Ove godine, s obzirom na pandemiju, proljetni praznici mi se nisu mnogo razlikovali od prošlih. Prošlogodišnjih praznika se uopće ne sjećam , oko tog vremena smo bili i u karanteni. Ove godine s obitelji sam prvi dan praznika išla kod bake i djeda. U Imotski.

Moji baka i djed žive na selu tako da tamo nema puno ljudi. Na moju sreću većina djece je stara oko mojih godina (13-15), tako da smo se dobro zabavili.

Kad smo tek došli moji baka, djed i rođaci bili su sretni jer mene i moju obitelj nisu vidjeli još od ljeta. Ovo im je također bilo, na neki način, iznenađenje jer mi inače ne dolazimo tamo za proljetne praznike.

Nekako je bilo olakšanje da tamo nema puno ljudi, jer u Zagrebu (barem tamo gdje ja živim), vani je većinom puno ljudi. A kada je vani tako puno ljudi mora se nositi maska i nekako izbjegavati mjesta s većim grupama ljudi, zbog sigurnosti.

S obzirom da u Imotskom toga nema, bilo je kao da pandemija ne postoji. Što se meni sviđalo jer mi je bilo potrebno nakratko zaboravit na cijelu ‘frku’ s covidom i svakakva pitanja vraćamo li se u školu ili ne, zbog porasta zaraženih.

Isti dan kad smo došli, ja i  moja sestra otišle smo do kuće jedne od naših rodica. Tamo nas je bilo samo 6, dvije rodice, dva rođaka, sestra i ja. Igrali smo neke igre i na karte. Baš smo se dobro zabavile. Bio je to petak. U subotu, dan prije Uskrsa, farbali smo jaja na svakakve načine. Većinom su bojale moje sestre, ali i ja sam pomogla. No, moja najmlađa sestrica je najviše uživala i najviše se zabavila. Nakon što smo obojali jaja, ukrasili smo ih na različite načine, naljepnicama, flomićima…

Tu sam se večer opet družila sa svojom sestrom i dvjema rodicama. Bilo mi je zbilja zanimljivo s puno smijeha. Na Uskrs, ujutro, moja najmlađa sestra je mene i moju drugu sestru probudila rano ujutro, da se tuckamo s jajima.

Naravno ona nas je sve pobijedila.

Ja nisam baš puno puta pobijedila, ali nema veze. Nakon doručka djeca iz sela su došla da svima čestitaju Uskrs, pa sam tako i ja otišla s njima. Tog dana, poslijepodne, s rodicom sam se otišla šetati. Vidjele smo konje i jako smo se umorile jer smo prešle dug put.

Idućeg dana, u ponedjeljak, s drugom rodicom i sestrom išla sam u vožnju s biciklima. Da samo znate, kako nam je bilo zanimljivo. Spuštale smo se niz jednu nizbrdicu, što je bilo predobro. Baš! Bilo nam je i vrlo zabavno, ali zato penjanje natrag nije bilo nimalo zabavno. Bile smo umorne od svega toga, pa sad još i dodatni umor  zbog pentranja nazad. Problem je u tome što je ta nizbrdica/uzbrdica vrlo duga. Vožnja i zabava na biciklima je meni i sestri ostvila i ‘tragove’… ma, pale smo više puta. Ali, zaista, meni je to uz sve bilo i jako smiješno.

A onda smo nakon bicikla uživale s ostalim rođacima u pizzama koje smo naručili. Nismo škrtarili, bilo je baš puno različitih pizza. Nije bilo šanse da netko ostane gladan!

U utorak ujutro trebali smo ići u Zagreb. Prvo smo malo stali u Zadru. Tamo su nam bili kumovi zbog nekog posla. Kad smo se krenuli vraćati kući u Zagreb počeo je padati jak snijeg i puhati snažan vjetar.

Bilo je stvarno toliko grozno da su sve ceste zatvorili, a mi smo se vratili u Zadar, gdje smo ostali preko noći i u srijedu ujutro. Kad se vrijeme smirilo krenuli smo kući.

Meni je bilo čudno što je sada u proljeće napadalo toliko snijega, a cijela je zima prošla da ga gotovo i nismo vidjeli. Ta godišnja doba bi se trebala dogovoriti kada koje počinje.

Većina mojih prijatelja nije nigdje išla, a ako su išli, išli su kao i ja do bake i djeda. S njima sam se čula preko mobitela, a kada sam se vratila u Zagreb išli smo van. Kao što sam već rekla ovi proljetni praznici ne razlikuju se puno od prošlogodišnjih, osim što inače ne idemo u Imotski već ostajemo u Zagrebu. I opet ponavljam, ne sjećam se kad je zadnji put u ovo doba padao snijeg. Uz sve to, ovi proljetni praznici bili su mi jedni od najdražih.