Svaki grad ima svoje škole i različite školske uvjete. No koliko su zapravo različite škole velikog grada i manjeg grada. Bitno je znat da je svaka škola posebna i ima drugačije učitelje i profesore, te svaki učenik školu doživljava na drugačiji način.

Idem u osnovnu školu u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu. Moja škola meni se osobno sviđa i mislim da mi se posrećilo što sam zapala da tu idem u školu. Škola je srednje veličine, duguljasta i ima dva kata. Vrlo je blizu mom stanu, do škole mi treba samo 3-5 minuta.

Iza škole je igralište za nogomet i košarku, te mali parkić i dosta travnate površine sa drvećem. Sve zajedno ima puno mjesta za igru. Ima dosta učenika, iako oko moje škole u udaljenosti od 5-10 minuta imaju još dvije škole.

U unutrašnjosti ima puno hodnika, takozvana „crvena dvorana“ u kojoj se odvijaju predstave, blagovaonica, učionice sa svake strane. Kod učionica za učenike od prvog do četvrtog razreda su sivi, duguljasti ormarići. Učenici od petog do osmog razreda na početku škole imaju male prostorije za ostaviti tenisice i jakne.

Papuče su obavezne za nositi u unutrašnjosti školskog prostora. U školu je dozvoljeno nositi mobitele i druge električne uređaje, ali ih je zabranjeno koristiti pod satom. Svaki profesor ima svoju učionicu i kabinet za svoje stvari. Većina profesora se meni sviđa i smatram da su vrlo pošteni što se tiče ocjenjivanja.

Nema savršenog

Naravno s vremena na vrijeme im nešto zamjerim jer ipak ne može sve biti savršeno. Profesori zaista znaju podučavati svoj predmet, iako neki malo previše popuštaju. Za izvannastavne aktivnosti u školi imamo šah, dramsku, košarku, odbojku, njemački, dodatnu za određene predmete (matematika, engleski, likovni, kemija, informatika…), dopunsku nastavu za matematiku i engleski, maketarstvo, zbor…

Sve u svemu ima dosta izvannastavnih aktivnosti koje možemo raditi u školi. Za izvanškolske aktivnosti ima vrlo doslovno bilo što. Na kakvu god aktivnost neko dijete želi ići vrlo sam sigurna da bi se moglo pronaći, i to čak ne daleko od mog kvarta.

Moja obitelj je iz Imotskog. To je dosta manji grad od Zagreba, ali škole se puno manje razlikuju od onog što sam ja očekivala. Škola u koju idu moje rodice i rođaci je jedna od malog broja školi  u Imotskom, stoga u nju ide puno djece iz različitih dijelova.

Pješke ili autobusom

 Moji rođaci i rodice su dugo vremena pješke morali ići u školi, ako ih nitko od roditelja nije moga voziti autom. Škola je naime udaljena od sela di žive nekoliko kilometara. A onda je uveden  autobus. Sada imaju organiziran autobus koji ih vozi u školu i doma.

Osobne ne znam kako bi to meni funkcioniralo jer ja nakon škole volim ostati vani ili otići u park, a ako bi me bus kupio u određeno vrijeme to ne bi mogla. Također, ako bih poslije nastave morala ostajati u školi netko bi s autom morao dolaziti po mene. Problem je u tome što moji roditelji rade pa to sigurno ne bi mogli. Ta škola u koju idu moji rođaci je za razliku od moje zagrebačke, visoka na nekoliko katova. Ispred škole je igralište za nogomet i nekoliko klupa  za sjedenje. Po vanjskom izgledu njihova škola se jako razlikuje od moje, ali okolina škole nije toliko različita.

Oni nemaju blagovaonicu kao što ja imam te u školi ne dobivaju hranu, već svi nose svoju od doma. U mojoj školi se može birati, hoćeš li plaćat za školsku hranu ili ćeš je nositi od kuće. Također mi imamo blagovaonicu u kojoj svi razredi za odmorom jedu, ali se zadnje dvije godine ne koristi zbog korone. Mobiteli i elektronski uređaji se u Imotskom ne smiju donositi u školu. Meni je to osobno bez veze jer onda djeca ne mogu kontaktirat roditelje, ako je potrebno.

Moji rođaci i rodice kažu da je poduka vrlo kvalitetna, odnosno da su profesori dobri i da većina jako dobro podučava svoje predmete. Osim toga, kažu da neki stariji profesori popuštaju učenicima pa oni nisu motivirani učiti njihove predmete. Ali sve u svemu, zadovoljni su dostupnim im  obrazovanjem.

Bez papuča

Jedna razlika u školama koja je mene najviše iznenadila je, to što oni ne trebaju nositi papuče u školu dok je to u mojoj školi obvezno. Iskreno, mislim da bi mi bilo lakše da ne nosim papuče, ali razumijem da je tako čistačicama lakše. Ne mogu zamisliti školu nakon što u nju dođe puno  djece s blatnjavim tenisicama. Što se tiče izvannastavnih aktivnosti u školi moji rođaci u Imotskom  imaju skoro sve kao i ja (košarka, zbor, drama, stolni tenis, njemački, dodatne i dopunske nastave…).

No kad su u pitanju izvanškolske aktivnosti u Zagrebu je puno više mogućnosti. U Imotskom je najpoznatiji nogomet, odnosno na nogomet ide najviše djece. Osim toga može se ići na: rukomet, teakwondo, košarku i mažoretkinje. Dok u Zagrebu, kao što sam već rekla, može se ići na bilo što. Kad živiš u malom gradu često je pitanje „Želiš li se preseliti u drugi, veći grad?“

Živim u glavnom gradu Hrvatske pa mi ovo pitanje nije toliko poznato, ali mojim rođacima i rodicama odavde je. Oni kažu da im je ovdje dobro, ali bi se ipak htjeli preseliti jer bi u većim gradu imali više mogućnosti. Dok im je ovdje osnovna škola sasvim u redu, mali je izbor srednjih škola. Stoga ih je većina rekla da bi htjeli u veći grad zbog raznolikih mogućnosti odabira.