Psihologinja Martina Štrk godinama volonterski radi s djecom pružajući  im različite vrste psihološke pomoći i podrške. Zaposlena je u sektoru kliničke psihologije, trenutno radi u jednoj privatnoj poliklinici za psihijatriju i neurologiju, a osim toga još od studentskih dana volonterski je uključena u rad određenih udruga, dominantno iz područja zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih.

U Centru za psihološku podršku i razvoj Pričaj mi – volontirala je sedam godina. U tom razdoblju bila je aktivna volonterka, a kasnije programska koordinatorica projekta “Na bolničkim daskama” u okviru kojeg su na onkološkim dječjim odjelima izvodili raznolike predstave za hospitaliziranu djecu i njihove roditelje (projekt nažalost više nije aktivan). Također, bila je izvoditelj projekta razvoja emocionalne pismenosti za djecu predškolske i rane školske dobi, recenzentica dječjih slikovnica za web stranicu udruge te koautorica knjižice “Pričama i lutkama do psihološke otpornosti”.

U Centru za poremećaje hranjenja BEA uključena je pet godina. Započela je kao volonterka na preventivnim projektima u srednjim školama, nakon čega je  započela vlastitu volontersku inicijativu “Volonteri pišu” s ciljem psihoedukacije šire javnosti o tegobama u odnosu prema hrani i tijelu, te tegobama mentalnog zdravlja općenito. Nakon toga je kao volonterka sudjelovala u izvođenju grupa podrške za adolescentice oboljelje od anoreksije i bulimije te kao vanjski suradnik započela raditi u Savjetovalištu gdje je trenutno na poziciji voditeljice savjetovališta kroz čija vrata prođe godišnje 100-injak oboljelih od poremećaja hranjenja. Od toga su po njezinoj procjeni oko  60- 70% djeca i adolescenti (osnovnaškolska i srednjoškolska dob) koji boluju dominantno od tegoba poput anoreksije i bulimije koje često budu u komorbiditetu s drugim poteškoćama mentalnog zdravlja (poput anksioznosti, depresije, samoozljeđivanja). Pored angažmana u savjetovalištu i dalje je uključena u preventivne projekte poput projekta “Kako smo” za koji je pisala i provodila u suradnji s OŠ Ivana Gundulića, a s ciljem jačanja zaštitnih faktora za mentalno zdravlje kod učenika koje je značajno ugroženo nakon pandemije i potresa.  Pitamo je koji projekt joj je do sada bio najteži i najzahtjevniji.  Je li to možda bio rad s djecom onkološkim bolesnicima ili nešto drugo?

■ Svaki projekt ima svoje emocionalno značenje i ostavlja svoj trag koji kasnije postane divna uspomena koje se rado sjetim. Međutim, u pojedinim aktivnostima jednostavno više izlaziš iz svoje sigurne zone te rasteš i razvijaš se. Jedan od takvih zasigurno je projekt „Na bolničkim daskama“ koji se ranije zvao „Ispričat ću ti priču“ pod okriljem Centra Pričaj mi. U sklopu ovog projekta svaki smo tjedan na bolničkim odjelima uprizorili neku od popularnih dječjih priča te tako na trenutak u bolničke sobice unijeli dašak šarenila, mašte i smijeha. Koliko god ovakav oblik rada bio emocionalno izazovan zbog rada s izrazito osjetljivom skupinom korisnika, djecom onkološkim bolesnicima, toliko je i emocionalno nagrađujuć jer svaki osmijeh ima posebno značenje kojeg dugo pamtiš. Stoga se i danas rado sjetim ovog projekta i svega što je naš mali tim tada radio.

Koliko su predstave organizirane na onkološkim odjelima za djecu utjecala na njihovo psihološko stanje, koliko su im vedrine unijele u teške i neizvjesne bolničke dane?

■ Projekte poput „Na bolničkim daskama“ možemo kategorizirati psihosocijalnim projektima koji imaju za cilj razvijati zaštitne faktora mentalnog zdravlja kod djece izložene riziku za narušavanje psihološke dobrobiti, kao što su svakako djeca sa zdravstvenim poteškoćama i tjelesnom ugrozom. Izvođenjem projektnih aktivnosti radi se na neposrednom povećavanju kvalitete života hospitalizirane djece što pridonosi humanizaciji procesa liječenja. Drugim riječima, provođenjem ovakvih aktivnosti za djecu u bolnicama doprinosimo njihovom mentalnom zdravlju angažirajući ih u nedirektivnim aktivnostima lutkama i pričama u kojima se potiče i razvija njihov „unutarnji svijet“ osiguravajući odmak od teške i izazovne, često bolne svakodnevice. Na ovakav način nastojimo im osigurati dašak dječje atmosfere i razbibrige koju je naprasno prekinula teška dijagnoza koja je njihovo djetinjstvo obojala tamnim, surovim tonovima.

Kako je uopće krenula vaša suradnja s udrugama?

■ Moja suradnja s udrugama započela je u studentskim danima kada sam kao studentica psihologije poželjela dodatno rasti i razvijati svoje vještine u neposrednom kontaktu s ljudima te teorijska znanja oplemeniti praksom. Psihologija je uistinu divna struka unutar koje dobivaš znanja koja vrlo lako možeš implementirati u svakodnevicu i na taj način osnaživati sebe, ali i svoju okolinu. Upravo iz tog razloga, odlučila sam se priključiti udrugama koje promiču one vrijednosti koje podržavaju moje svjetonazore usmjerene zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja zajednice. I tako je korak po korak krenulo pisanje i provođenje projekata, osmišljavanje i realizacija aktivnosti te izgradnja cjeloživotnih prijateljstava. Jedna od najboljih stvari oko djelovanja u udruzi svakako je upoznavanje ljudi koji dijele slične vrijednosti te su zaljubljenici u svoj posao, intrinzično motivirani za ono što rade, vrlo često u krajnje izazovnim i neizvjesnim uvjetima poput nedostatnih financija i manjkave sustavne podrške.

Zašto ste se odlučili na volontiranje?

■ Kada se baviš psihologijom i želiš kreirati nove aktivnosti za zajednicu često je jedini kapital kojeg imaš tvoja kreativa, znanje i motivacija. Kada se na to nadodaju entuzijazam i podrška okoline vrlo brzo imaš „sve što ti je potrebno“ da bi krenuo u realizaciju. Može djelovati neobično, ali ovo što sam opisala odraz je onoga što bi mi psiholozi nazvali „intrinzičnom motivacijom“ odnosno motivacijom koja dolazi „iznutra“, za razliku od „ekstrinzične motivacije“ koja sugerira da je naše ponašanje motivirano i nekim vanjskim faktorima, primjerice financijama. Volontiranje dakle manifestira intrinzičnu motivaciju u kojoj pojedinca na ponašanje motiviraju psihološke potrebe, osobna znatiželja i prirođena težnja za rastom i razvojem, a upravo je to bio i moj poticaj za uključivanje u volontiranje.

Između ostalog radite s učenicima osnovnih i srednjih škola. To su djeca koja su se, osim brige za ocjenama i školom, morala suočiti s pandemijom i potresom. Kako su to podnijeli?

■ Period odrastanja svakako je jedna od razvojno najizazovnijih u kojem kreiramo neke od temeljnih uvjerenja o sebi i svijetu oko sebe koja nas kasnije „vode kroz život“. U protekle dvije godine mnoga su djeca iskustveno osjetila kako „svijet nije sigurno mjesto“ međutim neka od njih su sigurnost ipak osjetila u okrilju svojeg doma ispunjenog brigom i skrbi roditelja. Ta djeca za koju su dom i obitelj bili sigurno mjesto odnosno „zaštitan faktor“ doživljene su izazove mnogo lakše prebrodila od one djece za koju je neposredna obiteljska okolina od samog rođenja nestabilna, zanemarujuća ili čak zlostavljajuća. Ona djeca koja sigurnost ne mogu osjetiti u vlastitom domu, ostala su zakinuta za druge oblike sigurnosti koje inače možda dobivaju od vršnjaka, učitelja, trenera te su upravo iz tog razloga uvjeti pandemije i potresa za mnoge od njih dodatno narušili osjećaj sigurnosti i stabilnosti, a samim time intenzivirali nesigurnost i neizvjesnost koje se nalaze u podlozi raznolikih simptoma narušenog mentalno zdravlja poput anksioznih smetnji te depresivnih stanja. Dakle, na svakoga od nas su protekle dvije godine ostavile određeni trag, ali je taj trag svakako veći kod onih osoba kod kojih izostaju zaštitni faktori, što su za djecu u prvom redu roditeljska ljubav i toplina.

Je li im teže pala pandemija ili potres?

■ S obzirom na to da su se pandemija i potresi događali sinkronizirano teško je jasno odvojiti utjecaj jednog od drugog. Naime, iskustvo potresa nadovezalo se na već ranije neizvjesne uvjete i brige kreirane pandemijom te su stoga psihološke posljedice na neki način kombinacija jednog i drugog. Međutim, ukoliko promotrimo određene karakteristike nedaća koje su nas zatekle, možemo reći kako pandemija predstavlja prolongirani stresor dok potres predstavlja akutno stanje, traumatskog karaktera na kojeg je određeni dio populacije, a tako i djece razvio određenu psihološku reakciju poput povećane zabrinutosti, nesanice, napetosti i pretjeranog opreza dok je kod manjeg broja njih došlo do ozbiljnijih psiholoških poteškoća poput posttraumatskog stresnog poremećaja.

S kakvim posljedicama tih strahova se nose?

■ Posljedice proživljenih strahova uključuju pojačanu brigu za dobrobit sebe  i svojih bližnjih zbog čega se kod određenog broja djece mogu pojaviti neka „sigurnosna ponašanja“ poput potrebe da spavaju s roditeljima, da spavaju s upaljenim svijetlom ili da učestalo nazivaju roditelje i provjeravaju gdje su i kako su. Ovakva ponašanja kratkoročno snižavaju tjeskobu i osjećaj zabrinutosti i zato ih djeca opetovano ponavljaju, međutim dugoročno održavaju njihovu napetost zbog čega se i dijete i roditelj mogu naći u začaranom krugu. Pored navedenog, djeca mogu iskusiti različite oblike smetnji koje utječu na različite segmente funkcioniranja poput poteškoća sa spavanjem ili apetitom, poteškoća koncentracije, depresivnosti, anksioznosti i mnogih drugih.

Na koji način im vi i ostali terapeuti pomažete?

■ Tretman usmjeren djeci i adolescentima može biti raznolik, ovisno o terapijskom pravcu za kojeg se pojedini stručnjak specijalizirao te zavisno od dobi djeteta, a može uključivati psihološko savjetovanje i psihoterapiju u individualnom ili grupnom obliku. Ono što je važno napomenuti jest da je kod rada s djecom od krucijalne važnosti u tretman uključiti i roditelje jer su oni ti koji su djetetova neposredna okolina i model ponašanja kojem se dijete vraća. Psiholog dijete vidi i s njim radi jednom tjedno, a roditelj je s djetetom svaki dan te je roditeljevo ponašanje i razumijevanje djeteta i njegova funkcioniranja ono što uvelike doprinosi efektima tretmana, o čemu svjedoče i brojna istraživanja. Dakle, neovisno o tome o kakvom se obliku tretmana djeteta radi, ključno je da i sam roditelj budu uključen! Roditelje je važno psihoeducirati, a po potrebi i njima pružiti roditeljsko savjetovanje ili terapijski tretman ukoliko su u pitanju poteškoće obiteljske dinamike, što je vrlo česta podloga djetetovih poteškoća jer djetetovo funkcioniranje reflektira dinamiku čitavog obiteljskog sustava.

Koliko su djelotvorne terapije i mogu li se uopće tako nazvati?

■ Psihoterapija je svakako djelotvorna, ali njena djelotvornost ovisi o mnogo faktora, među ostalim involviranosti i uključenosti roditelja, rekla bih da je to jedan od najvažnijih, a pored njega svakako o kapacitetima samog djeteta – važno je koliko je dijete kognitivno zrelo, koliki ima kapacitet za stvaranjem uvida i promjenom te kakve su mu socio – emocionalne kompetencije. Primjerice neka su djeca u velikom otporu za bilo kakvim tretmanom i pomoći, takozvan “nedobrovoljni klijenti” i u takvim će slučajevima biti potrebno uložiti mnogo više vremena i odraditi veći broj susreta i s djetetom i s roditeljima kako bi se postigli određeni terapijski pomaci. Međutim, usprkos preprekama koje se mogu naći na putu oporavka, važno je ustrajati i zapamtiti kako psiholozi ne posjeduju čarobni štapić koji će odjednom odagnati sve djetetove probleme, već je „recept za uspjeh“ mnogo dublji i uključuje suradnju i angažman i djeteta i roditelja. Poteškoće nisu nastale „preko noći“ pa se preko noći neće niti riješiti.

Kako roditelji mogu pomoći djeci? Što im vi možete savjetovati?

■ Najvažnija stvar koju roditelji mogu napraviti jest da budu tu za svoje dijete. To znači da kontinuirano ulažu u odnos s njima osluškujući njihove potrebe koje se mijenjaju ovisno o razvojnom stadiju te okolnostima u kojima se nalazimo. Primjerice u trenutcima neizvjesnosti (kao što su bile prethodne 2 godine) obično poraste potreba za sigurnošću koja se u obiteljskom kontekstu može ostvariti zadržavanjem određenih ranijih „tradicija“ te obiteljskih običaja koje jačaju osjećaj zajedništva i učvršćuje uvjerenje da je usprkos promjenama i neizvjesnosti u okolini, obiteljska jezgra stabilna odnosno da su roditeljska ljubav i toplina konstante.

Trenutno ste voditeljica savjetovališta Centra za poremećaj hranjenja BEA. Koliko osoba kroz vaš Centar godišnje prođe?

■ Savjetovalište Centra BEA na godišnjoj razini posjeti oko tristotinjak osoba pri čemu unazad 2 godine bilježimo značajan porast traženja pomoći odnosno upita za uključivanjem u tretman djece i odraslih s tegobama iz kruga narušenog odnosa s hranom i tijelom.

Koliko od njih su učenici osnovnih i srednjih škola?

■ Otprilike 60% korisnika Centra BEA su djeca i adolescenti odnosno učenici osnovnih i srednjih škola. Upravo je adolescentna dob ona u kojoj poteškoće obično i započinju, međutim u posljednje vrijeme vidljiv je trend pomicanja dobne granice pojave simptoma poremećaja hranjenja prema sve nižim dobnim skupinama. Posebno nas zabrinjava što u zadnje  vrijeme imamo sve više potražnje za našim uslugama od strane roditelja učenika nižih razreda osnovne škole kod kojih su se pojavili neki od simptoma poremećaja hranjenja. Opisani trend vrlo jasno svjedoči o potrebi za razvijanjem preventivnih programa za poremećaje hranjenja od osnovnoškolske dobi jačajući zaštitne faktore učenika poput samosuosjećanja, emocionalne pismenosti te samoprihvaćanja.

Jesu li poremećaju hranjenja više podloženi dječaci ili djevojčice?

■ Poremećaji hranjenja dominantno se javljaju u ženskoj populaciji međutim to nikako ne znači da se ovakav tip smetnji ne javlja kod muške populacije. Upravo suprotno, oko 15% oboljelih od anoreksije i bulimije su muškarci i stoga nikako ne smijemo zabraviti kako su i dječaci u riziku za razvoj poteškoća u odnosu s hranom i tijelom, posebice ukoliko su uključeni u sportove u kojima se stavlja naglasak na težinske kategorije i fizički izgled (poput primjerice boksa, teakwando, bodybuildinga).  U posebnom su riziku sva ona djeca koja su podvrgnuta izrugivanju na osnovu izgleda te koja su u svojoj neposrednoj okolini izložena narušenim obrascima hranjenja (primjerice članovi obitelji koji drže dijetna ponašanja ili i sami imaju određeni oblik poteškoća s hranom i tijelom). Specifična opasnost kod dječaka leži u tome da njihove tegobe češće ostanu neprepoznate i netretirane jer se oni rjeđe javljaju za pomoć zbog srama uslijed uvriježenog mišljenja kako su poteškoće s hranom i tijelom „rezervirane isključivo za djevojke“. S obzirom na navedeno, stvarne brojke dječaka koji se suočavaju s ovim oblikom poteškoća zasigurno je i veći.

Kako prpoznati poremećaj i što roditelji mogu napraviti?

■ Poteškoće odnosa s hranom u početku vrlo često ostaju „zamaskirane“ prividno poželjnim ponašanjima poput stavljanja fokusa na „zdravlje“, biranja „zdravih namirnica”, težnje za kuhanjem i vježbanjem na što roditelji u početku reagiraju odobravanjem i ohrabrivanjem ističući djetetovu upornost i požrtvovnost održavanju “zdravlja” ne sluteći kako su to možda  tek početci jednog vrlo opasnog začaranog kruga kojim dijete zapravo svoje zdravlje ugrožava. U takvom začaranom krugu dijete postaje „ovisno o osjećaju gubitka na kilaži“ te u strahu od mogućeg debljanja zbog čega osjećaj kontrole nastoji održati različitim restriktivnim ponašanjima (primjerice sužavanjem raspona unesene hrane, brojanjem kalorija, opsesivnom tjelovježbom i  slično). Važno je stoga da svaki roditelj obrati pažnju na ponašanje i interese svoga djeteta i postavi si neka od sljedećih pitanja: “Čemu moje dijete posvećuje svoje vrijeme i  na što usmjerava pažnju?”Naime, vrijeme je jedan od najvažnijih resursa koje imamo te ga obično “trošimo” na one stvari koje su nam od značajnog interesa i važnosti. Ukoliko dijete većinu svojeg slobodnog vremena utroši na hranu i njenu pripremu (kuhanje, vaganje, gledanje nutritivna sastava namirnica, produljeno trajanje vremena obroka) to može sugerirati da je djetetu hrana u fokusu i da njegovo hranjenje više nije intuitivno već prožeto kontrolom odnosno da se taj odnos počinje narušavati. Osim toga, valja se zapitati postoji li nešto što dijete izbjegava učiniti i raditi, a ranije je radilo ili možda postoji neki interes koji je sada zapostavljen. Naime, kod osobe narušenog odnosa s hranom često će se pojaviti izbjegavanja aktivnosti orijentiranih oko hrane (npr.proslave rođendana, odlasci u restorane), ali i socijalnih aktivnosti općenito zbog naglašenog straha od dojma koji će ostaviti na druge, a zbog čega se dijete može sve više povlačiti i izolirati od svoje okoline. Dakle, potrebno je opažati promjene u djetetovom ponašanju i na njih pravovremeno reagirati!

Važno je da svaki roditelj obrati pažnju na ponašanje i interese svoga djeteta i postavi si neka od sljedećih pitanja: “Čemu moje dijete posvećuje svoje vrijeme i  na što usmjerava pažnju?” ili “Postoji li nešto što dijete izbjegava učiniti i raditi, a ranije je radilo ili možda postoji neki interes koji je sada zapostavljen.”

Gdje potražiti pomoć?

■ Maloljetne i punoljetne osobe s teškoćama odnosa prema hrani i tijelu mogu se javiti u Savjetovalište Centra BEA gdje nakon razgovora sa psihologom dobivaju detaljniju preporuku o daljnjem tretmanu koji ovisno o dobi, ali i obliku poteškoća s kojima se osoba suočava, mogu uključivati raznolike oblike pomoći. Za maloljetnije osobe čije su poteškoće odnosa s hranom dovele do silaznog trenda kilaže te tjelesnih odstupanja važno je što ranije uključiti dječjeg liječnika te raditi na tjelesnoj stabilizaciji koju mogu potražiti u okviru javnog zdravstvenog sektora pri Kliničkom bolničkom centru Sestre Milosrdnice, na odjelu pedijatrije. Punoljetne osobe pak pomoć mogu potražiti u Dnevnoj bolnici za poremećaje hranjenja, u sklopu Klinike za psihijatriju Sveti Ivan gdje multidisciplinaran tim (psihijatri,psiholozi, nutricionist, radni terapeuti) provodi grupni tretman..

U pozadini anoreksije i bulimije najčešće se skrivaju neki drugi problemi. Koji najčešće?

■ Simptomi poremećaja hranjenja koji čine dio kliničke slike anoreksije i bulimije tek su vidljiva površina mnogo dubljih odstupanja. Možemo reći kako su tegoba odnosa  s hranom kao vrh sante leda ispod koje se nalaze različiti psihološki procesi i nezadovoljene psihološke potrebe. Najčešće se radi o tegobama obiteljske ili socijalne dinamike u kojoj dijete nema zadovoljenu potrebu za sigurnošću i pripadanjem te se osjeća odbačeno ili manje vrijedno što nastoji nadomjestiti kontrolom tjelesne težine koju obično slijede takozvana pozitivna socijalna potkrepljenja (pohvale i divljenje okoline) čime osoba dobiva na važnosti, a što ju motivira da s takvim ponašanjima nastavi i dalje.

Također, kod osoba s poteškoćama u odnosu s hranom, obično su vidljive poteškoće i u drugim područjima funkcioniranja posebice emocionalnog koje može uključivati rigidnost, distanciranost (češće kod osoba oboljelih od anoreksije) te emocionalnu preplavljenost i nestabilnost (češće kod osoba oboljelih od bulimije). Svakako je važno zapamtiti kako osobe oboljele od poremećaja hranjenja nisu same krive za svoje tegobe te kako ne zaslužuju stigmu i okrivljavanje okoline koja će samo dodatno produbiti već postojeće tegobe.

Je li svijet djece i adolescenata okrutniji nego nekada?

■ Svako vrijeme nosi svoje izazove. Ono što je svakako jedan od glavnih izazova današnjeg vremena jest balansiranje „realnosti“ i „prividne realnosti“ koja dolazi s društvenih mreža, a koja često djeluje kao izvor pritiska namećući teško dostižne, a često i nerealne standarde življenja. Poseban problem predstavlja nekritička upotreba društvenih mreža kod koje dijete svaki sadržaj konzumira bez propitkivanja te navedeno nastoji ostvariti u svojem životu što može dovesti do ozbiljnog narušavanje psihološke dobrobiti koja uključuje osjećaj nedostatne vrijednosti, praznine, neispunjenosti. Sve češće mladi ljudi osjećaju da nisu dovoljno dobri i teži izgraditi „bolju verziju sebe“ što, iako na prvi pogled možda djeluje pohvalno, često postaje „mrtva utrka“ za nerealnim standardima koja zapravo nikada na završava jer se ljestvica iznova povisuje sve više i  više te uskoro više „ništa nije dovoljno dobro jer se uvijek može i mora bolje“. Ljudi često naglašavaju „rad na sebi“ i koriste ga kao sinonim za „brigu o sebi“ dok su zapravo to vrlo često dva sasvim suprotna pojma. Brinuti o sebi znači prihvatiti i prigrliti soje nesavršenosti i dopustiti si ranjivost jer je u redu ne biti u redu. Ne moramo i ne trebamo uvijek težiti većem i boljem i trebamo raditi na prihvaćanju sebe i dopustiti si da sami sebi budemo „dovoljni“, bez potrebe za uljepšavanjem, unaprjeđenjem i dodatnom izgradnjom.

Kako poruga djece onima koji imaju manje (siromašnima) ili na neki drugi način drugačijima djeluje na njihove vršnjake?

■ Poruga predstavlja vrlo jaku povredu te je obično percipirana kao odbacivanje okoline koja šalje poruku da sa mnom kao osobom nešto nije u redu i da ne vrijedim ovakav kakav jesam. Takva poruka vrlo duboko zadire u sliku i pojam o sebi, posebice kod djece koja tek razvijaju svoje samopoimanje zbog čega izloženost ovakvim porukama tijekom odrastanja može dovesti do narušenog osjećaja vlastite vrijednosti odnosno niskog samopoštovanja koje je povezano s nizom psihičkih poteškoća, primjerice depresivnosti.

Kako to prevenirati?

■ Kako bismo prevenirali socijalno nepoželjna ponašanja, poput izrugivanja drugih i njihove marginalizacije, ključno je raditi na razvoju empatije odnosno mogućnosti da suosjećamo s drugom osobom, zauzmemo njenu perspektivu i razumijemo njene potrebe. Upravo je empatija temelj društva u kojem se pojedinci međusobno prihvaćaju i podržavaju kreirajući pozitivno socijalno okruženje u kojem je svima dopušteno biti ono što jesu, bez osude.

Kako djecu učiniti suosjećajnijima i prema vršnjacima, odraslima, ali i životinjama?

■ Razvijanje suosjećanja počinje od rane dobi te čini neizostavan dio emocionalne inteligencije. Naime, emocionalna inteligencija uključuje niz vještina prepoznavanja svojih, ali i tuđih osjećaja kao i njihove ekspresije te regulacije. Kako bismo kod djece razvijali suosjećanje prema drugima, ali i prema sebi, važno je da ih emocionalno opismenimo odnosno korak po korak, ovisno o njihovom razvojnom stadiju, upoznamo s emocijama i načinima na koje se one manifestiraju u nama, ali i u drugima. Primjerice, prilikom čitanja slikovnice potičemo dijete da prepozna emociju nekog glavnog lika, usmjeravajući se na bihevioralne znakove emocionalnog doživljavanja.

Na primjer roditelj koji čita slikovnicu s djetetom može voditi dijete opservacijom likova i pitanjima: „Medvjedić plače, što misliš kako se on sada osjeća? Po čemu si to zaključio? Osjećaš li se ti tako nekim situacijama? U kojima? Što napraviš da ti bude bolje? Bi li i medvjedić mogao napraviti nešto od toga da i njemu bude bolje, kako bi mu mi mogli pomoći s ovom tugom? Na ovakav način roditelj pomaže djetetu kreirati uvide u emocionalno stanje drugih koje povezuje s vlastitim iskustvom što doprinosi razvoju suosjećanja, ali i izgradnji efikasnih načina suočavanja s emocijama. Također, razgovaranje s djecom o njihovim, ali i vlastitim emocijama kreira sigurno okruženje kojim  roditelj šalje poruku da je normalno osjećati  te svojim primjerom pokazuje kako je verbalizacija emocija jedan od važnih mehanizama suočavanja. Zapamtite, djeca uče po modelu i ukoliko ih želite nečemu podučiti, primjerice da svoje osjećaje i brige dijeli s vama, pokažite im to vlastitim primjerom!

Imamo slučajeve djece koja su užasno zlostavljali razne životinje. Otkud u njima toliko okrutnosti i zloće?

■ Zlostavljanje ranjivih bića, primjerice životinja predstavlja vrlo jasan patološki znak kojeg obično vezujemo uz manjak empatije te je stoga vrlo važno obratiti pozornost na pojavu ovakvih ponašanja kod djece čije ponašanje dalje treba sustavno pratiti jer postoji izvjesna vjerojatnost da bi njihovo ponašanje u budućnosti moglo biti karakterizirano afektivnom hladnoćom i odsustvom suosjećanja. Drugim riječima, na temelju opservacije ovakvog  tipa ponašanja koje uključuje nanošenje boli ranjivoj skupini,  možemo postaviti hipotezu kako je dijete u riziku da razvije neki oblik poremećaja ponašanja odnosno, ukoliko se obrasci manjka empatije i zlostavljajućih ponašanja nastave i u odrasloj dobi, da razvije neki oblik antisocijalnog poremećaja ličnosti. Ukoliko se kod djeteta primijeti ovakav oblik ponašanja, treba reagirati promptno i dijete što prije uključiti u stručnu procjenu i tretman kako bismo smanjili mogućnost nastavne pojave ovakvih obrazaca ponašanja kojima osoba ugrožava svoju okolinu, ali i sebe otuđujući se od svoje okoline.

Kako prevenirati mogućnost da se tako nešto dogodi?

■ Kad govorimo o prevenciji određenih ponašanja kod djece, jedno od prvih pitanja koje si trebamo postaviti jest gdje i u kojem kontekstu prevenciju možemo provoditi. Najbolje mjesto za prevenciju svakako je škola jer je upravo ona djetetov prvi kontakt s “vanjskim svijetom” izvan kruga obitelji te stoga škola za dijete predstavlja “prozor u svijet”. Međutim, školski sustav u kojem djeca provode većinu svog vremena naglasak stavlja na razvoj djetetovih kognitivnih kapaciteta dok razvoj socio – emocionalnih kompetencija nerijetko ostaje zapostavljen. Drugim riječima, sustavno više potičemo razvoj IQ-a (“kognitivne inteligencije”) nego EQ-a (“emocionalne inteligencije). Dakle, kao zajednica trebamo proširiti svoje vidike te  razvijati preventivne programe usmjerene emocionalnom opismenjavanju djece i mladih kako bismo razvijali prosocijalna ponašanja te smanjili vjerojatnost pojave socijalno nepoželjnih ponašanja poput zlostavljanja.

…………………………

Napisale: Irena KUSTURA, Karla ČUJIĆ

…………………………

Tekst je objavljen uz sufinanciranje sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija