na kratku povijest natjecanja učenika kao i na aspekte tih natjecanja. S naglaskom na sadašnje stanje u RH. Iza velikog broja natjecanja stoji potreba za rješavanjem zadataka koji su, po formi i sadržaju, ipak drukčiji od „školskih“ zadatak.

A ] Počelo je u Austro-Ugarskoj

Kratki primjer povijesti natjecanja iz matematike

Sva današnja  natjecanja učenika nasljednici su prvih natjecanja iz matematike. Godine 1894. Mađarsko matematičko društvo organiziralo je prvu matematičku olimpijadu za gimnazijalce. Sudionici su dobili tri zadatka i za rješavanje su imali četiri sata.

Ni nakon više od 100 godina ti početni zadatci nisu izgubili na „svježini“, težini i vremenskom ograničenju rješavanja.

U bivšem Sovjetskom Savezu (danas Rusija) prva gradska matematička natjecanja održana su 1934. godine u Petrogradu i Tbilisiju, a 1935. godine održana je prva Moskovska olimpijada.

U Rusiji je 1961. godine organizirana prva republička olimpijada koja je 1967. godine nazvana saveznom.

Na prijedlog Rumunjskog matematičkog društva 1959. godine organizirana je prva Međunarodna matematička olimpijada u Brašovu i Bukureštu. Na njoj su sudjelovali: Bugarska, Mađarska, DDR (danas Njemačka), Poljska, Rumunjska, SSSR (danas Rusija), te Čehoslovačka (danas Češka, odnosno Slovačka).

Nakon ovih prvih, vrlo uspješnih, matematičkih natjecanja u okviru „sovjetskog“ političkog okruženja natjecanja su se raširila po cijelom svijetu. Danas nema zemlje u kojoj nije organizirano i više različitih matematičkih i drugih natjecanja učenika.

U okviru bivše države prvo je natjecanje održano u Zagrebu kao natjecanje nekoliko zagrebačkih gimnazija i u organizaciji Prirodoslovno-matematičkog fakulteta 1957. godine. Nakon toga su natjecanja svih vrsta niknula „kao gljive poslije kiše“.

Do lanjske školske godine u RH razmnožila su se u ogroman broj natjecanja. Čak ih je službeno, pod ingerencijom AZOO-a i u organizaciji različitih udruga, bilo 60-ak.

Kolika je vrijednost takvih matematičkih natjecanja u “proizvodnji“ i „selektiranju“ budućih etabliranih matematičara govori statistika: niti jedan olimpijski pobjednik nije „izrastao“ u svjetski poznatog matematičara kojemu javnost zna ime. Razloga ima više. „Filozofija“ natjecanja je suprotna srži same matematike jer matematički problemi, njihovo promišljanje i rješavanje ne podnose vremensko ograničenje rješavanja, a da ne govorim o iznenadnoj „iluminaciji“ rješenja.

Iz povijesti matematičkih natjecanja poznat je jedan jedini slučaj kad natjecatelj nije riješio niti jedan zadatak, a dobio je prvu nagradu.

Radilo se o učeniku Dubnovu na svesovjetskoj olimpijadi. On je potrošio svo vrijeme predviđeno za rješavanje zadataka na rješavanje dijela jednog zadatka gdje je pokušao dokazati (jer mu je to trebalo za nastavak) tzv. Paschov aksiom (koji on nije poznavao, a i ne može se dokazati i zato je aksiom, a ne poučak). U dokazivanju Paschovog aksioma dokazao je nekoliko ekvivalenata tog aksioma što je bila velika matematička vrijednost učenika tog uzrasta, pa mu je povjerenstvo dodijelilo prvu nagradu za taj „pothvat“ vrijedan divljenja.

B ] Smisao natjecanja učenika

Koji su primarni aspekti natjecanja učenika? Sudionici kao i najbolji među njima ne dobivaju neke vrijedne nagrade. Dobivaju medalje, plakete, papirnate povelje. Možda kasnije stipendije ili jednokratne novčane nagrade.

Smisao je bio primarno politički. Djeca se trebaju družiti, upoznavati i osobno povezivati, a sredine iz kojih dolaze na natjecanje dobivaju mogućnost samohvale o svojoj uspješnosti iako ta uspješnost u najvećem broju slučajeva nije rezultat njihog poučavanja.

Završno natjecanje bilo je u nekoj osnovnoj školi, a djeca su bila smještena kod druge djece kao njihovi gosti. Nastavnici koji su ih pratili na natjecanje bili su smješteni kod kolegica i kolega također kao njihovi gosti. Dakle, osobno su se i upoznavali i povezivali i kasnije u životu družili, a preko njih i njihove škole komunicirale i povezivale se. I lokalna se zajednica vrlo jako uključivala u samu organizaciju i opsluživanje sudionika. Ovo je bio važan odgojni aspekt školstva.

Važan je bio i ekonomski aspekt: novci za organizaciju i realizaciju dobivala je škola-domaćin od ministarstva i lokalne zajednice i na taj način rješavala dodatne svoje potreba.

Tih važnih aspekata danas nema u natjecanjima u RH.

Djeca i nastavnici se smještaju u (prazne) hotele duž jadranske obale. Nema druženja djece i nastavnika s lokalnom zajednicom i djecom i nastavnicima te lokalne zajednice! Samo rješavanje zadataka traje nekoliko sati, a ostalo vrijeme tih dva-tri dana natjecanja djeci nisu organizirane dodatne aktivnosti nego nekontrolirano tulumare po hotelima. Školski novac se prelijeva u privatne džepove umjesto za potrebe lokalnih škola. Možete li zamisliti koliki je to iznos ako ima 60-tak natjecanja koja traju tri dana i ako ima barem 200-tinjak učenika i nastavnika? I tako već godinama i godinama. Sve do pandemije korona-virusa.

C ]  Korona i njezin utjecaj

Pandemija korone razotkrila je svu nebulozu oko natjecanja koja su do tada postala kompenzacija uobičajene školske edukacije. Pa zadatci, primjerice iz matematike, niti se ne obrađuju u nastavi, niti su u kurikulu.

Iza rezultata nekolicine učenika iz pojedine uzrastne skupine od 40-ak tisuća učenika skrivaju se vrlo loši rezultati te iste uzrastne skupine na PISA ili TIMSS istraživanjima.

Medijski spin ministarstva obrazovanja i pojedinih škola kao i organiziranje tzv. dodjele Oskara znanja  tim pojedinim učenicima skrivaju očajno stanje u školstvu.

Korona je ukinula sva natjecanja jer su zabranjena okupljanja. Pritisak određenog broja zainteresiranih roditelja (umreženih oko lažne iluzije o vrijednosti znanja njihove djece) ostvario je promjenu tako da su se jesenas neka natjecanja iz nekoliko predmeta održala on-line. Ostali niti to! Kao da je smisao biti prvi ili jedan od desetak učenika na rang listi u RH u nekom predmetnom natjecanju.

Mislim da niti jedno on-line natjecanje, osim iz informatike, nema nekog odgojnog smisla u on-line natjecanju.

Dobar utjecaj korone (ako se to smije tako nazvati) na stanje u natjecanjima je da je ukinula gostovanje po hotelima te razotkrila loš profesionalni i odgojni aspekt, prekinula odljev novca u privatne džepove vlasnika hotela i  privatnih agencija koje su niknule na potrebama prijevoza, tj. ekonomski aspekt.

D ]  Prijedlog za djelovanje

Treba ovo dokidanje dosadašnjeg organiziranja natjecanja iskoristiti za osmišljavanje pedagoško-odgojne i domoljubne budućnosti natjecanja kao i njihov broj.

Poseban je problem da su sva državna natjecanja (posljednja razina natjecanja) vremenski zadirala u posljednje mjesece nastavne godine i u potpunosti remetila školski nastavni kalendar.

Dokinula je i nakaradnu mogućnost da je određeni broj djece koji se znao plasirati na desetke natjecanja istovremeno pa ih nije bilo mjesec ili dva na nastavi, a trebalo im se i prilagođavati organizacijom prijevoza s natjecanja na natjecanje do komičnih ponašanja.

To je djelomično administrativno i neodgovorno zabranjeno da se mogu natjecati samo na dva [2] natjecanja.

Posebice treba naglasiti odluku koja vrijedi samo na natjecanjima iz informatike da se mlađa djeca ne mogu natjecati sa starijim uzrastom.  I to su još argumentirali zaštitom tih mlađih učenika. Od čega i koga ih takvom odlukom štite? Ili, po običaju organizatori i osobe koje iza toga stoje „skrivaju kao zmija noge“ svoje stvarne namjere. Pa sama međunarodna informatička olimpijada ponosi se kad takvi mlađi sudjeluju i to još vrlo uspješno i slijedom toga ih reklamiraju svjetskoj javnosti.

Na taj način onemogućena je nekolicina informatički darovite djece da se natječu sa starijom djecom i na taj su ih način zaustavili u razvoju. I to još opravdavaju njihovom zaštitom. Da nije tragično bilo bi komično!

Ovo je sramota AZOO-a i njegovog pravilnika kao i  udruge koja to podržava i provodi.

Dodatna je sramota da roditelj ili neki mentor koji nije zaposlenik škole ne može biti imenovan kao mentor učeniku za natjecanje, niti može nazočiti samom natjecanju. Inzistiranje da to može biti samo nastavnik škole iz koje je učenik makar taj nastavnik ne priprema učenika za natjecanje je odgojno vrlo upitna. I to govori o odgojnoj besmiclici takve odluke.

Buduća reforma školstva (jer to ova koja se provodi niti zna, niti se dotakla) ovaj segment treba osmisliti i „upregnuti“ u odgojno-obrazovne osmišljene ciljeve!

I zato treba „resetirati“ reformu i pokrenuti i zbog ovih, ali i drugih razloga sveobuhvatni projekt reforme hrvatskog školstva.

Možemo li mi to učinitI? Postoji li svijest u Hrvatskoj da školstvo ide u potpuno krivom smjeru? Ovih nekoliko natuknica o natjecanjima ilustrira staru izreku „U detalju se vidi cjelina“. I ukazuje da cjelina nije dobra, zar ne?

Ja mislim da postoji svijest, ali dominantna nomenklatura ne dopušta i/ili ignorira svaki pokušaj rasprave o stanju.

Evo, izazivam ih da iskažu svoju viziju „detalja u kojem se vidi cjelina“.

Što mislite: hoće li se javiti svojim argumentima?

Ja mislim da se ne će javiti!