Javnost je nedavno informirana  (a tako je već niz godina), temeljem podataka iz e-matice, o jedino dostupnim čvrstim činjenicama o brojčanoj uspješnosti učenika te broju sati izostanaka s nastave (bez on-line problematike).

TI PODATCI POKAZUJU SLJEDEĆE:

■ A ■ Školske godine 2019./2020. u osnovnim školama izvrsnih (odličnih) učenika je bilo 199976 od 317147 upisanih u e-maticu.

Njihov je prosjek ocjena bio 4,54.

No, s općim uspjehom 5,0 bilo je 94556 učenika iliti 30%, tj. skoro trećina.

Prosjek 5,0 imalo je 25062 prvašića ili 65,03%. Proces, koji je očigledan iz podataka, ukazuje da taj opći uspjeh nešto opada s odrastanjem učenika, ali da je i dalje na snazi konvergiranje prema 5,0 vrlo velike skupine djece.

■ B ■ Školske godine 2019./2020. u osnovnim školama godišnji broj sati izostanaka s nastave svakog učenika je oko 50-ak sati.

To je blizu 2 tjedna ukupne godišnje satnice od 35 tjedana ili blizu 6% manje nazočnosti svakog učenika u nastavnom procesu.

Ovaj broj u srednjoj školi raste na 100-tinjak sati ili 3 do 4 tjedna.

Dakle, u prosjeku svaki osnovnoškolac ima 33 tjedna nastave, a srednjoškolac 31-32 tjedna.

■ C ■ Kada se pogledaju rijetka istraživanja znanja naših učenika dobije se podatak da su ona loša. PISA i TIMSS, te rezultati na maturi ukazuju na „trajnu“ bolest našeg školstva: odokativno ocjenjivanje učenika pokazuju da su nam učenici izvrsnog znanja, a međunarodna istraživanja kažu suprotno.

To isto govore i sveučilišni nastavnici (da učenici/brucoši imaju vrlo loše i površno znanje)  kad se suoče sa studentima nakon upisa na njihove fakultete.

Nema istraživanja

Tu izvrsnost učenici postižu u kraćoj nastavnoj godini od propisane. Sapienti sat! Pametnome dosta da bi se zaključilo koliko je stanje i proces urušavanja školstva odmakao i da treba „nešto učiniti“!

A još najočitija je činjenica da je preklanjske godine maturu iz matematike palo 10000 učenika i to nakon što su se bodovni pragovi prolaznosti postavljali naknadno, nakon bodovanja ispitnog testa.

Zbog toga su i nakon tog naknadnog postavljanja pragova, sveučilišni kapaciteti ostali prazni.

Sasvim je razumljivo zašto nema naših promišljenih istraživanja stanja jer to nikako ne odgovara prosvjetnoj vlasti. Treba već jednom reći „Car je gol“,  a ne pričati o carevom novom i divnom ruhu.

U reformu se krenulo bez „dijagnoze“ i to još bez objektivnog snimanja stanja u školstvu. A na objektivnu, nepostojeću dijagnozu (i ona je odokativna kao i ocjene učenika) „propisala“ se terapija. No, ni ta terapija, kao što je i bilo za očekivati, ne popravlja stanje nego ga još više urušava.

I nikome ništa! Nikome od nomenklature koja je to do sada provodila nije „pala dlaka s glave“. Njih su sad zamijenili drugi, ali proces je nastavljen.

Dokle?

Valjda dok pacijent ne umre ili dok svi učenici ne budu 5,0 a broj tjedana izostanaka s nastave bude na razini 30% ukupnog broja nastavnih sati.

Samo lijepa obećanja

U ovom nam trenutku nude „dudu varalicu“ iliti hrpu lijepi obećanja koje su i do sada obećavali, a nikada ostvarili (ni u tragovima), a sad ih obećavaju u dokumentu nazvanom  Nacrt Nacionalne razvojne strategije do 2030. u kojoj su čak uspjeli, bez imalo srama, napisati da je (citiram) „Obrazovanje  društvena i gospodarska investicija“ (str. 48.). Ova je tvrdnja toliko sarkastična da čovjek ne povjeruje da je ovdje napisana.

Godinama pišem (o tome se možete informirati u mojim objavljenim tekstovima) da je školstvo investicija i da na taj način treba pristupiti osmišljavanju reforme školstva.

Dakle, treba imati projekt koji kreiraju stručnjaci, zatim financiranje projekta, planirano vrijeme izvedbe, javnu raspravu o projektu, te nakon toga „izabrati“ izvođače.

A prije svega nam treba konsenzus svih političkih, sindikalnih, školničkih, roditeljskih i ostalih aktera za pokretanje ove investicije.

Kako bi se nedostatak promišljanja i neprihvaćanje školstva kao investicije sakrio od javnosti stalno nam se skreće pozornost (bez ukazivanja na uzroke) na „karcinomske rane“ tj. na konvergenciju prema 5,0 a da djeca ne znaju niti najelementarnije pojmove, primjerice iz matematike ili da ne znaju uspješno riješiti maturalni ispit nakon 12 godina učenja i poučavanja.

Posebice iritira nuđenje reforme prepune „slatkorječivih“ floskula. Sad nude i dokument pompozno nazvan NRS do 2030.

Na kraju, sarkastično mogu zaključiti: hrvatsko školstvo uspješno realizira perpetuum mobile, tj. stroj koji iz ničega stvara nešto.

Ili treba reći ovako: ovo nije inflacija ocjena nego bogatstvo hrvatskog školstva koje, kao i mnoge druge stvari, nigdje ne postoji nego samo kod nas!