U vremenima koja dolaze, značajan faktor uspjeha nekog društva imat će to koliko su uspjeli prožeti prosvjetu i realni sektor. Značaj realnog iskustva za poučavatelja je još donekle i poznat, ali ljudi su puno manje svjesni koliko iskustvo poučavanja pomaže na radu u realnom sektoru, naravno za shvatiti oboje treba znati gledati nekoliko dimenzija problema, inače uska specijalizacija svojim blještavim sjajem sakrije dublje koristi svestranosti.

A u isto vrijeme u Hrvatskoj, sustav se uopće ne trudi onima najboljima omogućiti da ostvare svoje potencijale. Škole su obavijene brdom besmislenih pravila, mnoštvom izgovora za nerad i neuspjeh, gdje se pod krinkom pomoći onima slabijih mogućnosti, njih barem deset puta više šverca i pritom oduzima nastavnicima i ono malo vremena koje bi možda mogli posvetiti darovitim učenicima.

Na svakog učenika koji nekim čudom u tim neprijateljskim uvjetima uspije ostvariti svoje potencijale, dolazi barem stotinu njih koji nikad nisu dobili pravu priliku. Koje je sustav mljeo i uvjeravao ih da moraju istim žarom učiti 17 predmeta u isto vrijeme, da je njihova ljubav prema nečemu glupa i da mediokriteti koji nikad u životu nisu ništa postigli znaju bolje od njih, njihovih roditelja i mentora što oni trebaju.

Zamislite što bi Hrvatska mogla sa stoput više stručnjaka na nivou onih koji su danas najbolji u Europskoj Uniji? Mada Hrvatska pokazuje da ne treba niti te rijetke koji uspiju postići rezultate uprkos sustavu.

Nedavno je održana dodjela nagrada Oskar znanja pobjednicima državnih natjecanja i osvajačima medalja na međunarodnim učeničkim natjecanjima. Svuda su prštale lijepe riječi i pohvale toj djeci, ali prisjetimo se da natjecanja za koja su djeca nagrađena ne bi niti bilo da se pitalo Agenciju i većinu nastavnika.

Sva natjecanja su bila otkazana, i tek nakon teške borbe i mnoštva udaraca koje je sustav zadavao ispod pojasa, pritisak roditelja i dijela mentora, velikim dijelom onih koji dolaze izvan školskog sustava, natjecanja su se održala s velikim zakašnjenjem.

Zapamtite, sustav tu djecu ne želi, oni su im samo smetnja i gnjavaža, oni nikad nisu željeli niti natjecanja, ona su se izrodila iz strukovnih udruga i sustav ih je uspio jako pokvariti otkad su mu dana na upravljanje i organizaciju.

Ta mirna i tiha djeca su prva kojih će se sustav odreći kad god mu se pruži prilika, ali neće propustiti priliku da prisvoji njihove rezultate za koje su prvenstveno zaslužni roditelji, vanjski mentori i rijetki entuzijasti iz školskog sustava, od kojih mnogi doživljavaju šikaniranja zbog borbe za nadarenu djecu.

Kad god negdje treba ulagati, traže se neka rješenja van Hrvatske i način da se oni koji nemaju nikakve rezultate uključe i poberu vrhnje, umjesto da se prvo pogledaju dobre prakse koje imamo u Hrvatskoj.

I tako će jednog dana entropija uništiti ono što su neki čudni ljudi izgradili, neželjeni vrh darovitih će se otupiti, i samo rijetki će se sjećati da je Hrvatska nekad u nečem izuzetnom bila najbolja u Europskoj Uniji.

A nije trebalo tako biti, i još uvijek postoji mala šansa da se stvari preokrenu, jer metode koje mi koristimo su jeftinije od ovog nepotrebnog i neželjenog giganta koji je sam sebi svrha, i omogućavaju da se do boljih rezultata dođe uz više zadovoljstva i nastavnika i učenika i roditelja.

Nije da je to ikog na poziciji odlučivanja zanimalo u zadnjih 30 godina, i nemamo razloga za očekivati da će ih ikad zainteresirati.