Mentalno zdravlje je postalo sve važnije i sve više povezano s tjeskobom i stresom, pogotovo jer je pandemija djecu zatvorila u njihove domove i ograničila njihovu socijalnu interakciju. S roditeljima koji gube poslove i COVID-om 19 koji zahvaća njihove voljene, adolescenti iskustveno doživljavaju mnogo više pritisaka na njihovo mentalno zdravlje.

“Postoji mnogo više brige oko svakodnevnih stvari. Dakle, postoji anksioznost oko stvari – ne govorim nužno o dijagnosticiranoj anksioznosti. Samo govorim o rezultatima življenja u stvarno kaotičnom, stresnom svijetu, ” kaže Tracy Smith, direktorica školske suradnje Wright Instituta, programa kliničke psihologije koji povezuje terapeute na magistarskim i doktorskim programima sa školama u području zaljeva San Francisco.

Prema mišljenju Tracy Smith, učenici osnovnih škola su iskusili tjeskobu zbog opće sigurnosti i moguće nedovoljne komunikacije s vršnjacima, dok su učenici srednjih škola pod stresom zbog obiteljske (ne)sigurnosti, a preuzeli su više odgovornosti poput brige o djeci ili poslove izvan škole.

Međutim, postoje načini na koji škole pokušavaju osigurati da djeca mogu zadovoljiti svoje potrebe kada se bore sa teškoćama te biti proaktivne što se tiče održavanja njihovog mentalnog zdravlja i dobrobiti. Puno prije pandemije, odgajatelji na Urban Promise Academy (UPA), nižoj srednjoj školi u Oaklandu u Kaliforniji, svojim su učenicima počeli nuditi usluge terapije kroz partnerstvo sa Wright Institutom za rješavanje problema mentalnog zdravlja. Učenici UPA-e suočili su se sa stvarima koje iskuse i mnogi adolescenti, poput tjeskobe, trauma i samoozljeđivanja. Premda UPA koristi društveno i emocionalno učenje, a savjetovanje je uobičajeno u mnogim školama, ostvarili su benefite od usluga terapije nudeći individualiziranu i praktičnu podršku “po mjeri” svakom učeniku. Uz nekoliko velikih prilagodbi, oni su nastavili podržavati mentalno zdravlje učenika čak i kad se više nisu nalazili u školskim zgradama.

Njegujte pozitivnu školsku kulturu

Kada se UPA otvorila prvi put u 2001, osnivači, uključujući sadašnju školsku savjetnicu Mary Ellen Bayardo, željeli su kreirati školu koja će odgovarati potrebama učenika i biti fokusirana na mentalno zdravlje učenika. Bayardo je radila na destigmatizaciji brige o mentalnom zdravlju dajući savjetovanju i uslugama podrške snažnu prisutnost u školi. Opremljen plišanim stolicama i pokrivačima, njezin ured za savjetovanje je komforan prostor gdje su učenici poticani da navrate s bilo kojim problemom. “Kada imate takvu vrstu okruženja, vi uistinu dobivate sve informacije koje trebate kako biste zaista bili sposobni pružiti usluge djetetu” kaže Bayardo.

Školska okruženja su kompleksna i jedno rješenje rijetko rješava sve probleme. Dodatno, ljudi često zanemaruju da škole mogu biti područje trauma, a pozornost je obično fokusirana na rješavanje trauma koje djeca “donesu u školu”.

Za UPA, školska kultura je bila jednako važna kao i same usluge. “Ako je škola puna sumnji ili neodlučna o tome koliko je mentalno zdravlje važno za obrazovanje, imamo problem” kaže Smith o tome kako škole moraju normalizirati brigu o mentalnom zdravlju kako bi usluge terapije bile učinkovitije.

Dobivanje pomoći

Čvrsti odnosi sa učiteljima su prioritet na UPA-i budući da su učitelji ključni u zamjećivanju znakova da li bi učenici mogli trebati podršku. Istraživanja pokazuju da je za djecu važno da imaju barem jednu odraslu osobu u svom životu kojoj će vjerovati. “Imali smo snažno vodstvo, a budući da imamo učitelje koji ostaju godinama i godinama, ovo je ono što se izgradilo: ta jezgra otpornosti, ta jezgra sigurnosti i stabilnosti”, kaže Bayardo.

Jedna učenica šestog razreda na UPA-i s kojom sam razgovarao, povezala se s terapijskim uslugama kada je učitelj primjetio da ima manje energije nego inače. “Učitelj je rekao da nije dobro da svoje probleme držim u sebi. Bolje je razgovarati s nekim nego to držati za sebe”, rekla je učenica, prisjećajući se kada ju je učitelj pozvao da koristi usluge UPA terapijskih usluga.

Mnogi učenici su novi na terapiji i tek počinju učiti kako opisati svoje složene emocije koje imaju u privatnom životu i razdoblju adolescencije. “Postoje pitanja na koja  ja doista ne želim odgovoriti, ali imam potrebu odgovoriti na njih jer ih ne želim zadržavati u svojim grudima”, kaže učenica šestog razreda.

No, nisu sve potrebe vidljive učiteljima, pa kako bi se pomoglo identificirati učenike kojima je potrebna podrška, UPA distribuira svakih šest tjedana anketu o dobrobiti učenika za cijelu školu.

Ovakve vrste anketa se koriste u školskim okruzima u cijeloj zemlji za procjenu svakog učenika,  a potom za njihovo povezivanje s (terapijskim) uslugama. Istraživanje postavlja pitanje poput: “Ima li hrane u frižideru?” kako bi se dobilo više informacija kakvo je stanje u učeničkim obiteljima. Također postoje pitanja o iskustvima učenika na UPA-i, poput: “Imate li prijatelje?” i “Koja je vaša ukupna ocjena na UPA-i?” Zatim postoje opća pitanja o njihovom stanju uma, uključujući “Kako se osjećate?” i “Trebate li podršku za te osjećaje?”

Nakon što su primili rezultate ankete, Bayardo i ostali članovi UPA tima za skrb će se individualno obratiti učenicima koji trebaju pomoć.

Povezivanje s neetuzijastičnim roditeljima i skrbnicima

Premda UPA ima uspostavljene sustave za pružanje usluga mentalnog zdravlja, roditelji i skrbnici imaju važnu ulogu. Međutim, školama može biti izazovno uključiti ih. Konkretno, prema Nacionalnom savezu za mentalne bolesti, mnoge obojane obitelji i skrbnici koji su noviji imigranti stigmatiziraju terapije, pa su često zabrinuti kada ih se pita može li njihovo dijete biti na terapiji. Upravo tu UPA-in obiteljski koordinator Glendy Cordero Rodriguez ima važnu terensku ulogu. Ona tamo pomaže obiteljima, često na španjolskom, da razumiju kako terapija može pomoći njihovoj djeci.

“Osobno sam prva nazvala obitelji i informirala ih da mi djecu uzimamo na terapiju, ” kaže Rodriguez. “Jasno im objašnjavam koji su to razlozi – uglavnom osjećaj preopterećenosti, stresa i svih drugih emocionalnih situacija koje se događaju u djetetovu životu.”

Ona radi sa roditeljima i skrbnicima koji u početku pokazuju otpor da njihova djeca počnu s terapijom i strpljivo im odgovara na svako pitanje koje mogu imati. Ona je ih je čak pozvala da vide svoje dijete na igralištu. Njena nada je da će roditelji vidjeti način na koji njihovo dijete komunicira s drugima i da će dobiti uvid u zlostavljanje, izolaciju ili borbu, o čemu ne bi doznali kod kuće. Ona također osigurava resurse kao što su roditeljske radionice ili satovi engleskog skrbnicima kako bi podržala obitelji i izgradila snažnije odnose u zajednici.

Roditeljska kontinuirana podrška je važna. “Ne samo potpisivanjem pristanka ili ne-pristanka,” kaže Rodriguez. “Također i da nastave razvijati svoje vještine kod kuće kako bi mogli podržati dijete”.

Komunikacija i fleksibilnost

Kada je započelo učenje na daljinu, UPA se trebala pomučiti da osigura da učenici imaju potrebna sredstva kako bi nastavili terapiju od kuće. Neke od osnovnih stvari uključuju pristup WI-FI -u, pristup kompjuteru, pristup telefonu i “dovoljno minuta na telefonu kako bi imali redovite sastanke”, kaže Smith.

“Ponekad, neko od naše djece nema telefon pa koriste telefon svojih roditelja. A to mogu učiniti samo kad su njihovi roditelji kod kuće ” kaže Smith.

Sa cijelom obitelji u kući, teško je dobiti privatnost. Djeca kojoj je obično ugodno dijeliti informacije o svojim “borbama” u kampusu, može se zatvoriti kad su braća i sestre u blizini. Glendy se prisjetila kako se prijavila s učenikom na Zoom, kada je odjednom ekran postao taman. “Pitala sam: Gdje si sada? Rekao je: Otvorio sam svoj šator nasred dnevne sobe kako bih imao osjećaj privatnosti.”

Osoblje UPA-e se pozabavilo problemima pristupa i prostora učenika povećavajući svoju komunikaciju i fleksibilnost, znajući da će učenici  propustiti dogovorene sastanke.

“Običavali smo reći:  O, da, taj je učenik u sobi 21, dopustite mi da vam dovedem to dijete. Iznenada, to je kao: Trebam pronaći taj telefonski broj, moram pronaći i uhvatiti to dijete, trebam osigurati da imamo sigurnu liniju- Zoom ili telefon – da biste razgovarali s tim djetetom”, kaže Bayardo.

Bayardo i Rodriguez dodatno su neprestano pratile učenike kako bi prevladali problem održavanja njihovih dječjih obveza, poslova i rasporeda. One su pokušale pronaći vrijeme koje će omogućiti učenicima da imaju stalnu tjednu podršku.

Budući da će mnogi okruzi imati učenike u školskim zgradama, terapija će i nadalje biti važna u pružanju podrške učenicima za vrijeme tranzicije, posebno za djecu koja su se bolje snašla u školi na daljinu.

“Ono što sam shvatila je da su nekim mojim učenicima najveći izvor stresa njihovi vršnjaci”, kaže Bayardo o iskustvima djece u vezi nasilja i socijalne anksioznosti. Ona kaže da će mnogi aspekti daljinske terapije ostati budući da daju najsigurniji način za uključivanje učenika u školu.

“Razgovart ćemo s našim učenicima i s bilo kim tko je anksiozan, bilo s kim tko uistinu ima problem s prilagođavanjem – od pidžame do dress code-a, od majčine kuhinje do školskog ručka, tko god ima bilo kakvih teškoća. Zbog toga imamo terapiju.”

………………………………………..

♦♦  Iz stranih medija: kqed.org ♦ Napisala: Nimah Gobir ♦ Prevela i pripremila: Anita Perković Škalic ♦♦

………………………………………..