Obrazovanje se može sagledati u sklopu ekonomskih kategorija obrazovanje kao privatno ili kao javno dobro. Sukladno poimanju obrazovanja kao privatnog ili kao javnog dobra određuje se i pozicija obrazovnog sustava u nekoj zemlji i primarni izvori njegova financiranja. Tako se obrazovanje u SAD-a i Velikoj Britaniji sagledava kroz prizmu privatne investicije pojedinca/ ili njegove obitelji koji ulažu vlastiti novac u budućnost i budući osobni dohodak koji će generirati stečena razina obrazovanja.
Ovako poimanje obrazovanja podrazumijeva da postoji tržište znanja i usluga na kojem pojedinac bira školu ili visoko učilište za koje smatra da će mu donijeti u perspektivi najveći financijski bonus sukladno izreci B. Franklina da investicija u znanje plaća najbolje kamate.
Obrazovanje kao privatno ili javno dobro
Poimanje obrazovanja kao javnog dobra ističe u prvi plan odgovornost i brigu države za obrazovni sustav kao i njezinu obvezu financiranja svih razina sustava te osiguravanje uvjeta za nerivalitet i neisključivost, odnosno uvjeta za pristup pripadnicima svih društvenih skupina svim obrazovnim razinama, uključujući i one najviše.
Ovaj koncept obrazovanja podrazumijeva da država ima višestruku korist od obrazovanja u vidu razvoja gospodarstva utemeljenog na znanju, općeg rasta države i društva, gospodarske i društvene stabilnosti, više razine socijalne kohezije, boljeg zdravlja populacije, niže stope kriminala, osiguranja kulturnog identiteta i više kvalitete političkih i demokratskih procesa.
Iako u Hrvatskoj, uslijed liberalizacije i komercijalizacije obrazovanja kao i privatne inicijative, jača tendencija sagledavanja obrazovanja kao privatnog dobra, ipak dominira još uvijek službeno definiranje obrazovanja kao javnog dobra. U najvažnijem strateškom dokumentu za područje obrazovanja, Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije koju je donio Hrvatski sabor u listopadu 2014. godine (Narodne novine, broj 124/2014.) naznačeno je jasno da su obrazovanje i znanost od posebnog javnog interesa.
Stoga, Hrvatska ulaže ogromna sredstva u obrazovni sustav, a posebno u visoko obrazovanje s očekivanjem da će ono proizvesti željeni rezultat i donijeti pojedincu i zajednici dodanu vrijednost. Teret značajnih financijskih ulaganja u obrazovanje leži na leđima svih poreznih obveznika, bez obzira na činjenicu jesu li ili nisu oni osobno ili članovi njihovih obitelji korisnici usluga visokih učilišta.
Potencijal visokog obrazovanja u Hrvatskoj
Ukupni potencijal visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj može se sagledati kroz znanstveni, nastavni i stručni rad te javno djelovanje 129 ustanova visokog obrazovanja, devet javnih i tri privatna sveučilišta, jedanaest javnih i šest privatnih veleučilišta, tri javne i 15 privatnih visokih škola koji izvode čak 1579 studijskih programa. ( prema podacima AZVO, 2020.)
U akademskoj godini 2018./2019. upisano je prema podacima Državnog zavoda za statistiku ukupno 158.016 studenata od kojih je 29,7% upisano na stručne, a 70,3% na sveučilišne studije. Od ukupnog broja upisanih studenata, njih 72,6% imaju status redovitog studenata, a 27,4/ status izvanrednog studenta. Tome treba pridodati rad preko 15 000 zaposlenika u znanstveno-nastavnim zvanjima te nenastavno osoblje na visokim javnim učilištima, a čija se plaća podmiruje iz državnog proračuna.
Treba imati u vidu i značajne nekretnine u vlasništvu pojedinih visokih učilišta (zgrade, zemljišta, poslovni prostori, stanovi) kao i potencijal popratnih institucija koje su osnovane u svrhu logističke potpore visokim učilištima i studentima ( studentski centri s mrežom studentskih restorana i studentskih domova ili Nacionalna i sveučilišna knjižnica koja treba zadovoljiti potrebe studenata u pogledu stručne literature za studij) te ustanove i tijela osnovane u svrhu praćenja visokog obrazovanja kao što su: Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Agencija za znanost i visoko obrazovanje, Agencija za mobilnost i programe EU, Rektorski zbor, Vijeće veleučilišta i visokih škola, Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, matični odbori i Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora.
Tu su i Sveučilišni računski centar SRCE kao snažna infrastrukturna potpora cijelom sustavu visokog obrazovanja te Hrvatski studentski zbor i studentski zborovi na visokim učilištima kao institut studentskog predstavljanja i zastupanja.
Ova impresivna infrastruktura koja je zastupljena u državnom proračunu s 0,5 milijarde kuna, stavljena je u pogon kako bi visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj dobilo vjetar u leđa te ispunilo očekivanje društvene zajednice u pogledu kvalitete svog izlaznog proizvoda/outputa odnosno onih koji završavaju studij i izlaze na tržište rada koje traži određene kompetencije diplomiranih stručnjaka i čiji bi rad trebao intenzivirati razvoj ukupnog gospodarstva zemlje te utjecati na razvoj višeg stupnja demokratičnosti društva kao i cjelokupnog kulturnog i socijalnog napretka zajednice.
U ovoj godini iz državnog proračuna za obrazovni sustav 18,5 milijardi kuna
Danas 1,6 milijuna radno aktivnih osoba u Hrvatskoj i oko 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika drže na svojim leđima sustav javnog obrazovanja koji se financira u 2020. godini s ukupno 18,5 milijardi kuna iz državnog proračuna.
U Državnom proračunu Republike Hrvaske za 2020. godinu i projekcija za 2021. i 2022. godinu planirano je ukupno 18.576.026.955 kn za potrebe cjelokupnog obrazovnog sustava u Hrvatskoj (Izmjene i dopune Državnog proračuna RH za 2020. godinu, Narodne novine, 124/2020.). Iznos od 5. 251.120.841 kuna namijenjen je visokom obrazovanju odnosno za redovnu djelatnost javnih sveučilišta, veleučilišta i visokih škola. U sklopu navedenih sredstava uvrštena su i sredstva u iznosu od 409.500.000 kuna koji su usmjereni na programske ugovore koje Ministarstvo znanosti i obrazovanja zaključuje s visokim učilištima u vezi s pojedinim dijelovima djelatnosti visokih učilišta i kojima se definira obveza ostvarivanja točno određenih ciljeva kroz duže vremensko razdoblje (programski ugovori zaključuju se od 2019. godine za razdoblje od četiri godine).
Izravni i neizravni troškovi visokog obrazovanje
Ulaganja u sustav visokog obrazovanja mogu se iskazati kao direktni/izravni trošak koji se doznačuje visokim učilištima iz državnog proračuna kao nositeljima i pružateljima obrazovnih usluga ili kao nedirektni/neizravni trošak kojega snosi student ili njegova obitelj, a nastaje u vezi s obvezom podmirivanja usluga koje se pojavljuju kao neophodne tijekom trajanja studija. Sredstva koja se vode kao direktni trošak odnose se na podmirivanje plaća i ostalih rashoda za zaposlene, nastavnog i nenastavnog osoblja, a koji su utvrđeni kolektivnim ugovorom kao i za materijalne troškove javnih visokih učilišta u Hrvatskoj.
U državnom proračunu su zastupljeni: Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište J .J. Strossmayera u Osijeku, Sveučilište u Splitu, Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Dubrovniku, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Sveučilište u Slavonskom Brodu, Sveučilište Sjever te redovna djelatnosti veleučilišta i visokih škola (Veleučilišta u Karlovcu, Veleučilišta u Požegi, Veleučilišta u Slavonskom Brodu, Veleučilišta „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru, Veleučilišta „Marko Marulić“ u Kninu, Veleučilišta u Rijeci, Veleučilišta u Šibeniku, Veleučilišta „Nikola Tesla u Gospiću, Međimurskog veleučilišta u Čakovcu te Visoke škole za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima i Visoke policijske škole u Zagrebu).
Na temelju posebnog ugovora sa Svetom Stolicom financira se iz državnog proračuna i djelatnost Hrvatskog katoličkog sveučilišta u iznosu od 23.964.533 kuna, a upućuje se i pomoć BiH za potrebe visokog obrazovanja u iznosu od 7.500.000 kn. Subvencije koje se isplaćuju studentskim centrima kao javnim ustanovama za studentski standard, a u svrhu sufinanciranja smještaja i prehrane redovitih studenata iznose na razini 2020. godine oko 90.000.000 kuna. Tome treba dodati i iznos od 18.811.685 kuna iz kojega se financiraju privatni davatelji usluge studentske prehrane, smještajni kapaciteti za studente u sklopu slobodnih mjesta u učeničkim domovima te naknade za prijevoz studenata s invaliditetom. U Državnom proračunu RH izdvaja se u 2020. godini i 57. 276.000 kuna za potrebe stipendiranja studenata slabijega socijalno ekonomskom statusa
Financijska sredstva iz državnog proračuna Republike Hrvatske doznačuju se visokim učilištima na temelju članka 107. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, 123/2003., 105/2004., 174/2004., 02/2007-Odluka USRH, 46/2007., 45/2009., 63/2011., 94/2013., 139/2013., 101/2014., 60/15 131/17) koji definira da se visoka učilišta, instituti i druge znanstvene organizacije financiraju iz: sredstava osnivača, državnog proračuna Republike Hrvatske, proračuna županija, gradova i općina, Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske, vlastitih prihoda ostvarenih na tržištu od školarina, istraživačkih, umjetničkih i stručnih projekata, elaborata, ekspertiza, nakladničke i drugih djelatnosti, sveučilišnih i ostalih zaklada, ostvarene dobiti trgovačkih društava i drugih pravnih osoba, izravnim ulaganjem pojedinaca, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba, donacija i ostalih izvora. Zakon nalaže da se sveučilišta, veleučilišta, visoke škole i javni znanstveni instituti mogu financirati samo iz onih izvora koji ne utječu na njihovu neovisnost i dostojanstvo, a da se vlastiti prihodi mogu ostvarivati samo djelatnostima koje ne štete ostvarenju osnovnih zadaća sveučilišta, veleučilišta, visokih škola i javnih znanstvenih instituta. Iako su vlastiti prihodi bitni za proračun brojnih visokih učilišta, ipak su u proračunu javnih visokih učilišta zastupljena, u najvećem udjelu, proračunska sredstva. Javna sveučilišta, veleučilišta i visoke škole financiraju se iz državnog proračuna, sukladno članku 109. Zakona, tako da se uzimaju u obzir utvrđeni kapaciteti pojedinog visokog učilišta, cijena pojedinih studija te ocjena o njihovoj kvaliteti i to na temelju vrednovanja kojega provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje.
Nedirektni/neizravni troškovi obrazovanja odnose se na troškove za usluge koje se pojavljuju kao obveza studenta/njegove obitelji tijekom trajanja studija (troškovi stanovanja u studentskom domu ili privatnom smještaju, troškovi prijevoza od kuće do mjesta studiranja, troškovi prehrane, zdravstvenog osiguranja, troškovi nabave potrebne literature i obrazovnih materijala te određene tehničke i informatičke opreme za studij, troškovi školarine, upisnine i ostali financijski izdaci vezani za studij), Tu su i različite naknade/subvencije koje isplaćuje država direktno studentu, u vidu stipendija za studente slabijeg socijalno-ekonomskog statusa (sredstva iz državnog proračuna i sredstva ESF) i novčanih potpora za podmirivanje troškova prijevoza studenata s invaliditetom. Ovdje možemo uključiti i mjere kojima država podupire studentski rad posredstvom studentskih servisa te studente oslobađa određenih davanja koja su uobičajena kod ostalih oblika rada.
Privatna visoka učilišta financiraju se sama
Iako je člankom 109. stavkom 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju omogućeno da se iz državnog proračuna mogu financirati i privatna visoka učilišta, na temelju prethodno sklopljenog ugovora, ta mogućnost je zasad ostala neiskorištena. Zakonom su definirani određeni uvjete za sklapanje ugovora s privatnim visokim učilištima te se ono može obaviti pod uvjetom da učilišta obavljaju djelatnost u kojoj društvene potrebe nadilaze raspoložive mogućnosti javnih visokih učilišta ili je njihova djelatnost od posebnoga državnog interesa,. Privatna učilišta moraju ispunjavati i uvjete propisane zakonom koji regulira znanstvenu djelatnost i visoko obrazovanje te moraju ispuniti i kriterije i prioritete koje utvrđuje Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, uzimajući pri tome u obzir raspoloživa sredstva i kvalitetu učilišta. U Hrvatskoj se privatna učilišta financiraju u najvećem dijelu iz privatnih izvora odnosno primarno od školarina koje podmiruju studenti i čija visina varira od učilišta do učilišta (od 15.000,00 do 50.000,00 kuna).
Netransparentan sustav
Europska komisija ukazala je, predstavljajući Izvješće za Hrvatsku 2019. godine (Country Report Croatia 2019) u sklopu Europskog semestra 2019. u kojem prati i koordinira gospodarske i fiskalne politike unutar Europske unije, na ključne aktualne probleme visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Ističe se kao nedostatak sustava velika rascjepkanost i nedostatna transparentnost koji znatno ograničavaju učinkovitost sustava visokog obrazovanja.
Kao problem ističe se i prevelik broj ustanova visokog obrazovanja u Hrvatskoj u odnosu na njezin broj stanovnika te se Hrvatska nalazi po tom pokazatelju, prema podacima Eurydice 2018., u samom vrhu ljestvice zemalja EU-a.
Ističe se i problem neusklađenosti između potreba tržišta rada i upisa u visoko obrazovanje, visokih kvota za upis koje služe primarno učilištima za ostvarivanje vlastitih prihoda koje nitko ne kontrolira.
Ekspanzija visokih učilišta u Hrvatskoj u razdoblju od 2005. do 2010. godine nastavljena je i tijekom zadnjih nekoliko godina te je mreža visokih učilišta obogaćena za nova dva javna i dva privatno sveučilišta (Sveučilište u Slavonskom Brodu, Sveučilište Sjever, Sveučilište Vern i Sveučilište Algebra) što ima i direktna utjecaj na distribuciju javnih sredstava.
Na problem nedostatnih financijskih sredstava za visoko obrazovanje ukazuju mnogi, a traži se i transparentniji pristup raspodjeli raspoloživih sredstava iz državnog proračuna kao i razrađeniji i objektivniji kriteriji distribucije. Dovodi se u pitanje i kriterij ulaznih pokazatelja (broj studenata koji studiraju na jednom učilištu na teret državnog proračuna, broj zaposlenih te materijalni troškovi pojedinačne institucije) te se traži otvaranje rasprave unutar akademskog i javnog prostora o pitanju relevantnosti određenih pokazatelja učinkovitosti i uspješnosti visokih učilišta. a koji bi trebali biti financirani javnim sredstvima. Dodatno se otvara i pitanje opravdanosti financijske prednosti koja se daje STEM području u odnosu na humanističko i društveno područje.
U cilju transparentnog trošenja financijskih sredstava iz državnog proračuna potrebno je napraviti detaljnu analizu sustava i utvrditi kakvo je pravo stanje te postaviti dijagnozu i provesti mjere za sređivanje nepotrebnog rasipanja javnog novca. Bez potpunih i preciznih podataka o pravom stanju sustava nema niti optimalne upotrebe resursa visokog obrazovanja i javnog novca.
Mogu li visoka učilišta učinkovito upravljati javnim sredstvima?
Uvođenje programskih ugovora (2012. godine pokrenut je pilot projekt trogodišnjih programskih ugovora) kao novog modela financiranja visokih učilišta koji je usmjeren na ostvarivanje određenih ciljeva i pokazatelje, nije dalo značajnije rezultate. Visoka učilišta ne mogu učinkovito i odgovorno upravljati javnim sredstvima bez primjerenih ljudskih resursa odnosno kompetentnog kadra i financijskog menadžmenta s velikim iskustvom u vođenju i praćenju složenih financijskih poslovnih procesa kao i primjerene informatičke infrastrukture za planiranje i programiranje složenih i dinamičnih financijskih tijekova koji se odvijaju unutar visokog obrazovanja. Ovaj problem je posebno izražen na neintegriranim sveučilištima na kojima svaka sastavnica djeluju kao poseban pravni subjektivitet i nositelj samostalne financijske politike.
Uspostavljanje i razrada učinkovitih internih upravljačkih, informacijskih i operativnih mehanizama za provedbu programskih ugovora kao i sustava unutarnje kontrole na visokim učilištima je posao koji još nije niti započeo na mnogim učilištima. Dodatno donositelji javnih politika obrazovanja imaju također sličan problem s obzirom na činjenicu da postojeći model državnog upravljanja, na žalost, nema razrađene procedure i jasne mehanizme, kompetentne službe kao i primjereno obučen kadar za učinkovito usmjeravanje, praćenje i nadziranje sustava visokog obrazovanja.