Često čujemo u javnosti razne javne osobe kako se hvale da su bili snalažljivi tijekom svojeg školovanja i uspješno prepisivali na ispitima ili šaptali prijateljima prigodom usmenog odgovaranja. To nikada javno nije osudio nitko! Prihvaća se, a i prezentira, kao uspješna snalažljivost i nudi djeci kao aktivnost u školi.
Pogledajmo, primjerice, činjenice iz pravila za polaganje državne mature.
Tamo, između ostalog, u članku 31. piše da je nedopušteno ponašanje učenika na ispitu, uz sve ostalo navedeno, i prepisivanje ili dopuštanje prepisivanja.
Za sva nedopuštena ponašanja, pa tako i za prepisivanje i dopuštanje prepisivanja predviđene su i sankcije – od opomene do poništavanja ispita, međutim, sankcije, posebno one teže, rijetko se izriču. To, svakako, nije dobra poruka đacima, ali je, kod nas, postalo uoibičajeno.
Čitateljima predlažem pogledati kako to rade uređene države. Pogledajte pravilnik na web adresi američke gimnazije „North Haven High School“. Oni su sve aktivnosti i ponašanja javno i transparentno propisali na 96 stranica. (Takav kućni red nitko u Hrvatskoj nije ni pokušao elaborirati!)
Spomenuta gimnazija sve je regulirala tako da se zna što je što i što se smije, a što se ne smije. I kakve su posljedice nepoštivanja!
A.] KAKO TO IZGLEDA U HRVATSKOJ?
U školi nikada niti jedan učenik nije sankcioniran (ili točnije, nisu poduzete mjere sprječavanja) zbog šaptanja na ispitivanju.
A za prepisivanje na ispitu? Jedina je mjera da mu se poništi ispit. Bez dodatnih pedagoških mjera!
Moje iskustvo i „sudar“ s tom „kulturom“ prepisivanja je ogroman. Dokazivati da je netko nešto prepisao nemoguća i stresna je situacija. Ja sam dokazivanje „zaobišao“ na sljedeći način. Pri upisivanju ocjene zamolio bih svakog učenika da sam kaže ocjenu (a ne onu koju sam ja na testu/papiru napisao), tj. da ocjenu uskladi s brojem svojih rješenja zadataka, a ne i s prepisanim. Mogu reći da nikada nisam doživio u tom izravnom obraćanju (i gledanju u oči!) da ne kažu svoju iskrenu ocjenu (bez prepisanih dodataka).
Kako je to bilo prošle školske godine kad su učenici trebali uživo učiteljima/nastavnicima snimati i pokazivati svoje rješavanje i rješenja?
Nepovjerenje koje im je iskazano takvom odlukom i pokušajem da ne prepisuju jedni od drugih uspješno su zaobišli ilustrirajući u punom smislu parolu „snađi se druže“. Kako su to učinili?
Od prvog dana učenike u Hrvatskoj ne učimo, ne odgajamo da je prepisivanje i šaptanje neprimjerena aktivnost za vrijeme ispita. (Prijateljima se pomaže prije i poslije ispita, ali na samom ispitu treba svatko pokazati svoje znanje.) Niti poduzimamo odgojne/pedagoške mjera sprječavanja takvog neprihvatljivog ponašanja.
Dogovarali su se tijekom ispita tako da im učitelj/nastavnik ne može „ući“ u trag. Morali su se snimati za vrijeme ispita tako da ih nastavnik u realnom vremenu vidi na zaslonu svojeg računala kako rješavaju zadatke. A oni su organizirali jednu osobu koja im je s uključenim WhatsApp-om (na mobilnom telefonu koji su držali iza zaslona kućnog PC-ja ili laptopa) diktirala odgovore/rješenja.
Dakle, domišljatiji su od repersivnih nastavničkih uputa i na taj način ismijali nepovjerenje u njihovo poštenje.
I „vuk pojeo magare“!
B.] KAKO TO IZGLEDA U INOZEMSTVU?
Treba odmah reći (a to je i vidljivo u spomenutom pravilniku američke gimnazije) da u uređenim državama prepisivanje je najveći grijeh i on se na odgovarajući način i sprječava i kad se dogodi sankcionira.
Evo mojeg osobnog primjera iz prvog susreta s tim međunarodnim poimanjem prepisivanja ili šaptanja na ispitu.
Na prvom mojem međunarodnom seminaru za rukometne sudce na testiranju sam šaptao odgovore mojem prijatelju šeiku iz Kuvajta koji nije puno znao o rukometnim pravilima. Poslije testa me pozva mentor i upozorio me, znajući iz koje sredine dolazim, da je to neprimjereno ponašanje i da ću ubuduće snositi rigorozne posljedice. Dakle, posramio me, ali mi je dao i šansu da to više ne radim.
Drugi je primjer s natjecanja ACSL (svjetsko natjecanje učenika iz informatike). Prvi je dio tog natjecanja
izlučan, tj. učenici i njihovi timovi rješavaju zadatke on-line. Ako skupe dovoljan broj bodova, onda se pozivaju na izravno natjecanje u SAD. Jedan je učenik na tom izlučnom dijelu natjecanja kopirao rješenja drugog učenika i poslao ih kao svoja rješenja. Administrator natjecanja iz SAD koji nadzire proces odmah me upozorio kao ravnatelja škole (čiji je to bio učenik i tim) na prepisivanje i zatražio da se sankcionira takvo ponašanje (ili će on to učiniti). Stopirao sam odmah daljnje natjecanje te ekipe i učenika tako da sam ih isključio iz daljnjeg natjecanja. Ispričao sam se organizatorima zbog takvog ponašanja naše djece.
S učenikom i cijelom ekipom razgovarali smo i ukazali im na sve aspekte takvog ponašanja. Zabranili smo tim učenicima sudjelovanje sljedeće godine na tom natjecanju.
Zanimljivo je da se prepisivanje dogodilo iako smo prije samog natjecanja učenike upozorili na posljedice ako tako nešto učine. Oni su se „branili“ argumentom da su vjerovali da ih se ne će uhvatiti u prepisivanju. A kad se to dogodilo počeli su „plakati“ pokušavajući izbjeći posljedice.
C.] ZAKLJUČNO
Ova „kultura“ prepisivanja i šaptanja je dominantna u našem školstvu, a posljedično i u kasnijem ponašanju učenika.
Od prvog dana učenike u Hrvatskoj ne učimo, ne odgajamo da je prepisivanje i šaptanje neprimjerena aktivnost za vrijeme ispita. (Prijateljima se pomaže prije i poslije ispita, ali na samom ispitu treba svatko pokazati svoje znanje.) Niti poduzimamo odgojne/pedagoške mjera sprječavanja takvog neprihvatljivog ponašanja.
I onda se učenici (i njihovi roditelji) čude kad netko to ponašanje „stavi na stup srama“. Meni se čini da oni očekuju nagradu za to svoje snalaženje kao i javne osobe koje se hvale takvim činjenjem.
Ovo je i jedan očigledan primjer odgojnog neuspjeha našeg školstva!