Nakon objavljivanja njegove najprodavanije knjige “Samomotivirajuća djeca”, klinički neuropsiholog William Stixrud je dobio zahtjev da primjenu svojeg istraživanja iz knjige učini  što lakšom roditeljima.

Tako su Stixrud i njegov koautor Ned Johnson napisali: “Što vi kažete? Kako razgovarati s djecom kako biste izgradili motivaciju, toleranciju na stres i sretan dom?” Njihov je cilj bio da daju roditeljima jezik koji mogu koristiti s djecom. Nedavno su govorili o svojoj novoj knjizi na radionici za roditelje pod pokroviteljstvom Parent Venture. (Johnson je utemeljitelj PrepMatters  i domaćin PrepTalksPod.)

Odnos između roditelja i djeteta je ključan za izgradnju dječje samomotivacije i tolerancije na stres. A način kako roditelji reagiraju prema djeci kada su ona emocionalno uznemirena može ili ojačati ili zategnuti taj odnos.

Prvo tražite da shvatite

Johnson i Stixrud su intervjuirali desetine adolescenata pitajući ih: “Kome se osjećate najbliži?” i “Što je to u toj osobi, a što pomaže da joj se osjećate blisko?”

Prevladavajući osjećaj je bio slijedeći: “Osoba s kojom se osjećam najbližim(om) je ona koja me sluša, i to sluša bez osude”, rekao je Stixrud. “Svrha komunikacije je, u konačnici, povezivanje.”

No, vrlo često, kada su djeca uznemirena, roditelji žele upotrijebiti riječi koje će popraviti njihove osjećaje, rekao je Johnson. “Upotrebljavamo logične riječi i pokušavamo ih odvratiti od njihovih teških osjećaja”, rekao je. No, logika ne smiruje reakciju na stres, “empatija i potvrđivanje smiruju.”

Kada roditelji nude prijedloge – čak i one stvarno razumne – većina djece ih odbija, kaže Johnson. “Počinjemo im sve davati kako bismo pokušali, a oni nam refleksno daju sve razloge zašto to neće funkcionirati.”

Umjesto toga, rekao je, roditelji bi prvo trebali pokušati razumjeti, pokazati interes za interese svog djeteta i postavljati ne – sugestivna pitanja te vježbati pažljivo slušanje, a tek potom ono što čuju izraziti frazama poput: “Dopusti da vidim mogu li ovo razjasniti… Imam li to pravo?”

Naposljetku, možete se usmjeriti prema savjetima, rekao je Johnson, no ako želite da vas čuju trebate krenuti s empatijom. A ako nudite prijedloge, izbjegavajte čvrste naredbe. Umjesto toga, pokušajte s frazama poput:”Mogu li dati prijedlog?”, “Imam ideju o tome. Mogu li ti to objasniti?, ili ” Što god to vrijedilo… ” Ostani topao i “oklijevajući”, uokvirujući savjet radije kao ponudu nego kao naredbu. Puno je manje vjerojatno da ćemo naići na otpor ako tako radimo”, kaže Johnson.

Budite menadžer, a ne šef

Dok se tinejdžeri pripremaju da postanu neovisni odrasli, roditelji trebaju preoblikovati svoju percepciju vlastite uloge, kaže Stixrud. ” Razmišljajte o sebi više kao o menadžeru nego kao o šefu. Mi želimo ponuditi našu pomoć, savjet i mudrost, ali ne na način da prisiljavamo djecu da to prihvate. Mi želimo da djeca, koliko je god to moguće, donose svoje vlastite odluke. Naš je cilj da djeca vode svoje vlastite živote prije nego ih pošaljemo na fakultet.”

Stixrud preporučuje da roditelji eliminiraju silu u svojoj interakciji s djecom.

“Počinjem bez prisile”, rekao je, ” a onda sam puno više u mogućnosti ostvariti suradnju i “dobiti” djecu da pokušaju stvari”. Kada sami sebe zateknete u borbi za moć sa svojim djetetom, koraknite unatrag i koristite jezik koji daje prioritet odnosu, poput: ” Previše te volim da bih se borio s tobom oko tvoje domaće zadaće.”

Borbe za moć aktiviraju centar za prijetnje u mozgu, kaže Johnson, pa u skladu s tim, otvoreni pristup bez sile daje podršku rješavanju problema u suradnji. Primjerice, ako su video igre izvor napetosti između roditelja i djeteta, započnite pokazujući istinski interes. “Naučite igru ili barem ih gledajte dok igraju”, kaže Johnson. “Recite im da vidite zašto im se to sviđa”. Jednom kad imate šansu potvrditi njihovu perspektivu, možete reći nešto poput: “Shvaćam da voliš video igrice. Također znam da kad previše igraš, postaješ razdražljiv i nemaš vremena za ostale stvari. Ti to također vidiš. Hajde da smislimo rješenje koje odgovara tebi i koje odgovara meni.”

Kada razgovaramo na način koji minimalizira pritisak, to pomaže našoj djeci da razviju autonomiju. “Kontraproduktivno je motivirati djecu strahom ili krivnjom”, kaže Stixrud. ” Možda možemo dobiti djecu da rade stvari, ali to ne čini ništa za samomotivaciju.”

Model smirenosti i pouzdanja

Kada roditelji konstantno nadziru djecu – od korištenja aplikacija do provjere njihovog konstantnog slanja poruka ili provjere online ocjena – oni nenamjerno prenose poruku da je život zastrašujući i “prenaporan” da bi tinejdžeri s njime samostalno upravljali. Nasuprot tome, kaže Stixrud, jedna od najmoćnijih poruka koju možemo reći svojoj djeci je slijedeća: “Vjerujem u tvoju sposobnost da doneseš svoje vlastite odluke.”

Kada se djeca suoče s nečim što ih plaši, roditelji su u iskušenju da im nude kontinuirano uvjeravanje da su dobro. “Prestanite ih uvjeravati cijelo vrijeme”, rekao je Stixrud. Umjesto toga, pokušajte reći nešto poput: ” Znam da te ovo čini uistinu tjeskobnim, no ja sam 100 posto siguran da se s tim možeš nositi.”

Djeca trebaju vježbu suočavanja sa stvarima oko kojih se brinu. “Tjeskoba se manifestira kao izbjegavanje”, kaže Stixrud. Za roditelje to je delikatna ravnoteža –  “pomoći upravo koliko je dostatno ali ne previše” kako ne bismo djecu lišili iskustva koje oni trebaju da bi razvili samopouzdanje.

Komuniciranje s ovom vrstom energije povjerenja treba praksu, rekao je Johnson, no to je vrijedno toga. Mi moramo napraviti najbolje što možemo da bismo bili “ne-tjeskobna prisutnost” u životu djece, rekao je. “kada ljudi koji su odgovorni nisu pretjerano reaktivni, sustavi jednostavno rade bolje. Smirenost je zarazna.”

Slušajte “promijenjeni razgovor”

Roditelji često izražavaju frustraciju kada djeca izgledaju tvrdoglavo otporna za promjene za koje mi mislimo da bi im koristile. No ljudi su, uključujući i odrasle “ambivalentni u pogledu promjene”, kaže Johnson. Primjerice, “ako djeca dobivaju loše ocjene, oni ne razumiju da bi mijenjanje takvog ponašanja donijelo koristi.” Ali oni mogu biti ambivalentni jer znaju da će biti potrebno uložiti ogroman napor kako bi se ocjene promijenile – i oni mogu uložiti potrebnu količinu napora i rada da bi to postigli i ipak ne biti “student”.

U njihovim praksama, Stixrud i Johnson postavljaju mogo otvorenih pitanja i osluškuju ono što oni nazivaju “razgovor promjene”.” Ovo bi moglo zvučati  kao da djeca izražavaju neko nezadovoljstvo svojim spavanjem ili navikama učenja ili da djeca spominju aktivnost, temu ili klub koje žele istražiti.

Cilj ovih istraživačkih razgovora bez pritiska je “kreirati prostor (za djecu) kako bi se za njih  artikulirali razlozi zašto radije ići ovim, a ne tim putem”, kazao je Johnson. Kao roditelji, “mi radimo “s” njima, a ne “na” njima.”

Naposljetku, rekao je Stixrud, naš cilj nije “promijeniti našu  djecu” nego radije “promijeniti način na koji reagiramo na našu djecu”.

………………………………………..

♦♦  Iz stranih medija: kqed.org ♦ Napisala: Deborah Farmer Kris ♦ Prevela i pripremila: Anita Perković Škalic ♦♦

………………………………………..