Akademik Stjepan Babić, jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća, umro je danas u Zagrebu u 96. godini.
Babić se rodio 1925. u Oriovcu, a gimnaziju je pohađao u Sl. Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. godine. Nakon što je dvije godine radio kao činovnik, 1949. upisao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu VIII. grupu predmeta: Narodni jezik i književnost (A), Ruski jezik i književnost (B), Njemački jezik (C). Godine 1955. diplomirao je i odmah postao asistent na istome fakultetu, na katedri za hrvatski jezik i književnost. Na istom fakultetu 1962. godine obranio je doktorat s disertacijom Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku.
Stjepan Babić bio je potpredsjednik Matice hrvatske od 1989. do 1992., te zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora od 1993. do 1997. godine.
Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovine 20. stoljeća. Zajedno s Daliborom Brozovićem i Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja.
Babić je bio višegodišnji urednik časopisa Jezik. Uloga toga časopisa bila je važna posebno u doba komunističke represije u bivšoj Jugoslaviji, najviše u 60-tim i 70-tim godinama kada je Babić često vodio “rovovski rat” s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku – sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.
Kao pisac udžbenika i priručnika hrvatskog jezika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić trajno je zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu.
Hrvatski pravopis iz 1971. bio je zabranjen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, i bio je poznat pod imenom Londonac.
Značajni su Babićevi znanstveni doprinosi u mnogim časopisima i stručnim djelima no, prema stručnim prosidbama, jedno je od najvažnijih radova ‘Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku’ (prvo izdanje 1986., treće 2003.).
Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa.
Nije zanemariva ni Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja.
Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa, u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.
Babić je i jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s više od 600 radova.
Među njima Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, (1973.), Hrvatski pravopis u više izdanja (London, 1972. i 1984.; ŠK, Zagreb 1990.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom.
Također knjige Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (A. Pelivan, Zagreb, l990.). Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (HAZU – Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova – D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić, Tisućljetni jezik naš hrvatski (A. Pelivan, Zagreb, 1991.), Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (MH, Zagreb 1998.), Hrvatska jezikoslovna prenja (Globus, Zagreb, 2001.), Temelji hrvatskomu pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika – poglavlje Morfologija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
Babić je i suautor Hrvatskog školskog pravopisa: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, ŠK,2008. u više izdanja, (suautori su Milan Moguš i Sanda Ham); Hrvatski pravopis (ŠK, Zagreb, 2010.) u suautorstvu s Milanom Mogušem.
Akademik Stjepan Babić dobio je niz nagrada i odlikovanja za svoj dugogodišnji rad na području jezikoslovlja.
Među njima su – Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika, 1991., Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost, 1995., Spomenica Domovinskog rata 1995., Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina(1995.), Redom Ante Starčevića (1996.) i Državnom nagradom za životno djelo (2004.).
Stjepan Babić, jezikoslovac, rođen u Oriovcu, 29. 11. 1925. Osnovnu školu završio u Oriovcu, a gimnaziju pohađao u Sl. Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. Pošto je dvije godini bio činovnik, 1949. upisao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu VIII. grupu predmeta: Narodni jezik i književnost (A), Ruski jezik i književnost (B), Njemački jezik (C). 1955. diplomirao je i odmah postao asistent na istome fakultetu, na katedri za hrvatski jezik i književnost. Disertaciju Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku obranio je 1962. na istom fakultetu i 1963. postaje docent, 1970. izvanredni, a 1975. redoviti profesor što ostaje do umirovljenja 1991. Od 1977. član je suradnik HAZU, od 1986. izvanredni, a od 1991. redoviti član. Urednik je Jezika od 1963., a od 1970. je glavni i odgovorni urednik. Član je Glavnoga odbora MH, a od 1989.-1992. bio je i potpredsjednik. Član je Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora RH izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudjelovao je s referatima na znastvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu. Bavi su prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. S tih je područja do 1998. objavio osam knjiga, a u domaćim i stranim časopisima preko 800 članaka, od toga preko 100 znanstvenih, a ukupno ima već preko 1 000 bibliografskih jedinica. U svome jezikoslovnome radu nastoji pronaći sustav, a u njemu mjesto svake jezične jedinice o kojoj raspravlja. Zaključke donosi na temelju veoma opsežne jezične dokumentacije koju je skupio. U suradnji sa S. Težakom objavio je pod raznim naslovima u 12 izdanja (jedno u Londonu) pregled hrvatske gramatike (1966–96), a zajedno s B. Finkom i M. Mogušem napisao je Hrvatski pravopis, koji je od 1972. do 2004. izašao u 8 izdanja (prvo od njih u Londonu).